Rituali poniženja

Nešto se čudno događa s ljudima kad su dio grupe. Čak i ljudi koji privatno ne žele biti okrutni, mogu se ponašati vrlo okrutno ako slijede grupu. Jedan specifični oblik grupne okrutnosti sve je češće u medijima, a zove se ritualno poniženje. Rituali poniženja su zoran primjer kako se ljudska biologija može iskoristiti da nadvlada individualnu etiku.

Zamislite mladog vojnika, jedva punoljetnog, ne još stvarno odraslog, prvi dan u vojarni. Stoji u redu s 30-tak drugih mladića. Narednik viče nešto kao: “Pogledajte se, vi ste obične curice! Vojska je od mene napravila muškarca, i ja ću od vas napraviti muškarce!” Mladić za sebe zakoluta očima; to deranje je očito glupo. Na nesreću, narednik je primijetio njegov podsmijeh.

Sljedećih sat vremena, narednik ga tjera da pere pod četkicom za zube. Ostalim mladićima naređeno je da mu se smiju i prljaju pod pred njim; ako ne, prijeti im ista kazna. Nakon dovoljno vremena poniženja, mladić više nije bijesan – samo je očajan i nada se olakšanju. Konačno, olakšanje stiže. Narednik mu zapovijeda da ustane. Stavlja mu ruku na rame i blagim glasom kaže, “Dobro je, dečko, pokazao si da možeš biti vojnik”.

Zamislite djevojčicu od 7-8 godina, na satu vjeronauka. Um joj je živ, sklon pitanjima. Navikla je da je drugi učitelji hvale što postavlja pitanja. No nešto u onome što sluša je zbunjuje. Konačno, diže ruku i pita: “Ali ako je Bog čista ljubav, zašto bi želio da netko vječno gori u paklu?”

Vjeroučiteljica je pogleda razrogačenih očiju. Kaže joj da ustane. Zatim kaže ostatku razreda: “Pogledajte Helenu, misli da je pametnija od božjih poslanika. Pomolimo se da je Bog oslobodi grijeha oholosti.” Molitva traje 10 minuta. Helena mora cijelo vrijeme stajati. Druga djeca slijede molitvu, u strahu da se i njima ne desi isto. Na kraju, vjeroučiteljica pomiluje Helenu po kosi i uzme je za ruku. “Bila si dobra. Znam da je ovo bilo teško, ali činim to za tvoje dobro, da ti pomognem osloboditi se ega. Tvoju dušu treba spasiti. Potrudi se da ubuduće svoj um koristiš u slavu Boga, a ne protiv njega.”

Rituali poniženja su najčešći i najočigledniji u rigidnim hijerarhijskim strukturama kao što su vojska i kultovi. No mogu postojati, u raznim oblicima, u bilo kojoj čvršće povezanoj grupi ljudi, kao što su škole, radni kolegiji, rigidnije vjerske zajednice, pa i obitelji i romantične veze.

Mogu postojati i na razini cijelog društva, npr. povijesno suđenje Galileu u kojem se tada već star i bolestan znanstvenik pod prijetnjom smrti morao javno odreći vlastitog učenja. Ili “stupovi srama”, česti u srednjovjekovnoj Europi, gdje se zajednicu poticalo da javno ponizi krivca. Zločin je mogla biti krađa, preljub, ali i npr. suprotstavljanje mužu ili drugom autoritetu sa strane žene. I u modernoj “cancel kulturi”, iako su neke grupne reakcije opravdane, ima i onih koje su čisto iživljavanje.

Zanimljivo je i pitanje može li se obavezno pokrivanje ženske kose u islamu također kategorizirati kao ritualno poniženje. Logično je da bilo koji simbol koji s jedne strane oduzima individualnost, a s druge njegovo skidanje povlači veliku kaznu, ako ništa drugo predstavlja stalnu prijetnju ritualnog poniženja. No isto tako, ta pokrivala simboliziraju pokornost i vidljivo razdvajanje žena od muškaraca… što je rijetko, ako ikad, u dobre svrhe. Ona su stalni podsjetnik na krhkost ženinog društvenog statusa.

Da spomenemo i jednu aktualnu temu, može se lako pretpostaviti da su rituali poniženja bili i važan dio Epsteinovog vrbovanja žrtava. U takvim slučajevima, zlostavljači obično biraju žrtve kojima već od ranije nedostaje unutarnja (samopouzdanje) i vanjska (društvena, obiteljska) podrška. 

Rituali poniženja obično imaju vrlo konkretne osnovne i dodatne elemente, a svaki od njih ima svoju funkciju:

Osnovni elementi

Izolacija

Žrtva se izdvaja iz grupe, dok se istovremeno članove grupe čini sudionicima poniženja. Time se postiže da se žrtva ne može vratiti u sigurnost grupe, ali se potiče i buduća poslušnost članova grupe.

