Dunbarov broj ili: kako se otuđujemo

Biološka podloga otuđenja

Prevare, kriminal, neobzirnost i nepoštenje su česti. Manje očita varijanta takvog ponašanja je nepružanje pomoći nepoznatim ljudima u nevolji, nad čime se često javno zgražamo, ali ostaje rasprostranjena činjenica. Sve se te stvari, u trenutku kad se događaju, čine relativno nepovezane i ovisne o pojedincu. No čini se da postoji i biološka poveznica za mnoge vrste bezobzirnog ponašanja. Jedan od tih elemenata je: s koliko smo se ljudi sposobni emocionalno povezati?

Znanstvenici su, istražujući majmune, ustanovili da veličina mozga pojedine vrste majmuna određuje veličinu grupe koju će ti majmuni stvoriti. Proširujući ta istraživanja na ljude, došlo se do prosječnog broja koji govori o tome s koliko smo pojedinaca sposobni stvoriti stabilne emocionalne veze. Taj broj je nazvan Dunbarovim brojem, a za čovjeka iznosi prosječno 150.

Dunbarov broj određuje koliki broj ljudi ćemo biti sposobni stvarno percipirati kao potpune, važne ljudske pojedince. Ljude koje ne pripadaju tom broju, vjerojatno ćemo spontano percipirati više poput apstraktnih pojava nego stvarnih ljudskih bića. Koliko god inače bili dobronamjerni, čini se da toj dobronamjernosti postoje fiziološka ograničenja. Ako primjećujete da se prema strancima ili ljudima koji su “negdje daleko” ponašate na način na koji se nikad ne bi ponašali prema sebi bliskima, niste nužno zli – normalni ste. Što ne znači da takvi morate i ostati.

To je možda još izraženije kod djece. Djeca koja se izruguju pojedinim svojim vršnjacima, ne pomišljaju da se slično ponašaju prema bliskim prijateljima. Tinejdžeri koji se natječu tko će pokazati snažniji “što me briga za druge” stav, nisu sposobni u svoju percepciju uključiti živote i osjećaje ljudi koje ometaju ili čije stvari oštećuju. No, niti odrasli ljudi nisu puno drugačiji, osim što su suptilniji u svojem ponašanju. Gledate li reportažu o tsunamiju u Japanu i mislite “to je negdje daleko”? Jeste li ovih dana imali neugodno iskustvo s poslovično neljubaznim službenicima na šalterima? Mislite li negativno o pojedinim religijama, nacijama ili kulturnim grupama? Napadaju li vas stalno promotori telefonskih kompanija? Sva su ta ponašanja direktno povezana s “Dunbarovim brojem”. Zbog istog razloga, u gradovima udio kriminala i asocijalnog ponašanja raste u skladu a porastom broja stanovništva.

Jedna od bioloških uloga “Dunbarovog broja” je osnaživanje veza unutar rodbinski povezanih grupa, kako bi se one mogle složnije boriti za svoj napredak, životni prostor, osiguranje boljih uvjeta života svojim potomcima… To je rezultat evolucije i borbe za preživljavanje i širenje vlastitih gena, što podrazumijeva kompeticiju s drugim pojedincima i grupama. Mozak tu potrebu obično interpretira kao “mi smo bolji od drugih”, “ponosan sam što sam dio (…)” – a rezultati su, primjerice, nacionalizam, regionalizam i navijačke skupine.

Kako su često te grupacije mnogo veće od 150 ljudi, mozak se nosi s time tako da, prema potrebi, stvara podgrupe unutar pojedine grupe kojoj pripada, kako bi se mogao lakše identificirati. S velikim grupacijama, uz to, potreba za identifikacijom nije toliko česta i snažna. Dovoljno je identificirati se povremeno, kroz npr. sport, međunarodna natjecanja, ili političke rasprave. No ako se radi o grupi čije funkcioniranje zahtijeva čvrstu i čestu međusobnu povezanost članova, osjećaj pripadnosti bit će mnogo snažniji i bit ćemo spremniji indirektno, ili čak direktno, naštetiti drugima kako bi pomogli grupi kojoj pripadamo.

