Je li soja štetna za zdravlje?

U ovom tekstu uspoređujemo dva suprotstavljena stajališta
o soji. Dok su desetljećima istraživanja pokazivala visoku nutritivnu i
zdravstvenu vrijednost soje, u zadnje vrijeme Internetom se šire
članci koji tvrde da je soja doslovce opasna za zdravlje. Koliko u
svemu tome ima iskrenosti, a koliko se radi o borbi za financijske
interese? Usporedit ćemo nekoliko najargumentiranijih i najdetaljnijih
članaka, čiji su autori s jedne strane John MacArthur (http://www.the7thfire.com/health_and_nutrition/soy_and_the_brain.htm), Sally Fallon i Mary G. Enig (http://www.westonaprice.org/soy/darkside.html, http://www.ratical.org/ratville/soydangers.html), a s druge John Robbins (http://www.foodrevolution.org/what_about_soy.htm), Robert Cohen (http://www.soytoy.com/soyvey.html) i Nancy Beckham (http://findarticles.com/p/articles/mi_m0ISW/is_2001_Oct/ai_78900844/pg_10 i sljedećih nekoliko stranica).

U prošlosti, znanstvena izvješća su neprestano
ukazivala na zdravstvene dobrobiti konzumacije soje: smanjenje
kolesterola, rizika od kancerogenih i kardiovaskularnih bolesti,
produženje života. Robbins navodi: „Rezultati su bili toliko uvjerljivi
da je čak i FDA (Federal Drug Association – Federalna udruga za
lijekove), tradicionalno uporni zastupnik farmaceutskih proizvoda,
prihvatila soju kao jednu od rijetkih vrsta hrane koje prema kriterijima
te organizacije preveniraju, pa čak i liječe bolesti.“

Kako su se nakupljali pozitivni rezultati
istraživanja, konzumacija soje „poletjela je u nebo“ i u 20 godina
skočila sa samo nekoliko milijuna na nekoliko stotina milijuna
godišnje. No MacArthur, Fallon i Enig tvrde da se radilo o propagandi i
uspoređuju soju s azbestom ili bunikom (belladonna, otrovna biljka; Sokratova smrtna kazna izvršena je pomoću napitka od bunike). Oni tvrde: „Soja je podmuklija od bunike.“

Premda je soja bogata proteinima u odnosu na druge
mahunarke, ona nije dobar izvor proteina jer drugi proteini pronađeni u
soji blokiraju enzime potrebne za probavu proteina, tvrdi MacArthur.
Ti „anti-nutrijenti“, prema tom autoru, blokiraju aktivnost tripsina i
drugih enzima. To su „veliki, zgusnuti proteini koji nisu potpuno
deaktivirani kuhanjem i mogu otežati probavu proteina. Prema tome,
konzumacija soje može voditi kroničnom nedostatku aminokiselina u
tijelu“.

Robbins tvrdi da, premda u tim navodima ima dio
istine, zaključci su daleko pretjerani. On navodi da udio proteina koji
blokiraju enzime nije dovoljno visok da bi značajno smanjio
probavljivost proteina, te da se ti proteini nalaze u svim nekuhanim
mahunarkama i većim dijelom rastvaraju kuhanjem.

„Soja sadrži hemaglutinine“, navode Fallon i Enig,
„tvari koje uzrokuju sljepljivanje crvenih krvnih zrnaca. Inhibitori
tripsina i hemaglutinini također inhibiraju rast. (…) Soja sadrži i
goitrogene koji inhibiraju funkciju štitnjače.“ Robbins piše: „Točno je
da soja sadrži ove tvari. Međutim, nema dovoljno dokaza da bi njihova
količina pretstavljala opasnost u ljudskoj prehrani. Tvrdnje autorica
su utemeljene na istraživanjima na životinjama koje su hranjene
ekstremno visokim količinama soje. (…) Životinjske vrste, premda
srodne, mogu imati potpuno različite zahtjeve na molekularnoj razini.
Istina je da mladunčad štakora nije zdrava ako je hranjena sojinim
mlijekom, no loši su rezultati i ako ih se hrani ljudskim mlijekom.
Hrana koja je visoko vrijedna za jednu vrstu, može biti nejestiva, pa i
otrovna za drugu“. Rezultati istraživanja vođenih na životinjama (kao
istraživanja talidomida, lijeka protiv artritisa Opren i dr.) imala su
porazne posljedice kad su se ti proizvodi počeli primjenjivati na
ljudima.

