Narcizam ili sebičnost?

Popularna psihologija još je popularnija na internetu, pa se sve više čuju i amaterske dijagnoze: narcis, psihopat, autist i tako dalje (da razne oblike mentalne retardacije i ne spominjemo). Mnogim ljudima donosi olakšanje nekoga drugoga dijagnosticirati. No, naravno, od toga može biti i puno štete, a često se koristi i kao manipulacija (ponekad upravo narcistička manipulacija). Pokušajmo odgovoriti na pitanje: narcizam ili sebičnost? Ili “samo” nezrelost? I gdje spadaju obiteljski zlostavljači, koji se mnogim ljudima izvan obitelji čine krasni ljudi?

Odgovor komplicira činjenica da je ljudsko ponašanje puno složenije od “dijagnosticiran” ili “zdrav”. O narcizmu je bolje razmišljati kao o stupnju inteligencije ili empatije: postoji cijeli raspon varijacija, cijeli niz brojeva između 0 i 100%. Primjerice, mnogi relativno zdravi ljudi se vrlo lako uvrijede ako im se uputi kritika ili im se kaže “ne”. Iako je možda druga osoba u pravu, tako nešto možemo dugo pamtiti i zamjerati. To možemo nazvati narcisoidnom tendencijom, ali ne zaslužuje etiketu narcizma. Takva uvredljivost je dovoljno učestala da su u mnogim kulturama razvijene raznolike strategije izbjegavanja takve reakcije, koje nerijetko više štete nego koriste.

Kronična “uloga žrtve”, opsesija statusnim simbolima, želja za slavom ili izražena potreba za pažnjom, moći ili kontrolom neki su primjeri izraženijeg “narcisoidnog” ponašanja. Ipak, niti to nije “klinički” narcizam i može biti ublaženo brojnim drugim karakternim crtama.

Dječji narcizam i dobna regresija

Psiholozi opisuju djetinjstvo od 1-3 godine starosti kao “narcističnu fazu”. Ona se ne smatra karakternom manom, nego sastavnim dijelom djetetovog razvoja. Karakterizira je djetetova usmjerenost na sebe te kognitivna nesposobnost da percipira tuđu perspektivu i razumije tuđe emocije. No nezdravi odgoj može uzrokovati poremećaje u ovoj fazi razvoja te donekle spriječiti da je dijete uspješno preraste. Previše popuštanja sa strane roditelja može uzrokovati da dijete ne razvije osjećaj za ravnotežu i granice, te uvažavanje potreba drugih. Previše roditeljske sebičnosti, zanemarivanja i grubosti može uzrokovati stvaranje zaštitne sebičnosti te unutarnju prazninu, koja se pokušava nadomjestiti samodokazivanjem i potvrdom, kontrolom i moći, a i na druge načine kao što su različite ovisnosti. Često je to prije nezrelost nego “prava” sebičnost ili narcizam.

U našoj metodi često govorimo o “dobnoj regresiji” (članak) kojom opisujemo izranjanje potisnutih emocija iz dječje dobi. U trenucima dobne regresije možemo se osjećati preplavljeni strahom, poniženjem, osjećajem manje vrijednosti i sličnim vrlo bolnim emocijama iz prošlosti. No u pravilu nismo svjesni da reagiramo na prošlost, pa možemo, u obrani od tih emocija, iracionalno i agresivno reagirati prema osobama koje su slučajno bile otponac tih emocija. Ta emocionalna reakcija može podsjećati na dječji ispad bijesa – upravo iz one narcističke faze. No to je situacijska reakcija, odnosno ne predstavlja uobičajeno ponašanje osobe.

Razlika između narcizma, sebičnosti i nezrelosti

Ove karakteristike, odnosno ponašanja mogu se, naravno, preklapati. Najveće razlike su u sposobnosti za empatiju, drugačiju perspektivu te promjenu.

