Kako i zašto dobra osoba može zlostavljati?
Ukratko: da, ponekad je moguće da i inače dobre osobe budu zlostavljači u bliskim vezama. Imala sam (barem) jednoga u obitelji; radila sam kao coach sa nekolicinom takvih. Iako se nisam specijalizirala za zlostavljanje pa možda ne mogu dati cijelu sliku, mogu podijeliti ono što sam naučila kroz iskustvo.
Za početak, nitko nije niti potpuno dobar, niti potpuno loš. Svi tokom odrastanja stvaramo brojne “dijelove” sebe (podosobonosti). Ljudski mozak je sposoban istovremeno sadržavati vrlo kontradiktorne impulse. Često očekujemo da ako netko osjeća empatiju i zdrave osjećaje u jednom segmentu života, onda bi barem razumski to trebao znati i u drugim segmentima, ali ljudi su još uvijek vrlo iracionalna bića.
Isto tako, niti zlostavljanje nije jednostavno niti jednodimenzionalno, niti je svo jednako intenzivno. Emocionalne ucjene, uloga žrtve i različite manipulacije uvjetno se mogu svrstati u lakšu varijantu zlostavljanja. No mnogi ljudi čine takve stvari nesvjesno, kao dio kulture ili obitelji u kojoj su odrasli. Zato zlostavljanje treba promatrati manje u svjetlu namjere, a više u svjetlu učinka. Nema niti jasnog prijelaza između zlostavljanja i zdravog ponašanja, često se radi o nijansama.
Jedna od čestih stvari koju vidim kod inače toplih i dobronamjernih ljudi koji ipak postanu zlostavljači je potreba da odnos bude savršen. Jedan od njih mi je rekao da, kad se njegova supruga ne slaže s njim, ne može si pomoći da to ne doživi kao nepoštovanje, a osjećaj da nije poštovan ga tjera u bijes. Drugi mogu imati osjećaj da bi ljubavni odnos trebao biti poput idile u kojoj su sve njihove potrebe ispunjene i u kojoj ne doživljavaju nikakvo nezadovoljstvo i frustraciju. To je u biti potraga djeteta za neispunjenim idealom roditelja. Kad partner pokaže da ne samo da ne može sve te želje ispunjavati, nego ima i vlastite potrebe i odvojeni identitet, dječja idealizacija se može okrenuti u dječje ispade bijesa.
Duboki strah od gubitka kontrole je sljedeći česti uzrok. Taj strah u pravilu ima uzroke u djetinjstvu. Postoje ljudi koji su velikim dijelom topli ili dobronamjerni, ali zbog različitih trauma imaju potrebu da drže sve konce po rukama i ne mogu dozvoliti drugima da se imalo upliću ili učine išta nepredviđeno. Bilo što neočekivano ili drugačije može u njima izazvati veliki strah, a strah često vodi bijesu kao pokušaju da se ponovo uspostavi kontrola i time sigurnost.
Treći tip su, kao što sam ranije spomenula, ljudi koji se, obično zbog odgojnih utjecaja, plaše ili ne znaju direktno izraziti, reći što žele i zauzeti se za sebe, pa to pokušavaju indirektno – manipulacijom, igranjem žrtve, pasivnom agresijom. Oni često misle da je to normalno ponašanje te ili nisu svjesni da je za njih nešto drugo moguće, ili ih pomisao na izravnu komunikaciju previše plaši. Obično dolaze iz obitelji u kojima je postojala kombinacija agresije s jedne strane i manipulacije s druge, pa očekuju prvo, a štite se drugim.
Povrh toga, ljudi s borderline poremećajem osobnosti (članak: Borderline sindrom ili mržnja prema sebi?) mogu biti jednako dobronamjerni kao i bilo tko drugi, ali kad su preplavljeni ekstremnim, bolnim emocijama mogu biti slijepi za to kako su njihove obrambene strategije (projekcija, agresija, povlačenje, pasivna agresija…) bolne za ljude koji su im najbliži.
Ukratko: ljudi mogu biti duboko topli i dobronamjerni, a opet duboko nezreli i nezdravi. Sposobnost empatije može moderirati toksično ponašanje, ali nerijetko nezdrave emocije nadvladaju i empatiju.