Fallon i Enig pišu: “Bilo je dovoljno 45 mg izoflavona
da bi se kod žena u predmenopauzi pojavili značajni biološki učinci,
uključujući smanjenje razine hormona potrebnih za pravilno
funkcioniranje štitnjače.” Nancy Beckham komentira da istraživanje
kojim je taj citat potkrijepljen nije spominjalo hormone štitnjače nego
se bavilo mjerenjem razina progesterona, estradiola, SHBG,
testosterona, te fitohormona iz soje. Zaključak tog istraživanja je bio
da dijeta bogata biljnim estrogenima može imati zaštitničku ulogu
protiv raka dojke. Robert Cohen dodaje da su izoflavoni, koji se u
zadnje vrijeme nazivaju i fitohormonima, zapravo skupni naziv za biljne
antioksidante, čija je uloga u prevenciji degenerativnih procesa u
tijelu široko poznata.

Istraživači američkog Nacionalnog instituta za rak
ističu da je gušterača pojedinih životnjskih vrsta, posebno štakora i
pilića, iznimno osjetljiva na inhibitore proteina pronađene u soji. No,
ista osjetljivost nije pronađena u drugim vrstama kao što su miševi,
psi, svinje i majmuni, te „nije vjerojatno da je prisutna kod ljudi“.
Štoviše, navodi Robbins, dok su štakori hranjeni isključivo sojom bili
pod većim rizikom razvoja raka gušterače, ljudske populacije koje
konzumiraju visoke količine soje imaju smanjen rizik od iste bolesti.

Robbins piše da su se „cijele civilizacije hranile
sojom bez štetnih posljedica“. Fallon i Enig, doduše, navode da je soja
u staroj Aziji bila jedna od pet svetih usjeva, ali tvrde da, pošto je
u starim crtežima prikazivan u pravilu korijen soje umjesto nadzemni
dio i plod, da je značaj soje u početku bio isključivo poljoprivredni, u
obliku pomoćne kulture. (Poznato je da mahunarke obogaćuju tlo
dušikom.) Fallon i Enig tvrde da su Azijati počeli jesti soju tek kad
su otkrili procese fermentacije soje koje ublažuju štetne učinke
„anti-nutrijenata“, te da je „studija iz 1998 pokazala da prosječna
dnevna konzumacija soje u Japanu ne prelazi 8 grama za muškarce i 7 za
žene – manje od dvije žličice dnevno“.

Fallon i Enig dalje pišu:“Soja je bogata fitinskom
kiselinom, koja može blokirati asorpciju esecijalnih minerala –
kalcija, magnezija, bakra, željeza i posebno cinka. (…) Nedostatak
cinka može prouzročiti „lebdeći“ osjećaj kojeg neki vegetarijanci mogu
zamijeniti za doživljaj duhovnog prosvjetljenja.“

Robbins odgovara da je posljednja tvrdnja potpuno
znanstveno neutemeljena. Što se tiče fitinske kiseline, sadrži je ne
samo soja, nego i mnoge druge namirnice biljnog porijekla, no ne u
dovoljnim količinama da bi to bilo opasno. Ljudi koji konzumiraju više
hrane biljnog porijekla, unose više nego dovoljno nutrijenata da bi se
utjecaj te kiseline neutralizirao.