Posljedice

Ljudi na telefonskom marketingu, manipulativne reklame, masovne prevare – svi ti ljudi nalaze najrazličitija opravdanja kako bi pomogli sebi na tuđi račun. “To svi rade” ili “tko je ljudima kriv ako su glupi”, ili malo zaslađenije, “kako drugačije obavijestiti ljude o našim proizvodima?” To su izgovori. Pravi razlog je, vi ste za te ljude tek maglovita karikatura s novčanikom.

Ti isti ljudi koji vas uznemiruju i oduzimaju vam vrijeme kako bi vam izmamili novac, gorko će se žaliti ako se, npr. povećaju porezi ili ako oni sami nasjednu na neku nepoštenu reklamu. Konobari koji vam donesu hranu isteklog roka trajanja (da se ograničimo na benignije varijante) osjećat će se uvrijeđeni ako ne dobiju napojnicu. Možda se i sami možete uhvatiti u takvom ponašanju? Čini se da spontano primjenjujemo jedne kriterije kad se radi o ljudima izvan naše skupine, a sasvim drugačije prema bliskim ljudima.

Političari koji kradu od vlastitog naroda doslovno ga doživljavaju kao “stoku sitnog zuba”. Čini se da smo pronašli znanstveno objašnenje zašto je većini političara prva briga napuniti džepove sebi, svojoj rodbini, prijateljima i kumovima. Isti ti ljudi doživjet će se kao nepravedno povrijeđene žrtve ako se njih same prevari, osudi ili makne s položaja.

Kad se siromašne zemlje ne bi držalo u siromaštvu, cijene mnogih proizvoda koje danas kupujemo jeftino bile bi mnogo skuplje. Koliko ljudi je spremno plaćati više cijene kako bi nepoznatim ljudima na drugom kraju svijeta bilo malo bolje? Naš um spremno nalazi opravdanje: “kako ja sama mogu to promijeniti”? Zbog toga, između ostalog, ne izlazimo na ulice i ne bunimo se kad čujemo o novoj korupciji u vrhu ili o novom nepravednom zakonu. No pravi razlog je da posljedice ne osjećamo direktno, a ljudi koji su pogođeni su “netko drugi”.

I što sad?

Što učiniti i ima li uopće nade za promjenu? Ima, itekako. Sasvim je moguće kontrolirati i sublimirati biološke nagone – svi to činimo mnogo puta tokom dana. Prvi korak je svjesnost. Primijetite kad upadate u zamku crno-bijelog, pojednostavljenog razmišljanja (tipa “svi Ameri su glupi”), posebno ako time opravdavate neku vrstu nekorektnog ili agresivnog ponašanja. Primijetite kakve izgovore koristite za netoleranciju ili sitna nepoštenja.

Znanje o ovom mehanizmu može vam pomoći i kad je netko grub ili nekorektan prema vama. Sposobniji ste to ponašanje prepoznati kao biološki uvjetovano, umjesto kao osobni napad. (To ne znači da ćete ga i tolerirati, naravno, ali možete reagirati opuštenije i zdravije.) Možete potaknuti drugog čovjeka da vas percipira jasnije i osobnije. Umjesto da se usmjerite isključivo na napad, spomenite povremeno i nešto iz svog privatnog života (ne previše detaljno, ipak). 

Isti princip možete primijeniti na sebe: ako ste u iskušenju da, pod nekim izgovorom, manipulirate ili zakidate druge, ili da jednostavno budete neuljudni prema njima, zamislite detalje njihovih života. Možda se svađaju sa supružnikom, vole leptire ili ih šefovi maltretiraju…? Vjerojatno ćete odmah osjetiti da vam je teže ponašati se neobzirno.

Dok primjenjujete ove prijedloge, osjećat ćete otpor – u tim trenucima idete protiv svoje prirode. S druge strane, priroda nije uvijek fer. Nekad je dobro ne povoditi se za svojim porivima bez razmišljanja.

Vezani članci:

Integritet i dvostruki kriteriji

Zajedništvo i sebičnost

Kako živjeti s integritetom

Svi članci

Individualni rad