Smrt ega

Autoritet se usmjerava na određenu kvalitetu kod žrtve (vojnikov ponos, Heleninu inteligenciju) i čini je izvorom bola i poniženja. To u umu žrtve može stvoriti trajnu asocijaciju između prvoga i drugoga. Logično, u budućnosti je teže koristiti te kvalitete bez emocionalne boli.

Osim toga, u nekim slučajevima svrha poniženja je da što je više moguće kod žrtve uništi osjećaj vlastitog identiteta, često tako da se žrtvu tjera da se ponaša suprotno svojoj prirodi. U nekim subkulturama, npr. vojnim, seksualno nasilje se koristi u tu svrhu. Oduzimanjem osjećaja autonomije i dostojanstva, stvara se praznina koju popunjava hijerarhija i grupni identitet.

Jednom kad je žrtva prisiljena učiniti nešto što smatra sramotnim, može osjećati da se više ne može vratiti “normalnom” svijetu. Postaje ovisna o grupi koja ju je ipak prihvatila unatoč poniženju. 

Olakšanje i ponovno uključivanje

Nagrada za poslušnost je ponovno uključivanje u grupu, a često se pritom koristi i pohvala.

Na biološkoj razini, mozak preplavljen olakšanjem može to olakšanje pogrešno pripisati zlostavljačevoj dobroti, a ne jednostavno prestanku zlostavljanja. To je i jedan od ključnih elemenata tzv. stokholmskog sindroma, koji opisuje emocionalnu vezanost žrtve za zlostavljača.  Zlostavljač (autoritet) time postaje izvor prihvaćanja i odobravanja. To pojačava snagu njegovog autoriteta u očima žrtve.

Žrtva također može osjećati i zahvalnost prema grupi jer su je ponovno prihvatili. Time se postiže snažnija vezanost za grupu.

Najuspješniji rituali poniženja ne rezultiraju samo olakšanjem, nego i uvjerenjem žrtve da je poniženje bilo potrebno kako bi joj se pomoglo da postane bolja ili čvršća osoba. Dok ovo pišem, padaju mi na pamet svi oni koji govore kako su ih roditeljske batine “izvele na pravi put”. Ili da nereligiozni ljudi ne mogu biti moralni. Neke od takvih žrtava mogu u sljedećoj generaciji postati zlostavljači, vjerujući da su takvi rituali nužni da bi se ostvario dobar cilj.

Dodatni elementi

Milost

Mnogi počinitelji ritualnog poniženja fazu olakšanja začine s dodatnom dozom milosti i posebnog tretmana (možda i “bombardiranja ljubavlju”). Svrha toga je da se žrtvi pokaže čemu se može nadati ako se pokori, pomalo poput reklama koje prodaju nadu.

Zlostavljač može reći nešto kao “činim to jer te volim /za tvoje dobro”. Time se zlostavljanje prikazuje kao čin ljubavi. Ranjive osobe, pogotovo djeca i adolescenti, mogu time početi gubiti povjerenje u vlastite osjećaje i instinkte.

Neki zlostavljači mogu koristiti posebnu milost, pohvalu ili “bombardiranje ljubavlju” i prije poniženja, ponekad i neposredno prije. To žrtvu emocionalno vezuje i čini je sklonijom suradnji, čak i kad počne poniženje. Žrtva se često nada da je poniženje “slučajno” i prolazno te da će se vratiti u ranije stanje milosti.  Umjesto ljutnje, može osjećati da je razočarala ili iznevjerila inače dobrohotni autoritet. Zlostavljač pritom često iskorištava ono što nasluti da su slabe točke, odnosno najdublje želje i potrebe žrtve.

Apsurdni zadaci

Ako žrtva mora obaviti besmislene, ponižavajuće zadatke, kao pranje poda četkicom za zube, to je jasna poruka da zlostavljač ima moć. Žrtva ne čini nešto što ima smisla činiti, nego je prisiljena odustati od vlastite volje.

Na sličan, ali suptilniji način, nelogične dogme u različitim religijama služe tome da pojedinac dokaže odanost zajednici, o čemu sam pisala u članku “Religija i plemenski instinkti”.

Iscrpljivanje

Ritualnom poniženju može prethoditi izlaganje žrtve fizičkom iscrpljivanju ili nedostatku sna, ili vođa može čekati trenutak kad je žrtva iscrpljena i ranjiva. Kad je tijelo iscrpljeno, smanjena je moć rasuđivanja i korištenja volje, a pojačan utjecaj emocionalne funkcije mozga.