Narcizam

Narcizam je poremećaj u samom temelju osobnosti. Drugim riječima, osoba pokazuje narcističke karakteristike u svim ili gotovo svim područjima života, sa (gotovo) svim osobama u okolini. Studije provedene na blizancima pokazuju da je uloga genetike i okoline u narcizmu otprilike pola-pola. Ima smisla da je tako i s mnogim drugim ljudskim karakteristikama.

Klinički narcizam karakterizira nesposobnost za samorefleksiju i empatiju. Moguća je teoretska empatija, odnosno racionalno shvaćanje tuđih emocija, ali ne i stvarno uživljavanje. Djelomično se to pokazuje i u neurologiji: tzv. zrcalni neuroni (temelj za empatiju i učenje imitacijom) postoje, ali nisu ili su vrlo slabo povezani s limbičkim sustavom (neurološkim temeljem emocija).

S druge strane, osim klasičnog kliničkog narcisizma, danas se sve više spominju i tzv. ranjivi (prikriveni) narcizam, koji je vjerojatnije uvjetovan dubokim razvojnim traumama, te empatični odnosno “komunalni” narcizam koji se može očitovati i u (prividnoj) ekstremnoj empatiji. Više o tome u sljedećem članku.

“Pravi” narcis ne doživljava svoje stanje kao problem niti osjeća grižnju savjesti ako povređuje druge. Duboko je uvjeren da ima pravo na privilegije i nadmoć. Tuđe emocije i potrebe, kao i empatiju, smatra nebitnima ili slabošću koja se treba iskoristiti.

Kao što sam već prije pisala, u korijenu ovog poremećaja je duboka nesigurnost i osjećaj manje vrijednosti, ali narcis nije sposoban to prepoznati niti je motiviran za promjenu. Štoviše, često mu zlostavljanje drugih donosi puno dobrobiti kojih se ne želi odreći.

Gdje spadaju obiteljski zlostavljači?

U ovom kontekstu, bitno je imati na umu i obiteljske zlostavljače, koji narcističke obrasce pokazuju uglavnom unutar uskog kruga obitelji, dok prijateljima, suradnicima i široj obitelji mogu djelovati kao normalna, prijateljska, pa čak i topla osoba. Ovdje se radi o preklapanju narcisizma s psihopatijom. Zlostavljač je pritom svjestan kako njegovo ponašanje djeluje drugim ljudima i mogućih posljedica. Društveni imidž mu je važan i oko njega je voljan potruditi se. Drugim riječima, ima veći stupanj kako svjesnosti, tako i samokontrole i izbora ponašanja od “običnog” narcisizma. Upravo zbog toga, ne samo da često dopru do uglednih pozicija u društvu (što može uključivati i vjerske i pomagačke profesije), nego okolina često ne vjeruje žrtvi.

S klasičnim narcisizmom zlostavljači dijele stav da im drugi ljudi (u ovom slučaju određeni drugi ljudi, članovi obitelji koje smatraju svojim “vlasništvom”) moraju biti podređeni, odnosno ne smiju imati vlastite potrebe i granice. No ponašanje klasičnog narcisa je češće reaktivno (eksplozija bijesa ili manipulacije zbog nesposobnosti nošenja s percipiranom povredom), dok je ponašanje obiteljskog zlostavljača često instrumentalno (proračunata manipulacija koja služi određenoj svrsi).

Sebičnost

Kao što svatko u sebi nosi dozu narcisizma, tako svatko u sebi nosi i dozu sebičnosti. Mogli bi čak reći da postoji i nešto što se zove “zdrava” sebičnost. Ona nam pomaže da postavimo granice i zauzmemo se za svoje potrebe kad nas okolina pokušava prisiliti ili izmanipulirati da se odreknemo sebe. Do neke mjere je i nužna za preživljavanje. Dobra suradnja zdrave sebičnosti i empatije pomaže u nalaženju ravnoteže između sebe i drugih.