Može li se takva osoba promijeniti?
Samo ako je vrlo motivirana za to, potpuno svjesna kakve probleme ima i odlučna preuzeti za njih odgovornost. Bitno je da postoji kontinuirani trud i da se može vidjeti postupna promjena na bolje. Ispričavanje i posipanje pepelom po glavi nakon svakog novog ispada nije dovoljno.
To je, nažalost, ipak velika rijetkost jer takve osobe često imaju nesvjesni dojam (dok ih nešto ne zvekne po glavi) da im njihovo ponašanje donosi više koristi nego štete. Jedna od tih koristi je često osjećaj temeljne sigurnosti, čak i preživljavanja, ako su kao djeca iskusili puno straha. Ponovno se suočiti sa svim tim strahovima je nešto u što se većina odabire ne upuštati.
Mogu li takvoj osobi pomoći?
Zbog istih razloga kao gore, vrlo rijetko. Motivacija za promjenu treba doći iznutra, a ne izvana. Riječi i argumenti u pravilu nisu dovoljni da nadjačaju duboke dječje emocije. Pokušate li spasiti takvu osobu, daleko je vjerojatnije da ćete umjesto toga zaglibiti u njezinom svijetu, te izgubiti u najboljem slučaju vrijeme i energiju, zatim možda samopoštovanje i identitet, a u najgorem slučaju fizičko zdravlje ili čak i život.
Potreba za spašavanjem takve osobe, kao i nada da ćete je uspjeti promijeniti, najvjerojatnije su obrazac koji nosite iz odnosa s roditeljima. Prisjetimo se: ljudi se često u odnosima nadaju da će se njihov partner promijeniti onako kako se njihovi roditelji nisu promijenili. Ako je to kod vas slučaj, preporučujem da se prije svega posvetite vlastitom emocionalnom iscjeljenju, inače ćete svoje samopoštovanje učiniti ovisnim o nezdravoj osobi, što u pravilu loše završi.
Kako da znam je li, i kada, vrijeme da odem?
Neki savršeni anđeo bi možda mogao zadržati mir i samopoštovanje čak i uz nekoga tko odgovara prethodnim opisima. No većina nas smo ipak ljudi, te naš doživljaj sebe dijelom ovisi o kvaliteti odnosa s važnim osobama. Tome treba dodati sve nesigurnosti, povrede i traume koje sami nosimo iz djetinjstva. Nije realistično očekivati da nas toksično ponašanje neće dirnuti, ako čak i zanemarimo potencijalnu opasnost fizičkog napada.
U odnosu koji vrijedi održati trebali bi se osjećati ugodno, cijenjeno, sigurno i slobodno. Vaše samopoštovanje bi trebalo biti stabilno. Ne bi se trebali pitati što druga osoba misli i kako će na nešto reagirati, nego opušteno vjerovati da će vam partner smireno i s uvažavanjem objasniti ako mu nešto što radite smeta.
Što više nesigurnosti, zbunjenosti, neslobode, a pogotovo osjećaja neadekvatnosti osjećate, to je potrebnije da izađete iz takvog odnosa. Bez obzira koliko suosjećanja osjećali prema partneru, bez obzira koliko cijenili njegove bolje strane. Suosjećanje neće pomoći, može čak i odmoći: ako partner doživljava sve više ustupaka, truda i pažnje s vaše strane bez obzira na nezrelo ponašanje, može te ustupke nesvjesno doživjeti kao nagradu upravo za nezrelo ponašanje.
Ako se, unatoč iskrenom trudu, osjećate nesigurno i nelagodno u odnosu; ako morate susprezati sebe da ne bi uzrujali partnera, ako vaša komunikacija ne funkcionira, ako se ne uspijevate razumjeti i uskladiti… nije potrebno da na partnera lijepite etiketu zlostavljača da bi mogli otići; dovoljno je prepoznati da u svakom slučaju niste kompatibilni i da odnos ne funkcionira. Ako se u odnosu ne osjećate dobro, onda taj odnos nije dobar za vas, čak i ako nitko nije kriv.
Vezani članci:
