Jeste li zlostavljani?

photo by: Daniele Levis Pelusi

Što je “normalno”?

Kad sam bila na prvoj godini faksa, imali smo diskusiju na temu što je zapravo poremećaj u ponašanju. Da skratim priču, profesorov zaključak je bio da se poremećaj u ponašanju ne definira prema “neugodnosti” nekog ponašanja, nego prema tome je li takvo ponašanje normalno, uobičajeno u društvu ili ne. Dakle ako je ponašanje toksično, ali prilično često i uglavnom tolerirano u nekom društvu, ne smatra se poremećajem.

To ima smisla iz praktične perspektive socijalnih službi, ali također pokazuje da normalno nije nužno zdravo, a zdravo ne mora biti normalno. No, što je zapravo zdravo? Ako sebično i nasilno ponašanje pomaže ljudima preživjeti u vrijeme kad je resursa malo, kako očekivati nešto drugo? Na sreću, priroda nas je kao vrstu prisilila da surađujemo, pa time razvijemo bar nešto empatije, koliko god krhke.

Dakle što je normalno, a što nije, u kontekstu zlostavljanja u odnosima? Imala sam klijente koji su bili uvjereni da ih partner zlostavlja, no kad sam ih dobila priliku vidjeti kako se ponašaju prema partneru tokom coachinga parova, postalo je očito da su oni ti koji imaju očajničku potrebu kontrolirati partnera. Kao da nisu mogli dozvoliti partneru niti da diše bez dozvole. Ako nisu imali potpunu kontrolu, osjećali su se necijenjeni, nevoljeni, nevažni te zlostavljani. Ako bi njihovim partnerima ponekad prekipjelo pa bi žustrije regirali, to bi takvim ljudima značilo samo jasniju potvrdu da su zlostavljani.

Nešto rjeđe, ponetko dođe pun krivnje što nije bolji partner, ili čak u uvjerenju da zlostavlja svog partnera, ali kad tražim detalje ispostavi se da partner očekuje od mog klijenta da mu ispunjava svaku moguću želju i okrivljava ga kad god on pokaže i mrvicu neovisnosti i vlastitih želja. Naravno, takvi klijenti su obično kao djeca bili trenirani da sebe stave na zadnje mjesto i osjećaju krivnju zbog vlastitih potreba.

Postavlja se zanimljivo pitanje: može li netko tko je iz navike u ulozi žrtve “istrenirati” normalnu osobu da postane zlostavljač? Vjerojatno ne nekoga tko ima izraženiju empatiju, jasan osjećaj za ravnotežu i tko je sposoban kontrolirati svoje porive. Ali mnogi ljudi se vode trenutnim impulsima i navikama više nego vrijednostima i idealima. Tako, ako se netko s vrlo niskim samopoštovanjem i anksioznim stilom vezivanja (provjerite Poremećaji vezivanja i kako ih iscijeliti) ponaša previše podložno i previše je spreman zanemariti vlastite potrebe, partner se može na to navići i početi to očekivati. Ako takva osoba odjednom promijeni ponašanje i povuče privilegije koje je dotada davala partneru, ovaj se može osjetiti uvrijeđeno i ljutito reagirati.
Imala sam par iskustava gdje sam bila u društvu vrlo nesigurnih i podložnih osoba i osjetila sam spontani poriv da se ponašam dominantno. S obzirom da sam već imala naviku pažljivog promatranja sebe, uspjela sam to iskontrolirati, no bilo je iznenađujuće doživjeti kako može biti lako povesti se za takvim porivima, čak i ako oni nisu normalno u mojoj prirodi.

Mora li zlostavljanje biti namjerno?

Definira li se zlostavljanje prema namjerama počinitelja? Ne; mnogi (većina) ljudi koji zlostavljaju svoje partnere i djecu čine to iz dubokih dječjih strahova ili modela ponašanja usvojenih u djetinjstvu. (Provjerite i: Kontrola, krivnja i kako slušati unutarnji glas.) Oni obično vjeruju da čine ispravno i nemaju želju da nanesu bol drugima. Ali kao što svi znamo, ponekad je put do pakla popločen dobrim namjerama. Drugi primjer su ovisnici i mentalno bolesni ljudi koji mogu zlostavljati svoje obitelji bez da to žele i namjeravaju.

Definira li se zlostavljanje prema posljedicama za žrtvu? To je vjerojatno najpraktičnija definicija, iako, kad se radi o maloj djeci, obični nesporazumi (kao kad roditelj nije u stanju prepoznati potrebe djeteta), neočekivani događaji (kao kad roditelj mora neko vrijeme provesti u bolnici) i objektivne okolnosti (kao kad roditelji moraju zbog posla svakodnevno napuštati malu djecu) mogu imati traumatične posljedice.

No ostanimo sa zlostavljanjem u odnosima među odraslima. Naravno, ima ljudi koji svjesno, sistematično i zlonamjerno zlostavljaju svoje partnere. (Više u članku Rad sa zlostavljačima i žrtvama nasilja.) Ipak, rekla bih da je zlostavljanje češće rezultat nezdravih emocija i navika nego svjesne zlobe. Bilo kako bilo, važno je prepoznati kako vaš partnerski odnos utječe na vaše samopoštovanje, unutarnji dijalog i razinu stresa. Nije potrebno da nekoga krivite ili etiketirate kao zlostavljača da bi prepoznali da vam odnos ne čini dobro. Ako osjećate da se vaše samopoštovanje sve više smanjuje, vaš unutarnji glas postaje sve samokritičniji, te se osjećate iscrpljeno i bespomoćno, zvuči kao da je krajnje vrijeme da se barem privremeno odvojite od partnera.

S jedne strane, može biti povređujuće, pa i oblik zlostavljanja nazvati nekoga zlostavljačem samo zato jer se u njegovoj blizini ne osjećate dobro. S druge strane, neki su ljudi previše navikli osjećati se loše, negirati vlastite potrebe i nalaziti izgovore za povređujuće ponašanje partnera. Citat iz ovog Youtube videa o zlostavljanju:

“Trauma nije uvijek kao udar groma kad znate da ste pogođeni. Ponekad je trauma kao otrov koji vam netko u malim dozama podmeće u hranu i vi svake večeri sjedate i pojedete taj otrov i ne shvaćate kako se nakuplja u vama, sve dok odjednom ne prestanete funkcionirati.”

Neki ljudi vam takav otrov daju namjerno, neki zato što nisu imali boljih modela ponašanja kao djeca, a neki zato što vjeruju da su žrtve koje zaslužuju privilegirani tretman. Uloga žrtve, pogotovo ako se igra suptilno i vješto, može biti posebno podmukla i moćna, jer iskorištava najbolje kvalitete ljudskog bića: empatiju i nesebičnost. Neki ljudi vješto zlorabe moderno vrednovanje emotivne osjetljivosti i rada na sebi da bi se prikazali kao žrtve. Jednom kad se njihovi partneri iz toga izvuku, mogu imati poteškoća naučiti da ponovno vjeruju svojim najboljim porivima, što je žalosna situacija.

Vaši unutarnji signali

Ljudska komunikacija i odnosi su često presloženi i presuptilni da bi se mogli sortirati u kategorije i etikete. Načini na koje se može nekoga manipulirati i zlostavljati su nebrojeni. Neke od najčešćih sam nabrojala u članku Znakovi opasnosti u vezi, dok članak Što je emocionalna ucjena? opisuje razlike između menipulativnih i zdravih zahtjeva. Preoručujem da provjerite te članke, a ovdje, da se ne ponavljam, nabrojat ću uglavnom unutarnje, emotivne signale koji vam možda govore da ste zlostavljani u odnosu:

• Često vas se navodi da osjećate krivnju što imate (razumne) granice i potrebe
• vaše samopoštovanje se polako smanjuje, dok vaša unutarnja samokritika postaje sve intenzivnija
• nalazite izgovore za povređujuće ponašanje partnera
• navodi vas se da sumnjate u vlastitu percepciju i doživljaj realnosti
• osjećate kao da morate paziti na svaku riječ i gestu pred svojim partnerom
• veliku većinu vremena brinete o partnerovim željama i očekivanjima, dok vlastite potrebe zanemarujete
• osjećate se pod stresom, iscrpljeno, a možda i depresivno 
• možete se bojati otići iz tog odnosa, vjerujući da će se stvari samo pogoršati ili da vas nitko drugi ne bi tako volio.

“Nije tako loš iznutra”

Zlostavljači se uglavnom ne ponašaju sebično cijelo vrijeme. Neki vam mogu davati i divne trenutke topline i pažnje, ako se osjećaju dobre volje ili da vas namjerno zbune i uvjere da vas ipak vole. (Slično kao što se i svaka masovna manipulacija tipa religije, komunizma ili nacionalizma temelji na lijepim idealima, inače bi je ljudi puno lakše prozrijeli.) Oni su možda intuitivno svjesni da neočekivane, sporadične nagrade stvaraju veći osjećaj vezanosti nego pouzdana, predvidljiva ljubav (ili predvidljiva hladnoća).

Kad razmišljate o odlasku, ili kad vam nedostaju nakon što ih ostavite, možete se sjećati tih lijepih trenutaka kao dokaza da oni nisu “baš tako loši” ili da su vas ipak voljeli unatoč svemu. A vjerojatno ti ljudi i imaju dobrih strana i lijepih potencijala – svatko ih ima. Vjerojatno vas je takva osoba i voljela “na svoj način” – ali nije bila dovoljno zdrava da vas i poštuje, suosjeća s vama i kontrolira svoje sebične porive.

Zapamtite da pokušavati pomoći takvim ljudima i biti im “štaka”, obično ih samo još više usidri u toksičnim navikama. Većinu vremena, jedini način da im pomognete da se (možda) promijene je da im nepokolebljivo date do znanja da se njihovo ponašanje ne može tolerirati i da im servirate posljedice njihovog ponašanja. Također se sjetite da ih ne morate mrziti ili okrivljavati da bi shvatili da odnos s njima nije zdrav za vas.

Ako se uhvatite kako stvarate izgovore za agresivno, sebično i omalovažavajuće ponašanje, ako osjećate na nekoj razini da “nije tako strašno”, razmislite o tome da vam je možda zlostavljanje poznato i prihvatljivo jer vas emocionalno asocira na rani dom i obitelj. Pronaći nekoga tko nas podsjeća na roditelje je izvor najjače vezanosti, pogotovo ako još uvijek negdje iznutra osjećate dječju potrebu da roditeljima dokažete svoju vrijednost i zaradite njihovo odobravanje. Budite vrlo oprezni s tim. Usmjerite se na rad sa svojim unutarnjim djetetom da bi razriješili neispunjene potrebe iz dječje dobi.

Povezani članci:

Kako se zauzeti za sebe

Rad sa zlostavljačima i žrtvama nasilja

Znakovi opasnosti u vezi

Što je emocionalna ucjena?

Svi članci

Individualni rad