Zajedništvo i sebičnost

Otuđenost i neodrživost modernog života frustrira i zabrinjava sve više ljudi – ali i zajednice utemeljene na velikim idealima su često sve samo ne idealne. Ako razmišljate u životu u nekoj vrsti zadruge ili slične zajednice, izbjegavajte velika očekivanja. Prvo razmislite o tome kako postaviti granice, kako izbjeći manipulaciju – i kako možete osigurati da se i sami korektno ponašate.

Mnogi problemi i pritisci modernog života, posebno uništavanje prirodnih resursa i istovremeno “plastificiranje” (ne znam kako to drugačije nazvati) hrane koju bi trebali svakodnevno jesti, navodi mnoge ljude koji razmišljaju na duže staze, da se okrenu prirodi i vlastitom vrtu. Time bi se izbjeglo ne samo zagađenje i brojni toksini, nego se osigurava i kakva-takva sigurnost u vremenima kad su korporacije dosegle granicu iskorištavanja prirodnih resursa, pa su se usmjerile na neodrživo kockanje s ljudskim zdravljem, i fizičkim i emocionalnim.

Knjiga “Tomatoland” Garryja Estabrooka opisuje proizvodnju rajčica u Floridi: “Rajčice se prskaju s više od 100 herbicida i pesticida. Plodovi se beru zeleni i zriju pomoću umjetnog plina dok ne dobiju prihvatljivu boju. Moderna selekcija je proizvela rajčice s dramatično smanjenim sadržajem kalcija, vitamina A i vitamina C (ali i s 14 puta višim sadržajem natrija). Utrka za nižim cijenama kumovala je uspostavljanju suvremenog robovlasništva nad radnicima” (obespravljenim ilegalnim imigrantima). Autor zatim opisuje svoje iskustvo s GMO rajčicama koje su gotovo neoštećene podnijele pad s jurećeg kamiona, a zatim i eksperimentalni “nogomet” u njegovoj kuhinji.

Prije ili kasnije, svijet će se morati okrenuti održivoj, ekološkoj proizvodnji – čak i ako se otkrije izvor energije koji će zamijeniti naftu za pokretanje strojeva, problem ostaje čime zamijeniti industrijska gnojiva koja se proizvode od nafte. Ako se i taj problem riješi, i dalje ostaje gorući problem “vertikalne erozije” – ispiranja površinskog humusa u preduboke slojeve zemlje, jer industrijske monokulture ne dozvoljavaju kontinuiranu prisutnost različitih biljaka u zemlji čije bi korijenje spriječilo eroziju. Ljudska populacija eksplodirala je zahvaljujući industrijskoj poljoprivredi – a sada smo u situaciji da nam upravo takva poljoprivreda ugrožava opstanak.

Ne postoji izum kojim možemo zamijeniti plodno tlo – i taj problem neće riješiti niti umjetna gnojiva, niti GMO niti bilo što što industrija može proizvesti. Prirodu se ne može prevariti – ako ne postoji ravnoteža i suradnja između svih dijelova sustava – različitih biljaka i životinja na istom području, nastat će neravnoteža koja se može neko vrijeme umjetno “krpati”, ali ne zauvijek. Štoviše, GMO proizvodi koji se razvijaju pod argumentom da će omogućiti više hrane za sve gladnije čovječanstvo, samo će pogoršati problem. Više hrane znači poticaj na razmnožavanje – i tako se populacija povećava umjesto da se učini održivom. Jednom kad se počnu pokazivati posljedice vertikalne erozije, glad i socijalni nemiri bit će mnogo dramatičniji u slučaju da su GMO proizvodi prije toga privremeno povećali proizvodnju, nego da se to nije desilo.

Informirani ljudi kojima je stalo do kvalitete života, sve više se, dakle, okreću ideji “samodostatnosti” koja bi barem donekle amortizirala sve te zabrinjavajuće prognoze. No samodostatnost znači što više svakodnevno potrebnih stvari proizvoditi sami, posebno hrane, što je teško uskladiti s modernim zahtjevima pokretljivosti, a još više sa svim drugim aktivnostima kojima bi se prosječan pojedinac želio baviti u ovo doba kompjutera i Interneta. Jednostavno nema toliko sati u danu.

Moguće rješenje je u malim zajednicama u kojima bi postojala međusobna suradnja i razmjena, tako da se ljudi mogu međusobno podržati i pomoći. To bi istovremeno – u idealnom slučaju – donijelo i više emocionalne kvalitete života, u obliku provođenja više vremena sa stvarnim ljudima umjesto pred televizijom ili kompjuterom. Znatan broj takvih zajednica već i postoji u svijetu, no nije sve idilično kao što se na prvi pogled čini.

Nije slučajno da mnogi ljudi radije odabiru anonimnost velikih gradova nego ozloglašene “male sredine”. Ljudi su kao vrsta daleko od društvenog ideala i svi još uvijek nosimo prapovijesno naslijeđe borbe za preživljavanje i prevlast. Bez obzira koliko se prema vani pozivali na ideale, još smo uvijek podložni svojim hormonima i drugim biološkim porivima, kao i posljedicama neadekvatnog odgoja, vlastitih trauma i uvjerenja koja smo stekli tokom života. Mogli bi reći da su mozgovi svakoga od nas jednim dijelom u prapovijesti, a drugim u vlastitom djetinjstvu.