Kad je izvan ravnoteže, sebičnost je, naravno, problem. No sebičnost nije nužno trajna karakterna crta. Možemo reći da je više stvar ponašanja nego osobnosti. Neki (obično mladi) ljudi jednostavno iz nedostatka iskustva mogu biti nesvjesni da se ponašaju sebično. Drugi ljudi mogu biti nesebični u nekim aspektima života, a sebični u drugima.

Mnogo ovisi o roditeljskim modelima ponašanja te u greškama u odgoju (zakidanje ili permisivnost – nedostatak granica). Izvanjska sebičnost može biti rezultat više straha nego pohlepe ili nedostatka empatije. Na primjer ako je netko odrastao u siromaštvu ili zlostavljan, može u tim aspektima života postati previše krut i razviti “obrambenu” sebičnost. No uz iskustvo, konstruktivnu kritiku i/ili terapiju, može sagledati svoje greške i biti motiviran za promjenu.

Većina ljudi ima “limit” nesebičnosti, odnosno mogu biti nesebični prema užem krugu obitelji i prijatelja, a sebični prema ljudima izvan tog kruga. To se često pokazuje u društvenom i političkom životu, pogotovo kad se radi o korupciji. Korumpirani ljudi mogu krasti ili primati mito i pritom vidjeti sebe kao dobre ljude, zato što taj novac donosi prednosti njihovoj obitelji. Pritom zanemaruju ili umanjuju posljedice za zajednicu. To je dio ljudskog plemenskog mentaliteta (članak), s tim da je za neke osobe broj ljudi koji pripada njihovom “plemenu” vrlo malen.

Sebični ljudi nisu nužno neempatični. Bilo je klijenata koji su mi rekli “ja znam da nekad iskoristim druge ako mi se pruži prilika, i znam da to nije dobro, ali nekad jednostavno ne odolim iskušenju.” Konflikt između sebičnosti i empatije je normalan dio ljudskog života. Sebični ljudi su često jednostavno vještiji u nalaženju izgovora pred samima sobom.

Ukratko, sebičnost često ovisi o situaciji te vrsti odnosa koji imate s osobom. Osoba može osjećati empatiju i grižnju savjesti. Može imati uvid u sebe i biti motivirana za promjenu, iako to može zahtjevati ne samo trud, nego i da doživi posljedice. Za narcizam ništa od toga ne vrijedi.

Nezrelost

Nezrelost je u biti zastoj u emocionalnom i socijalnom razvoju. Glavne karakteristike nezrelosti su nedostatak kontrole nad impulsima, pojednostavljenost razmišljanja, izbjegavanje odgovornosti i manjak društvenih i komunikacijskih vještina. To se može očitovati na različite načine. Sebičnost je često jedan od rezultata, ali ne uvijek.

Nezrelost je, kao i sebičnost, češće rezultat nezdravog odgoja i roditeljskih modela nego trajan dio osobnosti. Nezrela osoba je najčešće fokusirana na kratkoročnu ugodu umjesto dugoročnu dobrobit. Dakle, nedostatak discipline i nedostatak svijesti o posljedicama svog ponašanja, ne samo za druge nego i za sebe. Nezreli ljudi mogu i više štetiti sami sebi nego drugima.

U korijenu nezrelosti često su nesigurnost i nedostatak zdravog samopoštovanja. Takva osoba može pretjerivati u samodokazivanju i traženju pažnje. To podsjeća na narcizam, ali nezrela osoba pritom može imati empatiju i vidjeti druge ljude kao važne – ponekad i previše važne.

Nezrele osobe, kao i sebične, mogu se promijeniti kroz iskustvo (pogotovo posljedice svog ponašanja), terapiju i učenje novih vještina i navika.

Kako reagirati

Nije toliko bitno dijagnosticirati nekoga drugoga – to može biti i oblik izbjegavanja odgovornosti. Bitno je prepoznati što vam ne odgovara i odlučiti što želite. Iako je uvijek dobro imati iskren, konstruktivan razgovor s osobom čije ponašanje vam smeta, nemojte se fokusirati na mijenjanje drugih. Puno je lakše i uspješnije promijeniti vlastito ponašanje.