Nancy Beckham navodi istraživanje I. E. Lienerakoji
dolazi do zaključka da fitinska kiselina ima zanemariv utjecaj na
dostupnost minerala u hrani ljudskom organizmu. Također dodaje da
Fallon i Enig ne spominju da fitinska kiselina ima i antikancerogeni
učinak.

Tvrdnja da soja sprečava osteoporozu je nevjerojatna,
navode Fallon i Enig, jer soja blokira asorpciju kalcija i uzrokuje
nedostatak vitamina D. „Kako Azijati zaista imaju nižu razinu
osteoporoze nego Zapadnjaci, vjerojatno je da je razlog tome što oni
dobivaju više vitamina D iz morske hrane i mnogo kalcija iz juhe od
kostiju. Vjerojatni razlog što Zapadnjaci imaju toliko visoki broj
oboljelih od osteoporoze je što su maslac, koji je tradicionalni izvor
vitamina D i ostalih aktivatora asorpcije kalcija topivih u masti,
zamijenili sojinim uljem.“

Robbins se suprotstavlja tvrdnjama da maslac nije
zamijenjen sojinim uljem, nego margarinom koji se također obogaćuje
vitaminom D, te da su stotine studija pokazale povezanost unosa mesnih
proteina s osteoporozom. Navodi istraživanje Klinike za gustoću kostiju
pri univerzitetu u San Franciscu, provedeno u 33 zemlje, koje je
pokazalo „nevjerojatnu povezanost“ visokog udjela biljnih namirnica u
prehrani s čvrstoćom kostiju. Voditeljica istraživanja dr. Deborah
Sellmeyer, ravnateljica klinike, navodi da je povezanost postojala čak i
nakon isključivanja mogućeg utjecaja dobi, težine, unosa estrogena,
proteina i kalcija, vježbe i pušenja duhana.

Osim toga, navodi Roberts, primarni izvor vitamina D je
izloženost sunčevoj svjetlosti, a ne maslac. Kad bi se, prema izvješću
časopisa American Journal of Clinical Nutrition, oslanjali samo na
maslac kao izvor vitamina D, trebali bi jesti oko 2 kg maslaca dnevno.
Nasuprot tome, za stvaranje dovoljne količine vitamina D u koži
dovoljno je jedan sat izlaganja suncu dva do tri puta tjedno.

Dr.sc. Darija Vranešić Bender na stranici http://www.gastro.hr/index.php/hr/nutricionizam/namirnice/soja
navodi: “Uz smanjenu opasnost pojave bolesti srca i karcinoma, soja
može biti učinkovita i kod osteoporoze, te olakšava neke od simptoma
menopauze. Epidemiološki dokazi ukazuju na manju učestalost osteoporoze
u populacijama koje konzumiraju velike količine soje. Neki proizvodi
na bazi soje su dobar izvor kalcija, no učinci soje na osteoporozu ne
temelje se u potpunosti na udjelu kalcija. Usporedba prehrane sa sojom i
prehrane bez soje ukazuje na porast gustoće koštane mase u žena koje
konzumiraju soju. Sintetski izoflavon, koji se još naziva i ipriflavon,
čak se koristi i kao terapija osteoporoze. Sojini izoflavoni možda bi
mogli biti alternativa hormonskom nadomjesnom liječenju, za žene u
postmenopauzi.”

Američka FDA, prema Robertsu, navodi: „25 grama na dan
proteina soje, kao dio dijete siromašne zasićenim mastima i
kolesterolom, može smanjiti rizik od srčanih bolesti.“ Na to Fallon i
Enig uzvraćaju tvrdnjama da su snižene razine kolesterola opasne, te da
„Istina je da je kolesterol vaš najbolji prijatelj. Kad je razina
kolesterola u krvi visoka, to je zato što tijelo treba kolesterol (…)
Rizik od srčanih bolesti nije viši kod razine kolesterola u krvi od
300 nego 180.“ Roberts komentira da su te tvrdnje ne samo potpuno
znanstveno neutemeljene, nego suprotne rezultatima svih istraživanja
tokom zadnjih trideset godina.