Gubitak privatnosti

Tokom ritualnog poniženja, žrtvi se oduzima prilika da nasamo procesuira vlastite emocije. Time je se spriječava da se podsjeti na vlastite vrijednosti i drugačiju perspektivu.

“Jezik podređenog”

Žrtvu se ponekad prisiljava da koristi ponižavajuće izraze za samu sebe, a da autoritet oslovljava s poštovanjem. Riječi su još jedan način utjecaja na svijest i podsvijest.

Grupna kazna

Poneki rituali poniženja uključuju rigorozno kažnjavanje cijele grupe za grešku pojedinca. Osobu koja je napravila grešku može se prisiliti da stoji i promatra, ili se na drugi način izdvaja i ističe njezina greška. Ovim pristupom se još više umanjuje odgovornost pojedinačnog autoriteta i perfidno prebacuje na grupu. Grupa, bez da je to sama inicirala, postaje izvor pritiska, straha i potrebe za uklapanjem. 

Utjecaj na grupu

Rituali poniženja nemaju učinak samo na osobu koju se ponižava. Istovremeno utječu na cijelu grupu. Velik broj ljudi istovremeno se navodi da čine nešto što se kosi s njihovim emocijama i etikom. Da bi opravdali svoje sudjelovanje, i oni moraju proći kroz proces mentalne prilagodbe, koji ih često još više veže za grupu i za autoritet. I tu je na djelu više psiholoških procesa.

Uzajamni osjećaji straha, stida i krivnje mogu i kod žrtve i kod ostatka grupe izazvati tzv. traumatsku vezanost. To je također (bio) česti dio tradicionalne vojne obuke, mada se pokazalo da rezultira s više štete nego koristi.

Cijela grupa doživljava tzv. moralnu ranu, koja može izazvati odvajanje od emocija (disocijaciju) i razvoj negativnog stava prema svijetu. Jednom kad su i sami sudjelovali u zlostavljanju, teže im je osuđivati zlostavljača, kao i percipirati sebe kao moralne. S druge strane, kako bi izbjegli samomržnju, moraju uvjeriti sebe da je žrtva “zaslužila” poniženje. Već i sam taj unutarnji konflikt stvara nesigurnost i nepovjerenje u sebe.

Neki od članova grupe mogu osjećati olakšanje što se na nekom mogu iskaliti. Neki, koji su ranije bili izloženi poniženju, mogu vjerovati da je pravedno i da drugi prođu isto. To im vraća osjećaj ravnoteže i neke vrste osobne moći, iako na štetu drugoga. Zato se često zlostavljanje prenosi “s generacije na generaciju”.

Empatičniji članovi grupe mogu pri ovom ritualu iskusiti tzv. sekundarnu traumatizaciju – koja na njih utječe na sličan način kao na žrtvu. Oni manje empatični mogu osjećati da ponižavanje nekoga drugoga njih zauzvrat “uzdiže”.

Zašto se rituali poniženja tako često koriste?

Zato jer su ljudi vrlo prijemljivi na takvu vrstu emocionalne kontrole, naročito dok su mladi. Time su rituali poniženja vrlo učinkoviti, a pritom zahtijevaju puno manje napora (ili novaca ili ljudskih resursa) od drugih vrsta kontrole poput kazne i prisile.

Stotinama tisuća, ako ne i milijunima godina, ljudska se vrsta borila za goli opstanak. To je često zahtijevalo zanemarivanje individualnih emocija i želja te prilagodbu grupi. Hoće li, recimo, Grok privući opasnost ako je previše glasan i neoprezan? Hoćemo li preživjeti zimu ako netko jede više od drugih? Hoće li se cijelo pleme potući međusobno ako se dvojica bore oko iste djevojke? Ako jedna osoba pobjegne u borbi ili lovu, hoće li time izazvati smrt drugih?

U uvjetima golog preživljavanja, unutarnji konflikti, pa i mali propusti, mogu biti velika opasnost. Tako se u mnogim tradicionalnim kulturama uvriježio osjećaj da svako odskakanje i ignoriranje pravila znači smrtnu opasnost za cijelo pleme. Najdramatičniji izrazi toga su “ubojstva iz časti” ili spaljivanje “vještica”. No dovoljno je pročitati koju knjigu pisanu pred parsto godina da se vidi koliko je društvena kontrola i “biti dio krda” dosezalo apsurdno sitničave razine.

Logično je da vidimo i kako s više sigurnosti i prosperiteta raste i individualna sloboda. No to je tek zadnjih par generacija. Pitanje je, može li nas previše slobode na kraju opet ugroziti, te kako i kad? Već smo vidjeli kamo vodi sloboda širenja mržnje. Počinjemo uviđati kamo vodi sloboda zagađivanja ili sloboda laži i dezinformacija. No to je možda tema za drugi članak. Ovdje ću samo ponoviti da, u svakom aspektu života, vjerujem u traženje ravnoteže, a ne u ekstreme.

