fbpx

 

Svjesnost i povezanost sa svojim emocijama može nam donijeti nebrojene dobrobiti: unutarnji mir, podršku i prijateljstvo sa sobom, bogatstvo unutarnjeg života, samopoštovanje, otpornost na stres, kreativnost, razumijevanje sebe i drugih, smireno i odraslo ponašanje i izražavanje… No ipak, mnogi ako ne većina ljudi bježe od vlastitih emocija kao poslovični vrag od tamjana, izbjegavajući rad na sebi kako se ne bi morali suočiti s emocijama, unatoč tome što im to stvara svakojake probleme u životu. Zašto?

Naravno, neke emocije su neugodne. No i neugodne emocije se obično znatno ublaže, pa i dijelom prijeđu u ugodne, jednom kad se prestanemo boriti protiv njih, kad ih poslušamo i prihvatimo. Također, kad naučimo prepoznati koje naše emocije su reakcija na prošlost, a ne sadašnjost, možemo im pristupiti opuštenije i racionalnije, te ih lakše razriješiti. Tako, što smo svjesniji emocija, to one imaju manju kontrolu nad nama.

F.D. Roosevelt je jednom rekao, “jedino čega se trebamo bojati je strah sam”. No čak ni straha se ne treba bojati, a posebno ne straha od vlastitih emocija. Treba ga prepoznati, shvatiti odakle dolazi, koliko je realističan ili nije, a zatim postupiti u skladu s otkrivenim. Evo nekih od najčešćih razloga zašto ljudi bježe od vlastitog unutarnjeg svijeta:

 

    • navike iz djetinjstva i loši modeli. Bilo da su roditelji vlastitim primjerom modelirali navike izbjegavanja emocija, ili su nas ušutkavali, kažnjavali i posramljivali zbog izražavanja emocija, često još kao djeca steknemo dojam da su emocije nešto što je bolje skrivati, susprezati, ne imati – drugim riječima, da su emocije nešto opasno. Što se više zatim navikavamo izbjegavati emocije, to više će nam se one činiti kaotične, nepoznate i nepredvidive – a u ljudskoj je prirodi da se boji nepoznatog. Ono čega se roditelji boje, dijete će se pogotovo bojati. Tako je bježanje od emocija često “naslijedni” sindrom.

 

    • strah od otkrivanja nečeg lošeg o sebi. Dijelom je to posljedica straha od nepoznatog, jer sve što je nepoznato obično nam se čini teže, strašnije, intenzivnije nego ono poznato. Dijelom je to posljedica roditeljskih kritika i kazni, kao što je opisano gore, zbog kojih steknemo osjećaj da su naše emocije loše i da znače da je nešto unutar nas loše i neprihvatljivo. Osjećaj da smo loši, da ne valjamo, jedan je od onih koje imamo najveću potrebu izbjegavati i protiv čega se najviše branimo.
      No činjenica je da u pravilu nismo psihopati i da naše emocije, ako se prepoznaju i prihvate, imaju u pravilu pozitivnu namjeru, čak i ako ih nismo naučili konstruktivno izraziti. Potiskivanje i ignoriranje od djetinjstva na dalje ono je što ih obično učini destruktivnima. Dječja ljutnja i prkos skrivaju u sebi pozitivnu težnju slobode i razvoja vlastitog identiteta, a tugu bi mogli nazvati “osujećenom ljubavi”. Ako se ljutnja kažnjava, a tuga ismijava, one se ne mogu proraditi i otpustiti, nego ostanu zarobljene u nama te bi mogli slikovito reći da se “zagnoje”. Takve emocije mogu se s vremenom pretvoriti ili maskirati u aroganciju, destrukciju, prezir, mržnju i slično. Dobronamjernoj osobi lako je takve emocije kod sebe doživjeti lošima i neprihvatljivima. Ali ako si dozvolimo dublje se zagledati u njih, u pravilu ćemo otkriti i ono izvorno dobro u njima.

 

    • strah od gubitka kontrole i preplavljenosti, bilo iznutra, u vlastitom umu, ili u vanjskom ponašanju. To je u biti strah da ćemo ispasti slabi, poput djece. Dječje emocije mogu biti vrlo intenzivne, a ako nam roditelji ne pomognu naučiti se s njima nositi (nego ih još, kao što je gore opisano, nastoje suzbiti), podsvjesno možemo imati osjećaj da ćemo i dalje reagirati kao dijete, biti preplavljeni i izgubiti osjećaj za realnost ako emocije izađu van. Realistično, kao odrasli ljudi u pravilu imamo dovoljno dobru perspektivu, racionalni um i sposobnost odmaka da se možemo nositi sa svojim emocijama, pogotovo ako ih istražujemo i naviknemo se na njih u smirenoj i sigurnoj okolini. No neki dječji dio nas toga još možda nije svjestan.

 

    • strah od izranjanja neugodnih sjećanja. Neke naše rane traume su rezultat dječjeg preuveličavanja i nesporazuma, a neke mogu biti posljedica zlostavljanja, zanemarivanja i roditeljske nezrelosti. U svakom slučaju, može nas plašiti da ih dozovemo u svijest. To je razumljivo, ali često je dovoljno samo promijeniti stav prema emocijama da bi one postale mnogo manje zastrašujuće i neugodne. Ako zauzmete stav da sjećanje na traumu nije isto što i sama trauma, da osjećaji nisu tako intenzivni i zastrašujući kad ih gledate s vremenskim odmakom, te da niti intenzivni osjećaji nisu opasni i neprebrodivi, onda se ne morate plašiti suočavanja s traumatičnim sjećanjem.