U 2000., Američki institut za istraživanje raka, koji
je u suradnji s Svjetskim fondom za istraživanje raka proveo opsežno
međunarodno istraživanje, objavljuje: „Studije kontinuirano pokazuju da
jedan obrok soje dnevno doprinosi smanjenju rizika od raka“ piše
Roberts.

Fallon i Enig pišu (negirajući vlastiti prethodni
navod o prosječnoj konzumaciji soje od 2 žličice dnevno kod Azijata):
„Japanci, koji jedu 30 puta više soje nego Amerikanci, imaju niži
postotak raka dojke, maternice i prostate. Ali, Japanci, i Azijati
općenito, imaju visoku incidenciju raka debelog crijeva, želuca,
gušterače i jetre. Azijati u cijelom svijetu također imaju povišen
rizik raka štitnjače. Logika koja povezuje nizak nivo raka spolnih
organa sa konzumacijom soje, zahtijeva da se i visoki broj raka
štitnjače i probavnih organa pripiše istoj hrani, posebno stoga što soja
izaziva takve oblike raka kod laboratorijskih štakora.“ Robert Cohen,
nasuprot tome, povezuje incidenciju raka štitnjače i probavnih organa
kod Azijata s konzumacijom velike količine prženog, dimljenog i
usoljenog mesa i ribe, te s visokom potrošnjom alkohola i duhana.

Fallon i Enig također sojinim proizvodima za djecu
pripisuju ranije sazrijevanje djevojčica i ulazak u pubertet, kod nekih
djevojčica već s osam godina. To povezuju s visokim sadržajem biljnih
estrogena u soji. Tvrde da prerano sazrijevanje uzrokuje probleme s
neplodnošću i rakom reproduktivnih organa u kasnijoj dobi. Navode
izjave jednog para uzgajivača papiga koji su primijetili ranije
sazrijevanje papiga kad su bile hranjene sojinim proizvodima, te da su
se tim uzgajivačima, nakon objave njihovih zapažanja, javili mnogi
roditelji koji su dječje formule bazirane na soji povezali s ekstremnim
emocionalnim ispadima, astmom, imunološkim poremećajima, poremećajima
štitnjače i pituitarne žlijezde i kolikama.

Također navode: „Konzumacija mlijeka je mogući razlog
zašto je druga generacija Japanaca u Americi viša od svojih predaka.
Neki istraživači vjeruju da je manji sadržaj fitinske kiseline u
američkoj dijeti – koliko god ona možda imala drugih nedostataka –
pravo objašnjenje.“

Roberts se slaže da ishrana sojinim formulama
vjerojatno nije prikladna za djecu, jer kod djece nema dovoljno
receptora estrogena za koje se fitoestrogeni iz soje vežu (što, prema
Patriciji Bertron, ravnateljici američkog Liječničkog komiteta za
odgovornu medicinu, doprinosi prevenciji raka dojke). Roberts, međutim,
navodi da, premda su milijuni djece u zadnjih 30 godina hranjeni
sojinim formulama, nije bilo izvještaja o povećanju hormonalnih
poremećaja. K.O. Klein iz Odjela za kliničku znanost u bolnici za djecu
A.I. duPont u Wilmingtonu, Delaware, izvještava da „nema dokaza da bi
konzumacija dječjih formula baziranih na soji imala posljedice na
endokrini sustav. Rast je normalan i nema izvještaja o promjenama u
vremenu ulaska u pubertet ili razini plodnosti (…)“.

No, upozorava Roberts, nikakvi preparati ne mogu
dostojno zamijeniti majčino mlijeko, te su suvišne rasprave o tome koji
su preparati bolji. Fallon i Enig se s time slažu, no tvrde da će
dijete najbolje napredovati ako se prehrana majke, dok doji, bazira na
mesnim i punomasnim mliječnim proizvodima.