1. Prepoznajte što osjećate i zašto.

Frustracija tuđim ponašanjem je česta. No je li uzrok frustracije iznutra ili izvana? Da li tuđe ponašanje ima loše posljedice za vas, ili vam slučajno budi neke potisnute emocije od ranije? Možda se osjećate nesigurno, bez da je to svjesna namjera drugoga? Možda se ispod frustracije krije i ljubomora? Što prije prepoznate što se zapravo događa u vama, lakše ćete to riješiti.

Ako iskreno osjećate da vam smeta tuđe ponašanje, dobro je jasno ustanoviti zašto. Koje vaše potrebe i granice narušava? Očekujete li da će se nastaviti i pogoršati u budućnosti? Osjećate li da je nepravedno, dvolično ili manipulativno? Što bolje to sami sebi definirate, to ćete i bolje komunicirati.

Da bi si mogli sve ovo razjasniti, potrebno je imati razvijenu svjesnost o vlastitim emotivnim procesima. Više o tome u ovom članku.

2. Prepoznajte što želite i što vam je važno.

Ovo je bitno kako zbog komunikacije, tako i zbog donošenja odluka. Što stvarno želite? Koliko je to realno očekivati od konkretne osobe? Što će se dogoditi ako se ništa ne promijeni? Je li moguć kompromis i kakav? Koja bi za vas bila “cijena” tog kompromisa?

Često se ljudi boje ovakve jasnoće, jer to može značiti velike, možda nelagodne promjene. Zato mnogi radije ostaju u stanju dugoročne frustracije nego da donesu konačnu odluku. Ipak, u stvarnosti je bolje teške odluke donijeti prije nego kasnije. (Evo i članak o teškim odlukama, da bude pri ruci.)

3. Komunicirajte.

Izbjegavajte komunicirati iz ljutnje, ali jednom kad točno znate što vas smeta i što želite, odgovorna komunikacija je nužna za promjenu. Kvaliteta komunikacije je presudna. (Evo i članak o tome.)

Ako ste dali sve od sebe da komunicirate odgovorno, kakvu reakciju ste dobili? Od mnogih ljudi možete očekivati da će se prvo braniti i izbjegavati odgovornost, ali kad se malo ohlade, možda će vas bolje razumijeti i prilagoditi svoje ponašanje. No ako druga osoba jasno izbjegava odgovornost, ne čini ništa da se trajno promijeni, omalovažava vaše potrebe ili vas pokušava izmanipulirati, vrijeme je za promjenu odnosa.

4. Donesite odluku – i držite je se.

Pogledajte istini u oči. Ima li smisla održavati taj odnos? Imate li mogućnost otići iz tog odnosa? Ako ne, kako uspostaviti veću distancu? Ako možete otići, ali je to bolno, suočite se s boli. Bolje prije nego kasnije. Jesu li vam potrebne materijalne pripreme? Kako možete materijalno i emocionalno pomoći sebi u međuvremenu? Možete li potražiti podršku drugih?

Ponekad treba jasno odrediti posljedice. Ako me vrijeđaš u društvu – prekinuti ću sastanak i otići. Ako ne čistiš za sobom – neću ni ja za tobom (ili, ako je potrebno nešto drastičnije: bacit ću tvoj nered u smeće). Ako ne uzimaš mene u obzir – ne očekuj da ja uzimam tebe. I u krajnjem slučaju: vrijeme je za završetak odnosa. 

Da bi se podržali u svojoj odluci, imajte na umu svoje želje i snove, slobodu i energiju koju možete dobiti odustajanjem od nekvalitetnog odnosa. Razmislite o tome kako bi podržali svoje dijete ili neku drugu drugu osobu u takvoj situaciji – te primijenite to isto na sebe. 

Na kraju – nije vam potrebna dijagnoza da bi shvatili da neki odnos nije dobar za vas. Dijagnoze su potrebne stručnjacima – vama su potrebne granice i samopoštovanje.