Razgovor s eminentnim danskim psihoterapeutom i obiteljskim terapeutom Jasperom Juulom, autorom brojnih knjiga o odgoju djece, objavljenih gotovo na svim europskim jezicima, te dvaju knjiga prevedenih na hrvatski jezik: Razgovori s obiteljima: Perspektive i procesi (Zagreb: Alinea, 1995.) i Vaše kompetentno dijete (Zagreb: Educa, 1998.)
Nataša Govedić
Što vam se čini najzanimljivijim kulturalnim razlikama u problemima odgoja djece u Danskoj nasuprot Hrvatskoj?
U Hrvatskoj majke imaju mitsku poziciju Madone s djetetom – za što su paralelno odgovorni patrijarhalni politički sustav i katolička religija. Ta mitska pozicija je, međutim, loša za djecu: majke ovdje “ne mogu pogriješiti” – čak i ako su alkoholičarke, narkomanke ili ako su posve emocionalno distancirane, ipak u vašoj zemlji imaju auru svetice i društvo im je spremno svašta progledati kroz prste. Naravno da je istina da se majkama mnogo toga tolerira zato što one većinom zbilja vole svoju djecu, ali moje je profesionalno iskustvo da ljubav možda jest temeljna, možda i jest najvažnija u odnosu roditelja i djeteta, ali sasvim sigurno nije dovoljna za sve dječje potrebe, niti uključuje sve vrste roditeljskog angažmana na koji djeca imaju pravo.
Roditeljska ljubav za djecu ima smisla samo ako je izražena ponašanjem koje djecu poštuje i ne povrjeđuje ih. Sasvim je jasno da ljubav u čije se ime ili pod čijim stijegom čini nasilje ima vrlo destruktivne posljedice. Možda je manje jasno da u tradicionalnim načinima podizanja djece postoje brojna roditeljska ponašanja koja ne pokazuju ni ljubav ni poštovanje, premda se navodno čine “iz ljubavi”.
Kritizerstvo, autohtono hrvatsko nasilje
U Hrvatskoj postoje sve vrste nasilja prema djeci koje susrećem i drugdje, dakle i verbalno i fizičko i emocionalno nasilje, ali postoji i jedno specifično nasilje koje je jače izraženo, a mogli bismo ga generalno nazvati “kritizerstvo”. Kritizerstvo kao oblik nasilja pogađa djecu u ovoj zemlji tek nakon navršenog petnaestog mjeseca starosti, jer su kod vas djeca do te dobi praktički obožavana na svim razinama društva: njih se tretira kraljevski i neprestano ih se komplimentira, fotografira, čak i oslovljava kao prinčeve i princeze. No nakon adoracije, od druge godine nadalje, počinje proces kada se djecu oštro, surovo, nemilice kritizira za stvari koje ne rade “onako kako bi trebala” i ne biraju se sredstava da ih se navede na “ispravno” ponašanje.
Kritiziranje nije odgojna strategija jer degradira djecu, a ne nudi im nikakav protumodel ponašanja. Što je opet povezano s kulturom odraslih, s time da se ovdje većina ljudi neprestano žali i prigovara, neprestano se općenito kritizira sustav, ali malo je tko u stanju nešto zbilja promijeniti, to jest preuzeti odgovornost za svijet u kojem živi. To se vidi već i po tome koliko malo ljudi u Hrvatskoj poduzimaju protiv nepravde koju prepoznaju i o kojoj zapravo stalno raspravljaju, ali na kritizerski način.
Možda je tome tako jer su ljudi ovdje kronično nesamopouzdani…
Samopouzdanje nije iracionalna kategorija, nije samo stvar toga što osjećamo, nego i onoga što mislimo.
Projekt samopouzdanja
Možemo li o tome govoriti u nekoj povijesnoj perspektivi? Djeca koja se danas rađaju nemaju pojma kako je to izgledalo biti dijete pred svega pedesetak, tridesetak ili dvadesetak godina, niti koje su sve vrste nasilja (uopće sada ne mislim samo na ono fizičko) tada bile “normalne”. Ne znaju korijene nesamopouzdanosti svojih roditelja. Znaju samo kako to izgleda danas. Zbog toga su roditelji ti koji su dužni raditi na svojoj samopouzdanosti. Misliti o svojim izborima.
Općenito bih mogao reći da posvuda susrećem isti tip problema koji muči roditelje: kako usmjeravati ili odgajati svoje dijete a da mu pritom ne naudim? Kako njemu ili njoj dati bolji život od onoga koji smo mi vodili? Odgovarajući na ta pitanja, roditelji su još uvijek uhvaćeni između dvaju krajnosti: one autoritarne (djeca moraju raditi kako kažem) i one permisivne (djeca mogu što god hoće). To su podjednako nasilne opcije. Jedna djeci traumatski oduzima odgovornost, druga im daje traumatski preveliku odgovornost. Ja pokušavam govoriti o odgoju koji nije nasilan ni prema roditeljima ni prema djeci.
Problem s kojim se tu moram nositi tiče se pitanja što zapravo roditelji smatraju da je najvažnije dati djeci. I tu postoje kulturalne razlike na koje bih se sada vratio: u mojoj zemlji roditelji jako mnogo razmišljaju što daju djeci u smislu emocija i pažnje. U ovoj zemlji roditelji mnogo razmišljaju kako djecu ekonomski zbrinuti, kako im dati materijalne stvari, ono što sami nisu imali kao djeca. Ta je razlika razumljiva s obzirom na različit društveni standard.