Protivnici soje ne spominju niti uzimaju u obzir utjecaj
sintetičkih hormona rasta i estrogena koji se, radi bržeg tova i veće
produkcije mlijeka, daju industrijski uzgajanim životinjama, od kojih
potječu praktički svi životinjski proizvodi u trgovinama. U usporedbi s
tim hormonima, biljni estrogeni u soji su izrazito blagi, te, štoviše,
vezivanjem za receptore estrogena mogu spriječiti štetne utjecaje
sintetičkih estrogena. Hormoni rasta koji se daju životinjama mogu biti
uzrok tome što su današnje generacije ljudi sve više rastom, ali koja
je zapravo dobrobit toga?

Dr.sc. Darija Vranešić Bender piše: “Jedna skupina
fitokemikalija, koje se nazivaju i fitoestrogeni, ili biljni estrogeni,
mogu utjecati na smanjeno formiranje naslaga na stijenkama arterija,
te mogu štititi LDL kolesterol od oksidacije. Zaštita LDL kolesterola
od oksidacije od izrazite je važnosti za prevenciju ateroskleroze, jer
jedino oksidirani LDL kolesterol stvara naslage na stijenkama arterija.
Antioksidativni učinak izoflavona ili fitoestrogena slične je jačine
kao djelovanje vitamina E na isti proces. (…) Fitoestrogeni su spojevi
biljnog porijekla koji imaju estrogenski učinak na ljude i životinje.
Za sojine izoflavone (fitoestrogene) smatra se da imaju i estrogenska i
anti-estrogenska svojstva. Na ovaj način fitoestrogen zapravo djeluje
kao antagonist estrogena i reducira rizik promoviranja rasta tumora
osjetljivih na estrogen. Kada su razine cirkulirajućih estrogena visoke,
kao u žena u perimenopauzi, ovi spojevi mogu se vezati na estrogenske
receptore i blokirati aktivnost hormona. Kada su razine estrogena
niske, kao u žena u postmenopauzi, fitoestrogeni djeluju poput blagih
estrogena. Istraživanja pokazuju da specifične forme izoflavona iz
soje, genistein i daidzein, potpomažu regulaciju hormonalne ravnoteže u
žena.”

Fallon i Enig također navode autora Fitzgeralda koji
“procjenjuje da dijete koje je hranjeno formulama na bazi soje prima
estrogena u količini koja odgovara najmanje pet kontracepcijskih pilula
dnevno”. Nancy Beckham komentira: “Citirano istraživanje nije ništa
takvo tvrdilo, niti je uopće spominjalo kontracepcijske pilule. Štoviše
je ustvrdilo da biljni estrogeni iz soje smanjuju aktivnost stranih
estrogena u tijelu.”

Nancy Beckham navodi također podatke prema kojima
“genistein, najjači fitoestrogen pronađen u sojinim formulama, slabiji
je oko 9 000 puta od 17B-estradiola, te 100 000 puta slabiji od
diethylstilbestrola i 7 000 puta od estrona (sintetički hormoni)”.
Zatim dodaje da mnoge reference na koje se Fallon i
Enig pozivaju ne samo da ne podržavaju njihove tvrdnje, nego neke uopće
i ne spominju soju.

Dr. Lon R. White iz havajskog Centra za istraživanje
zdravlja, navodi povezanost soje s atrofijom mozga i Alzheimerovom
bolešću, te povezuje to s fitoestrogenima u soji. Na temelju te studije
nastao je niz članaka o štetnosti soje za mozak i kognitivne funkcije,
neki od kojih, kao članak Johna MacArthura, doslovce tvrde da soja
„smanjuje mozak“ i izaziva demenciju. No, prema Robertsu, dok je to
jedina takva studija, mnogo više ih povezuje prisutnost aluminija u
hrani s Alzheimerovom bolešću – a na Havajima se aluminij koristi u
preradi soje te je razina aluminija u sojinim proizvodima znatno viša
nego u ostatku Amerike.