Kao posljedica, prosječan čovjek je u konstantnom konfliktu između potrebe za zajedništvom i poriva da stekne nekorektnu prednost pred drugima, ili poriva za stjecanjem veće moći, statusa ili privilegija. Nema li čovjek dovoljno razvijen uvid u vlastite emotivne i misaone procese, mozak će brzo, lako i automatski uskočiti sa stvaranjem beskrajnog niza izgovora kao opravdanja da odaberemo vlastiti profit i kratkoročne sebične ciljeve.

Ponekad je još lakše dozvoliti si takve izlike, ako smo uvjereni da slijedimo visoke ideale. Tako i one male zajednice ljudi koji se na riječima zalažu za ideale zajedništva, suradnje, očuvanja prirode i slično, mogu postati poprište borbe, nadmetanja i kriticizma. No, to će se u pravilu ispoljiti na suptilne, manipulativne načine; obično kroz nametanje krivnje ili konformizma, te prikrivene insinuirane prijetnje.

Različiti ljudi imaju različite potrebe, emocionalnu uvjetovanost, a i različito biološko naslijeđe, koje neke od njih može učiniti osjetljivijima ili manje osjetljivima na pojedine podražaje, ili različitog temperamenta, načina komunikacije i slično. Također, imamo instinktivnu potrebu braniti svoj način života i razmišljanja, te odbacivati sve što je različito i što je tome prijetnja. Sve to skupa može dovesti do različitih osobnih netrpeljivosti, iritacija i frustracija unutar grupe ljudi, koje će naš mozak u pravilu amortizirati tražeći pogreške u drugima. Poveći dio čovječanstva je emotivno nezdrav ili nestabilan – svatko od nas bi mogao nabrojati barem jednu do dvije takve osobe unutar vlastite neposredne obitelji. Kakve su šanse da će u još većoj zajednici postojati razumijevanje i sloga?

Ponekad nam neki sitan povod, događaj ili okidač starih sjećanja može izazvati stres, frustraciju ili neugodne osjećaje, koji mogu ostati negdje u pozadini čak i nakon što zaboravimo što ih je zapravo pokrenulo. U takvom stanju, možemo biti iritabilniji nego obično na ponašanje drugih ljudi, za što ćemo imati potrebu kriviti njih. Kome se tako nešto ne dešava povremeno?

Sjećam se Amerikanca kojeg sam srela, koji je, frustriran mentalitetom i načinom života u Americi, istraživao drugačije načine života. Neko vrijeme je živio u komuni, koja je, na riječima, živjela prema New age idealima zajedništva, suradnje s prirodom, meditacije i slično. No, on je o tom iskustvu pričao kao o jednom od najgorih u životu. Osim manipulacija i borbi za moć, opisivao je i besramno financijsko iskorištavanje članova, pogotovo novopridošlih, koje se opravdavalo različitim nebuloznim izgovorima i prikrivenim prijetnjama. Očito je, ideali i dobre namjere nisu dovoljni.

Evolucija zahtijeva ravnotežu između “miroljubivih” i “predatora”; ako su predatori u većini, sustav ne može opstati, ali ako ih nema dovoljno, onda “miroljubiva” populacija nema potrebe za razvojem i evolucijom. To se ne odnosi samo na odnose između različitih vrsta, nego i na odnose unutar iste vrste, pa čak i pojedinih skupina unutar iste vrste.

U ljudskom društvu, ako se većina ljudi čini dobronamjernima i poštenima, u pravilu će se naći netko koga će “zasvrbiti” da iskoristi situaciju i stekne prednost, pritom sam sebi smišljajući razna kreativna opravdanja. No, ako je takvih ljudi previše, onda međusobnog povjerenja i suradnje ne može biti i društvo se raspada, što znači puno više problema i ugroženosti za svakog pojedinca. Ako postoji ravnoteža, onda jedna strana potiče drugu na razvoj i napredovanje.

Na taj način, ljudsko je društvo evoluiralo od anarhije preko monarhije i feudalizma do demokracije. No i u demokraciji je sve očitije da, s obzirom da “predatori” znaju da ne mogu upravljati ljudima silom, nastoje upravljati putem manipulacija. Kako prosječan čovjek uči prozrijeti i oduprijeti se manje suptilnim manipulacijama, tako one postaju sve suptilnije. Pitanje je, ima li tom procesu ikad kraja, ako bi kraj tog procesa značio i kraj evolucije? Ili možemo naći i drugačiji način da održimo proces evolucije, ali bez nejednakosti i borbe? S obzirom na trenutačne prosječne kriterije izbora partnera, malo je vjerojatno da ćemo to uspjeti u sljedećih nekoliko desetljeća, ili čak stoljeća.

Dakle, možemo li živjeti u složnoj zajednici i stvarno biti sretni i imati dovoljno slobode da budemo različiti? Možda, ako pažljivo izaberemo zajednicu i unutar nje zadržimo željeni stupanj samostalnosti i privatnosti. Neka vrsta seoske zajednice u kojoj ljudi žive u odvojenim domaćinstvima, ali prakticiraju međusobnu pomoć i podršku, čini se idealna – u teoriji. No svatko od članova takve zajednice morao bi prvo razriješiti vlastite probleme u komunikaciji te okidače nezrelih emocija. Jedan od važnih elemenata je naći sreću i ispunjenje unutar samih sebe, umjesto da je tražimo izvana, u statusu, mišljenju drugih ili nepotrebnim stvarima.

Vezani članci:

Biti svoj vlastiti autoritet

5 razloga zašto mrzim manipulaciju

Kako živjeti s integritetom

Svi članci

Individualni rad