Kratki disclaimer: nisam ni psihijatar ni neurolog, ali se bavim psihologijom i što više čitam o graničnom poremećaju osobnosti (borderline personality desorder ili BPD) to više osjećam potrebu da zapišem svoje misli nekim organiziranim redom. Nemojte ih shvatiti kao zaključke, već kao poziv da proširite neke perspektive.
Većina nas povezuje BDP s njegovom najekstremnijom verzijom: bijes, fizičko nasilje, samoozljeđivanje, promiskuitet itd. Ali to su samo slučajevi koji su toliko štetni za osobu i njezinu okolinu da se traženje stručne pomoći teško može izbjeći. Većina problema s mentalnim zdravljem varira od blagih do ekstremnih, pa ima smisla pretpostaviti da je ljudi s blagim simptomima BPD-a mnogo više nego onih dijagnosticiranih. Neki stručni izvori sugeriraju da se ukupan broj kreće oko 6% u općoj populaciji, što, uzevši u obzir posljedice, nije baš mali broj. Napamet se mogu sjetiti najmanje 7-8 ljudi koje poznajem kod kojih nisam prepoznala neke od mogućih simptoma jer je ostatak njihovog ponašanja bio relativno normalan – a taj broj uključuje i jednog člana moje obitelji. Ne tvrdim da sam u pravu u svojoj „dijagnozi”, ali dio iracionalnog ponašanja koje su ti ljudi pokazivali sigurno bi imalo smisla iz ove perspektive.
Sjetite se kako se osjećate kada nešto pokrene vašu najdublju bol i nesigurnost. U pravilu su to emocije iz djetinjstva, vrlo pojednostavljene, preintenzivne emocije koje tada izlaze na površinu, zajedno s pretjeranim djetinjastim uvjerenjima o vlastitoj neadekvatnosti (ovo je detaljno opisano u članku: Što je dobna regresija?). Mnogi „normalni” odnosno „neurotipični” ljudi, čak i kad imaju relativno dobro razvijen odrasli um koji većinu vremena moderira takve emocije, ponekad se mogu pokušati zaštititi od tih osjećaja okrivljavanjem nekoga drugoga. Nakon nekog vremena emocije iz djetinjstva splasnu, ponovno se potisnu i možemo prepoznati da smo pretjerali.
Međutim, što ako netko nema, ili ima vrlo malo sposobnosti za potiskivanje tih osjećaja i samoregulaciju? Zamislite da većinu vremena živite u takvim bolnim emocijama, da većinu vremena provodite u dobnoj regresiji, osjećajući se kao izgubljeno, odbačeno, nevoljeno dijete. Kako da vam je koža ne samo vrlo tanka, nego opržena, pa svaki dodir može izazvati bol. Pretpostavljam da bi se ovako mogli osjećati ljudi s borderline poremećajem. Kao da njihov um ne uspijeva potisnuti emocije iz djetinjstva, kao kod većine ljudi, pa su one stare, ekstremne emocije puno bliže površini. Nije se lako odvojiti od njih i promatrati ih izvana, pa se se one percipiraju kao stvarnost. Nedostatak sposobnosti potiskivanja bolnih osjećaja može natjerati osobu da intenzivnije pribjegne drugim strategijama suočavanja, kao što su projekcija, disocijacija, poricanje i obrambeni bijes.
“Duševna bolest je preuveličana stvarnost” citat je koji sam jednom čula i ostao mi je urezan u sjećanje. Gdje počinje zdravlje, a gdje počinje granični poremećaj? Što je uopće psihičko zdravlje? Ako njegov nedostatak definiramo kao bilo koji mentalni i emocionalni problem koji redovito umanjuje našu sposobnost da funkcioniramo na uravnotežen i konstruktivan način, na način na koji bi željeli funkcionirati u društvu i životu, koliko je ljudi doista zdravo? 5% možda, ili čak samo 1%?
Što više čitam o BPD-u, to mi se više čini da se većina ponašanja povezanih s BPD-om zapravo smatra prilično normalnim za malo dijete. Intenzivan strah od napuštanja, brze promjene raspoloženja, impulzivnost, nejasan osjećaj identiteta, izljevi bijesa, stalna potreba za potvrđivanjem sigurnosti, želja za trenutačnim zadovoljstvom, nejasan osjećaj granica, previše pojednostavljena perspektiva „sve ili ništa”… nitko ne bi trepnuo da je riječ o 2 ili 3 godišnjaku koji se tako ponaša.