 

    • strah da ćemo osvijestiti životne pogreške i propuste. Emocije nam često donose znanje o tome što stvarno želimo, što nas boli, koje su naše bitne vrijednosti. Ako prepoznamo da smo možda i dugi niz godina ignorirali ili postupali suprotno tim željama i vrijednostima, to može povući osjećaj velikog razočaranja sobom i samokriticizma, pogotovo ako nam samopoštovanje i suosjećanje sa sobom ni inače nisu na visokoj razini. Žaljenje za propuštenim prilikama ili zbog učinjenih grešaka težak je osjećaj jer se radi o nečemu što ne možemo više promijeniti (za razliku od dječjih emocija). No ipak, bolje je prepoznati to i preusmjeriti svoj život ikada nego nikada, a žaljenje možete koristiti kao motivaciju da od ostatka svog života napravite najbolje što možete. Usput imate priliku i da vježbate suosjećanje prema sebi i pozitivni unutarnji dijalog.

 

  • strah od promjene. Svaka emocija je poticaj na akciju te, jednom kad raščlanimo zrelo od nezrelog i odraslo od dječjeg, mogu se pred nama pojaviti izbori i mogućnosti koje smo navikli ignorirati i potiskivati. Svaka promjena baca nas u nepoznato, tako da je strah od nepoznatog automatski prisutan, a ako se radi o izborima koje je naša rana obitelj sabotirala, može se javiti i strah od kazne.
    Možda nas je obitelj također učila da nemamo pravo na greške, da su one neoprostive i neprihvatljive te da je jedini način da budemo prihvatljivi da ostanemo u okvirima poznatog i sigurnog. Novo i nepoznato uvijek znači činiti greške, pogotovo u početku. Tada trebamo naučiti promijeniti svoj stav prema greškama, shvatiti ih kao dio učenja i podržavati sebe dok činimo greške.

 

Osvještavanje i preuzimanje odgovornosti za svoje osjećaje donosi više mira i sklada ne samo u nas same nego i za našu okolinu, pogotovo djecu i druge bliske ljude. Ako prepoznajemo kad su vanjski ljudi i situacije samo okidač emocija iz prošlosti, ali ne i njihov uzrok, mnogo je manje vjerojatno da ćemo reagirati nepromišljeno, nezrelo i napadati ljude oko sebe. Također razvijamo više unutarnje snage i unutarnje podrške za značajnije pothvate nego na što smo navikli.

Dakle, stupite odvažno u prašumu svog unutarnjeg svijeta i ne bojte se zmajeva i čudovišta, oni su samo iluzija. Vjerujem da će se to pokazati puno sigurnijim, pa i ugodnijim, nego što možda zamišljate. Kladim se da ćete pronaći i svakojaka skrivena blaga.

 

Povezani članci:

Promatranje emocija

Bliskost sa svojim osjećajima

Kako emocionalnu bol pretvoriti u životnu strast i inspiraciju

 

Svi članci

Individualni rad

"Dok god ne učinite podsvjesno svjesnim, ono će upravljati vašim životom i zvat ćete to sudbinom."

- C.G.Jung

Kosjenka Muk

Ja sam defektolog -socijalni pedagog po struci i međunarodni predavač Integrative Systemic Coachinga. Do sad sam predavala u 10 zemalja i pomogla stotinama ljudi u preko 20 zemalja na 5 kontinenata u rješavanju njihovih emocionalnih obrazaca. Autorica sam knjiga “Emocionalna zrelost u svakodnevnom životu” i “Verbalna samoobrana”.
Neki ljudi me pitaju radim li masaže – nažalost, jedina masaža koju znam je utrljavanje soli u ranu.

Šalim se. Zapravo sam vrlo blaga. Uglavnom.

posljednje objave

pratite nas na facebooku

Edukacija za voditelje Integrative Systemic Coachinga

Edukacija u Integrative Systemic Coaching omogućava učesnicima efikasnu pomoć sebi i drugima u rješavanju obrazaca u emocijama i odnosima, oslobađanju od ograničavajućih uvjerenja te integraciji izgubljenih izvornih kvaliteta istinske ličnosti.

Osobni i online coaching

Integrative Systemic Coaching (prije: Soulwork Systemic Coaching) se koristi za rješavanje prepreka i problema u bilo kojem području života u kojem osjećate emocionalne barijere, ograničavajuća uvjerenja, ili što god poduzeli ne uspijevate ostvariti svoje duboke želje.

informacije i prijave

info@mentor-coach.eu

+385 98 9205 935
kosjenka.muk
© 2019
Integrative Systemic Coaching
Website developed Danijel Balaban - Web Development Agency & Design Company

Prijavite se da postanete coach

Edukacija za voditelje Integrative Systemic Coachinga

Edukacija u Integrative Systemic Coaching omogućava učesnicima efikasnu pomoć sebi i drugima u rješavanju obrazaca u emocijama i odnosima, oslobađanju od ograničavajućih uvjerenja te integraciji izgubljenih izvornih kvaliteta istinske ličnosti.