Kako emocionalnu bol pretvoriti u životnu strast i inspiraciju

Fizička bol je znak da nešto nije u redu. Naša automatska reakcija na fizičku bol je da je smanjimo i suzbijemo što je moguće prije. Logično je da je takva i naša reakcija na emocionalnu bol.

Povrh toga, svi smo društveno i kulturno kondicionirani da izbjegavamo neugodne emocije i suzbijamo ih na kakav god način. Doživljavamo ih kao slabost, kao znak nemoći i da nešto radimo krivo. No što ako nas upravo emocionalna bol može najviše naučiti i najviše inspirirati?

Emocionalna bol je često znak da se ograničavamo, da ne živimo svoje potencijale i ideale, da postoji nešto duboko i životno važno od čega smo se odmaknuli ili prema čemu smo izgradili zidove. Emocionalna bol poziva nas na promjenu.

Ako poslušate što vam stvarno želi reći emocionalna bol, ako ste spremni čuti ne samo što nije u redu i što nedostaje, nego i koji su sve izbori pred vama, ako ste voljni u to pogledati bez cenzure i mentalnih barijera, vjerojatno ćete otkriti da vam bol želi pokazati putove na koje još niste pomišljali, ili nešto na što ste možda pomišljali kao daleku opciju, ali niste vjerovali da je realno ili se niste osjećali dovoljno snažni i sigurni učiniti.

To ne moraju biti dramatične promjene; ne znači uvijek (mada može) da bi trebali napustiti svoj dosadašnji život i početi nešto sasvim novo. Možda će vam bol reći jednostavno da vam je potrebno više autentičnosti, više duboke iskrenosti u životu, više ispunjavajućih kontakata s drugima, kao i što je to zapravo što bi vam donijelo više osjećaja da ste živi, da živite smisleno.

No zbog raznih razloga – tradicije, navike, sigurnosti, religije, stida – okolina nas obično vrlo rano nauči suzbijati tu životnost i autentičnost. Bol se javlja da nas podsjeti na ono što smo zaboravili, na dublje potrebe koje smo naučili utapati u površnim distrakcijama. Zbog straha od promjene, zbog krivnje ili samozavaravanja, ljudi često ignoriraju bol i ostaju ne samo u ispraznim navikama, nego ponekad čak i u odnosima u kojima su zlostavljani.

Dvije među najvećim svjetskim religijama/filozofijama – hinduizam i budizam – u biti su fokusirane na to kako izbjeći i reducirati patnju kao krajnji cilj življenja. Još jedna – kršćanstvo – govori ljudima da krotko prihvate patnju kao način da zarade navodno blaženstvo poslije fizičke smrti. Zadnjih nekoliko desetljeća, filozofija pozitivnog razmišljanja uči nas da neugodne emocije i misli ignoriramo, izbjegavamo i nastojimo ih se riješiti na koji god način. Možete li zamisliti koliko bi svijet bio drugačiji kad bi nas sve te filozofije poticale da koristimo bol na najbolji mogući način, da je shvatimo kao gorivo za motivaciju i kreativnost?

Svrha boli je da nas prodrma, probudi i motivira. Jednom kad smo svjesni toga, može nam se činiti upravo suludo do koje mjere većina ljudi nastoji suzbiti, ignorirati i anatemizirati emocionalnu bol. Normalno je da tragamo za srećom. Normalno je da ćemo radije odabrati zadovoljstvo nego bol. Ali ne možemo živjeti stvarnu puninu i bogatstvo života ako se oglušimo na cijeli raspon iskrenih emocija, ako ignoriramo ono što nam one žele reći.

Bol nam u biti govori da je promjena koju želimo, neka naša najdublja čežnja, daleko važnija od svih izgovora, strahova i barijera koje smo prema njoj podigli. Bol nas pokušava motivirati da prihvatimo izazov, da izađemo izvan granica poznatoga u nešto novo, da se “protegnemo” dalje nego što smo mislili da možemo. Ne zvuči li to kao bogatiji, smisleniji život od pojednostavljenog traganja za srećom i zabavom?

Ne tragajte za srećom, nego za intenzitetom

Ponekad kažem sebi da je bilo kakvo iskustvo bolje od propuštanja iskustva. Takav stav zahtijeva prihvaćanje mogućnosti razočaranja i raznih oblika neugode u novim iskustvima. Za to je potrebno da se sprijateljite sa svim svojim osjećajima, da vjerujete da i oni neugodni ne postoje da vas povrijede, nego upravo obratno, da vam poboljšaju život.

Ima nešto duboko oslobađajuće i inspirativno u voljnom izlaganju sebe potencijalnoj neugodi. Ne iz nekog mazohizma i traganja za neugodnim, nego kao način da otkrijete više o tome tko ste i za što ste sposobni, da kroz to izgradite odnos sa sobom koji ništa što svijet može baciti na vas ne može uzdrmati.

Kad gledam natrag na svoj život, mogu vidjeti kako su me neka bolna iskustva gurnula naprijed i motivirala me da učinim više i krenem dalje nego što inače bih, i to se događalo upravo u periodima kad sam si dozvolila da me zadovoljstvo uljuljka u rutinu, da usporim i smanjim svoja očekivanja od sebe. S tim u vidu, odlučila sam da nikad u budućnosti ne dozvolim sebi da se “ulijenim” kad sam sretna, nego da nastavljam naprezati svoj um i tragati za novim izazovima.

I najgora iskustva u životu mogu nas učiniti svjesnijima, mudrijima, suosjećajnijima, motiviranijima i kroz to dovesti nas do života puno značajnijeg i intenzivnijeg od života u rutinskom zadovoljstvu. No možda ako smo voljni slušati one male, tihe boli u našem životu i naučiti iz njih ono što je potrebno, možemo izbjeći potrebu da dođe do teške, razarajuće krize.

Već sam prije pisala o potrebi da slušamo sve svoje emocije, o tome kako je bitno poslušati poruke koje nam šalju tuga, čežnja i frustracija, te o tome kako i djeci trebaju izazovi umjesto zaštićivanja. No ipak sam uglavnom razmišljala o emocionalnoj boli kao o anomaliji umjesto kao o važnom katalizatoru. U svom radu, tretirala sam emocionalnu bol kao nešto što treba iscijeliti i pretvoriti u ugodne emocije. Sad mislim da je važnije od ugodnih emocija pretvoriti bol u motivaciju i strast.

U našoj civilizaciji, ljudi sa shizofrenijom koji “čuju glasove” u svom umu obično čuju neugodne, zastrašujuće ili zlobne poruke tih glasova. Jeste li znali da u zemljama u kojima se “čuti glasove” smatra nečim svetim umjesto zastrašujućom bolešću, ljudi puno češće “čuju” utješne i poticajne poruke? Rekla bih da je slično i sa neugodnijim emocijama; što manje ih smatramo “negativnima” to će one biti pozitivnije i poticajnije.

Jednom kad dozvolite boli da zdrobi i istopi svu unutarnju krutost, samozavaravanje i društvene laži, sve strahove i “razloge zašto ne”, ostaje vam ono što vi stvarno jeste i ono što vam je duboko važno. To je kraj “duge tamne noći duše”. Izlazite na drugu stranu snažni, puni osjećaja svrhe i strastveno živi. Ideja “sreće” vam postaje nebitna u usporedbi s ovim stanjem. Hoćete li stići tamo? Imate izbor, svaki trenutak svakog dana.

Povezani članci:

Djeca trebaju izazove

Čežnja i ganuće

Emocionalna zrelost

Svi članci

Individualni rad