Na kraju svojih članaka, Fallon i Enig pozivaju
čitatelje da pišu zastupnicima u parlamentu kako bi se proizvodnja i
distribucija soje zakonski ograničila, te najavljuju sudske tužbe svima
povezanima s proizvodnjom, promocijom, distribucijom i prodajom
sojinih proizvoda. „Nezadovoljnika je puno“ pišu, „a njihovi džepovi su
duboki. (…) Farmeri će se možda izvući, dijelom jer su bili
prevareni kao i mi ostali, ali će morati pronaći nešto drugo što će
uzgajati: stoku, „dizajnersko“ povrće… ili konoplju za proizvodnju
papira za tisuće i tisuće pravnih dokumenata.“

Roberts za kraj navodi da postoje neki stvarni rizici
u konzumaciji soje, no vezani za genetski inženjering i pesticide
korištene u njezinom uzgoju. Neki oblici genetski modificirane soje
sadrže gotovo trećinu više inhibitora tripsina (enzima potrebnog za
razgradnju proteina) nego genetski nemodificirana soja, te gotovo
dvostruku razinu lektina, koji su najvjerojatniji uzrok slučajeva
alergije na soju. Roberts također upozorava na potencijalne opasnosti
izoliranja određenih supstanci iz soje i njihovog pretjeranog
konzumiranja i dodavanja različitim prehrambenim proizvodima. Isto
tako, smatramo da je industrijski prerađena soja (sojini proteini)
podjednako bezvrijedna, pa i štetna, kao i rafinirano brašno.

Zaključuje: „Postali smo plijenom iluzije koja
progoni Amerikance već stoljećima – iluzije da ako je malo dobro, više
mora biti bolje. Čak i najzdravija hrana sadrži tvari koje su opasne
ako se izoliraju i tako testiraju u laboratorijima. (…) Dijeta
bazirana samo na soji bila bi opasna, ali isto tako i ona koja se
sastoji samo od brokule, celera, špinata… Za većinu ljudi soja je
zdrav dodatak uravnoteženoj i raznolikoj prehrani baziranoj na
neprerađenim proizvodima.“ Najveći problem je u tome što prerađena
hrana u trgovinama sadrži pretjeranu količinu prerađenih dodataka
baziranih na soji, ali koji više nisu soja.

Moj je stav da je bilo koja neprerađena hrana u
uravnoteženim količinama bolja od industrijski procesuirane “hrane”.
Zadnjih desetljeća, nutricionisti preporučuju sve i svašta, utemeljeno
na ograničenim informacijama i ograničenom znanju o tome kako bezbrojne
supstance u hrani utječu jedna na drugu. Nutricionistički novinar (to
očito isto postoji) Michael Pollan poručuje: nutricionizam zapravo
promiče industrijsku preradu hrane, dajući prerađivačima izliku da
smanje ovo, dodaju ono i zatim na sve to nalijepe reklamnu poruku o
“zdravijem” proizvodu. Antropološka istraživanja pokazuju da ljudska
društva žive od najrazličitijih prehrambenih kombinacija i ostaju
podjednako zdrava – sve dok se u njihovu prehranu ne uvedu industrijski
prerađene namirnice. Možda i industrijski uzgajane?

Nutricionizam je, posebno zadnjih godina, postao
poprište ogorčene borbe za potrošače i financijske interese prehrambenih
korporacija. Zato preporučujemo da sve takve informacije čitate s
oprezom i vodite se zdravim razumom.

Preporučujemo da istražujete sami i donesete
vlastitu odluku, ali uz pažljivo čitanje, kritičko razmišljanje i
provjeravanje citiranih referenci (ovisno o tome koliko vremena možete
odvojiti). Na našoj stranici preporučujemo i članak pod nazivom „Znanost u službi profita“.