Nemam znanja o tome što bi se moglo događati na neurološkoj razini što bi spriječilo integraciju emocionalnog razvoja s ostatkom tijela i uma, ali sve ovo zvuči kao vrlo iscrpljujući način života, pogotovo ako se više temelji na bolnim nego ugodnim emocijama. (Ovo me navodi da se zapitam, može li postojati osoba s borderline poremećajem koja uglavnom funkcionira iz „pozitivnih” emocija iz djetinjstva? Teoretski je moguće, ali vjerojatno ne bi bili dijagnosticirani, pretpostavljam. Osim toga, pretpostavlja se da traume iz djetinjstva često – mada ne uvijek – potiču aktivaciju genetskog potencijala za BDP. )
Ugodni osjećaji su obično također neregulirani – osoba se može činiti pomalo poput djeteta u svom izražavanju radosti, entuzijazma ili ljubavi. To može biti vrlo privlačno i navesti nas da očekujemo da će takva pozitivnost biti stabilna, pogotovo ako smo i sami skloni čeznuti za dječjom radošću i bezbrižnošću. Nažalost, čini se da svaki nedostatak ravnoteže ima svoju cijenu, čak i kada je osjećaj prekrasan.
Čini se da ljudi s borderline poremećajem percipiraju svijet, same sebe, a i vas, bilo kroz ružičaste ili crne naočale, s vrlo malo ili nimalo prijelaza između tih faza. Kada vas vide kroz ružičaste naočale, sve u vezi vas im se čini divno, simpatično ili barem vrijedno suosjećanja, ali kad vas vide kroz crne naočale, sve u vezi vas može ih iritirati i bit će protumačeno na najgore načine. Naočale se često mijenjaju bez upozorenja, na najmanji okidač, ali mogu se mijenjati i polako, kroz više mjeseci. Povrh toga, osobe s BPD-om su često dvostruko, pa i trostruko osjetljivije na sitne promjene u neverbalnoj komunikaciji od većine ljudi.
Ta crno-bijela percepcija može se ispoljiti na različite načine kod različitih ljudi. Član moje obitelji s (vjerojatnim) BPD-om provodio je većinu vremena s crnim naočalama. Povremeno bi postao vrlo entuzijastičan oko nekog projekta, te bi krenuo raditi na njemu s visokim idealizmom i perfekcionizmom, da bi se vrlo brzo obeshrabrio i odustao od svega čim bi se pojavili prvi problemi, pogreške i razočaranja.
Osobe s graničnim poremećajem mogu, baš kao i svi drugi, biti duboko dobre osobe iznutra unatoč svojim simptomima. Može biti vrlo zbunjujuće, osobito kad ste dijete, pomiriti njihovu duboku suštinsku dobrotu s njihovim ispadima bijesa i nerazumnim očekivanjima. Oni mogu biti vrlo prijateljski nastrojeni, ljubazni i suosjećajni u svojim zdravijim trenucima – što često znači s ljudima izvan njihovog doma, s kojima ne provode dovoljno vremena i nemaju toliko očekivanja da bi nešto pokrenulo nezdrava stanja.
Može biti teško odustati od nade da će se oni konačno preobratiti, razumjeti vas i promijeniti se, osobito ako ih vidite kako funkcioniraju prilično dobro i razumno izvan kuće. Može biti teško ne pokušati promijeniti sebe pokušavajući im pomoći, ne postati oprezniji, truditi se udovoljiti, zatomiti sebe. Ali što im više pokušavate pomoći, to više gubite sebe – a nikad nije dovoljno. Što im više pokušavate pomoći, to će oni (bilo nesvjesno ili svjesno) više osjećati da su njihovi ispadi nagrađeni i manje će osjećati potrebu da preuzmu odgovornost za rad na vlastitim problemima.
Pokušavala sam pomoći kao dijete, nastojeći kontrolirati svoje ponašanje, povlačeći se u svijet knjiga. Nikad nije bilo dovoljno. Pokušala sam pomoći kao odrasla osoba, postavši profesionalni pomagač, pišući o svemu što sam naučila. Nisam svjesno očekivala da će to doprijeti do moje obitelji, ali mora da sam se tome nesvjesno nadala. Sigurno su pročitali barem nešto od toga, ali od toga nije bilo učinka. Jedina osoba koja može dosegnuti i promijeniti osobu s BDP-om je ona sama. Ako ste član njihove obitelji, vaš prvi zadatak je (ponovno) naučiti voljeti sebe, vjerovati sebi i oprostiti si što niste mogli izliječiti nešto čemu nikada niste bili uzrok.
Povezani članci:
Borderline sindrom ili mržnja prema sebi?
English