Kako razviti emocionalnu otpornost?

Disciplina bez poniženja. Otpornost prema manipulaciji počinje već u djetinjstvu. Djeca čija je volja slamana na ponižavajući način, pogotovo ako su ponižavana kad bi rekla istinu, uče ne vjerovati sebi nego autoritetu. To je često osnova za takvo ponašanje u budućnosti. Djeca, naravno, trebaju i disciplinu i granice, ali to se može postići bez ponižavanja i laži.

Razuman pristup greškama. Nedozvoljavanje djetetu grešaka također vodi stidu, strahu, pa možda i slijepoj pokornosti. Nemojte, naravno, dozvoliti djetetu baš bilo kakvu grešku. Posljedice su potrebne, ponekad i kazne, ali one mogu biti razumne i neponižavajuće. Kad god možete, potičite dijete da uči iz vlastitih grešaka. Time se razvija zdravo samopouzdanje. Isto možete primijeniti i na sebe.

Izgradnja kritičkog razmišljanja. Za razvoj emocionalne otpornosti presudno je razvijanje kritičkog odmaka. Djecu (ali i sebe) trebamo učiti da u trenucima pritiska postave pitanje: „Zašto ova osoba to radi? Je li cilj rješenje problema ili manipulacija?“ Kada shvatimo da je poniženje alat manipulacije, a ne realistična reakcija, oduzimamo mu moć. (Članak – djeca i manipulacija)

Razvoj vanjske samostalnosti. Što više se možete osloniti na sebe i na druge izvore podrške, izvan grupe u kojoj se događa ponižavanje, to ćete manje imati potrebu za tom grupom. Izvori samostalnosti i podrške mogu biti raznoliki: od vlastitog izvora prihoda, preko razvoja vještina i produktivnih hobija koji olakšavaju snalaženje (vrtlarstvo, na primjer), do ljudske podrške u obliku obitelji, prijatelja i drugih grupnih aktivnosti.

Iscjeljenje žrtve: povratak suvereniteta

Ako je čovjek već bio žrtva rituala poniženja, proces iscjeljenja je proces povratka vlastitog identiteta i samopoštovanja. Ritualno poniženje stvara duboku “moralnu ranu” i osjećaj da je naša ljudska srž loša ili oštećena.

• Edukacija o manipulaciji: Prvi korak je prepoznavanje da ono što ste doživjeli nije bila “lekcija” ili “čeličenje”, nego psihološko nasilje. Razumijevanje svega navedenog u ovom članku pomaže da krivnju prebacite tamo gdje joj je mjesto – na zlostavljača.

• Vraćanje vlastitog glasa: Zlostavljači koriste razne metode da vas utišaju i navedu da ne vjerujete sebi. Iscjeljenje počinje prepoznavanjem i izražavanjem istine – npr. kroz pisanje, terapiju ili razgovor s ljudima kojima vjerujete. Kad izgovorite istinu i dobijete podršku, počinjete razbijati snagu manipulacije. Vježbajte i promatranje vlastitih osjećaja i razgovor s različitim dijelovima sebe.

• Tjelesna i druga autonomija: Budući da rituali poniženja često uključuju kontrolu nad tijelom (puzanje, nedostatak sna, besmisleni zadaci), povratak sportu, hobijima koje volite ili jednostavno boravak u prirodi pomaže tijelu da ponovno osjeti da vi upravljate njime, a ne netko drugi. Osim toga, obratite pažnju i na sve što je gore rečeno o razvoju samostalnosti.

• Oprostite sebi: Mnoge žrtve osjećaju stid i odbacuju sebe jer su “pokleknule” ili surađivale, često i na duže vrijeme. Važno je razumjeti da je to bila biološka reakcija preživljavanja, koja nam je duboko usađena evolucijom. Iscjeljenje znači oprost samima sebi što niste bili “jači” pred strategijom koja je tisućljećima pažljivo usavršavana da slomi svakoga. Prepoznajte da niste imali loše namjere, nego ste jednostavno tražili pripadnost i sigurnost.

Na žalost, osuda okoline i okrivljavanje žrtve često im dodatno otežava iscjeljenje. Mnogi ljudi misle da bi na mjestu žrtve bili “jači”. To je rijetko točno, osim ako već od djetinjstva imaju razvijenu mentalnu i emocionalnu samostalnost, kao i druge izvore podrške. Edukacija o ritualnom poniženju je važna ne samo da bi se spriječile nove žrtve, nego i da se pomogne postojećima.