No u oba slučaja, u Danskoj i u Hrvatskoj, danas se događa da roditelji često postaju sluge svoje djece, potpuno im se podrede. To je tipična reakcija na borbu protiv autoritarnog odgoja koji su dobili sami roditelji. Bilo bi netočno reći da u takvoj situaciji “djeca vladaju”, jer djeca nemaju nikakve želje za vladavinom, ali ako se roditelji posve povuku i sve prepuste djeci, ja to zovem “nevidljivim” roditeljima, onda djeca iz nužde počnu upravljati čitavom obiteljskom situacijom.
Kad su djeca u središtu pozornosti, kad se sve “vrti” oko njih, za njih je to jednako loše kao i za bilo koju slavnu osobu: ona postanu usamljena. Kad se nalazite u središtu, više niste dio grupe. Izolirani ste. I ljubavni odnosi u kojima je jedna osoba pijedestalizirana raspadaju se iz istog razloga.
Djeca posebno dobro razumiju da ta vrsta asimetričnog odnosa nije ljubav, u njoj nema topline uzajamnosti, ali jedino što u njoj mogu napraviti je tražiti još, jer jedini jezik koji razumiju djeca permisivnih roditelja tiče se iziskivanja ili gomilanja, a ne izgradnje odnosa s vlastitim roditeljima. Ljubav koja se pokazuje tako da se djetetu daruje sve što god dijete želi stvara egocentrike, čiji je apetit naravno nemoguće zadovoljiti, pa roditelji počinju “pucati” i pokazivati sve veću agresivnost, okrivljujući dijete za obrazac ponašanja koji su sami proizveli.
Slamanje nakon adoracije vs. toplina uzajamnosti
Djeca su uvijek kooperativna s onime što im nudimo, ali mi smo ti koji ustanovljujemo modele ponašanja. Ako ih prvo tretiramo kao princeze, a onda se počnemo čuditi kad je dijete kasnije vječito nezadovoljan kućni tiranin, dakle jasno je da to dijete surađuje s modelom ponašanja koji smo odabrali i koji provodimo, tada nešto nije u redu s nama, a ne s djecom. Najčešći rezultat takva odgoja je slamanje djece fizičkim i psihičkim nasiljem u trenutku kada roditelji zaključe da ih više nisu u stanju “opsluživati”, što je najgora moguća varijanta.
Za slamanje djeteta potrebno je jako malo vremena, možda svega tri mjeseca, da bi posljedice ostale s tom osobom čitavog njezinog života. No čak i ta metoda slamanja djece funkcionira kratkoročno, kada je riječ o predškolskom ili školskom uzrastu. Čim dijete postane punoljetno, bilo emocionalno, bilo psihičko, bilo fizičko slamanje djeteta roditeljima se osvećuje na način da djeca s njima prekidaju ili bitno zahlađuju odnos. Nasiljem ništa ne postižemo.
Kako biste odredili tu “toplinu uzajamnosti” koju ste maloprije spomenuli, odnosno istinsku povezanost ili simetričnu ljubav između roditelja i djeteta?
To je ista uzajamnost koja postoji među prijateljima ili ljubavnim partnerima. Odnos u kojem ste spremni biti vrlo osobni, vrlo otvoreni, fizički i psihički prisutni u životu osobe s kojom živite, ali i pokazati kako postoje granice kada imate potrebu biti sami, biti s drugima, baviti se svojim interesima.
Suprotnost tome je igranje uloge mamice ili igranje uloge tatice, dakle negiranje vlastitih potreba da bi se uklopilo u određenu sliku onoga što očekujemo od sebe ili što od nas očekuje društvena norma, ne čak onoga što djeca od nas očekuju. Ta nametnuta ili mnogo češće samonametnuta uloga je najčešće stereotip, nerealan i opresivan kao i svaki stereotip, ili pak uloga koja je strogo definirana ponašanjem naših roditelja, bilo da činimo posve isto što su oni činili, ili da se bunimo tako što činimo dijametralno suprotno. Nekad je takve uloge nemoguće izbjeći, čisto zbog toga što smo stvorenja navika, ali moramo znati da je u našoj moći da im ne robujemo.
Ispada da je roditeljstvo, među svim kreativnim vokacijama, jedna od najtežih…
– Apsolutno. Zato jer roditeljstvo treba izumiti gotovo sasvim iz početka, jer u tradicionalnom odgoju nema mnogo toga što bismo mogli preuzeti. Mnogi ljudi kritiziraju suvremene roditelje zato što su vrlo nesigurni, ali ja ih ne kritiziram, nego ih nastojim podržati. Današnji roditelji pionirski krče, pronalaze i stalno izmišljaju sasvim nove puteve bliskosti i odgovornosti, nemaju nikakve uzore, ni u vlastitoj obitelji ni drugdje, a ne mogu ni otputovati u neku kulturu koja je “bolja” od naše i tamo pronaći čaroban ključ za nenasilno podizanje djece. Sve se mora izmisliti ispočetka, što je iznimno težak posao.
Na stranici www.nakladapelago.com možete pronaći više informacija i linkova vezanih uz Jaspera Juula i njegove knjige.
Vezani članci: