Kako učiti djecu da koriste intuiciju

Što je intuicija?

Kad govorim o intuiciji ne mislim na neko ezoterično šesto čulo, kao ni na zanošenje spontanim mentalnim slikama i kratkotrajnim emocijama. Mislim na intuiciju kao na suptilni osjećaj znanja koji je rezultat podsvjesne obrade podsvjesno percipiranih informacija. Želim naglasiti kako su i percepcija informacija i njihova obrada odvojene od svjesnog uma, ali šire i brže.

Dok je naš svjesni um prilično uskog fokusa i, prema nekim izvorima, u isto vrijeme može primijetiti samo 5 do 9 detalja, naš podsvjesni um kontinuirano skenira i obrađuje periferalne informacije. Koliko točno informacija, za sada možemo samo nagađati, ali očito dovoljno da nam dozvoli da, primjerice, odlutamo u stanje “auto-pilota” čak i dok vozimo ili sviramo muzički instrument, te da nas na prvi znak nečeg neočekivanog izbaci iz tog stanja. Ili, dovoljno da osjetimo privlačnost na prvi pogled prema nekome tko će se možda tek kroz više godina pokazati u nekim aspektima sličan našim roditeljima (više o tome u članku “Obrasci u ljubavnim odnosima“).

Povrh toga što primjećuje sve te “mikro-signale”, naš podsvjesni um također i čuva nemjerljivu zalihu podataka – ne samo podataka koje smo svjesno primijetili u prošlosti, nego i sve ono nesvjesno primijećeno. Kad djeca uče hodati ili voziti bicikl, koriste li ona svako iskustvo pada kako bi svjesno analizirala svoje držanje u tom trenutku, napetost određenih mišića, svoju brzinu, blizinu i oblik kamena na putu i slično, da bi naučila što da izbjegnu ili promijene sljedeći put? Naravno da to ne mogu svjesno činiti, ali to je u biti ono što naš podsvjesni um čini, čak i u tako mladoj dobi.

Naš nesvjesni um ne sadrži samo masu podataka iz vlastitog iskustva, nego i “znanje” – odnosno instinkte – razvijene kroz eone evolucije – a njih ima više nego što smo i svjesni. Jeste li znali da možemo, na primjer, nesvjesno namirisati emocije ili pojedine bolesti? Naše prepoznavanje neverbalnih signala također dijelom potječe iz urođenih instinkata. Sva naša osjetila su konstantno izložena informacijama iz okoline, a većina tih informacija se prima i obrađuje nesvjesno.

Ljudski nesvjesni um čini zapanjujuć posao primanja svakakvih sitnih signala i njihovog automatskog uspoređivanja sa svim našim prethodnim iskustvom, kao i instinktivnim znanjem. I to čini svo vrijeme, djelomično čak i dok spavamo. Rezultate sve te obrade informacija primamo kroz suptilne dojmove ili porive koje bi mogli nazvati “osjećajem u trbuhu”.

Kako razlikovati intuiciju od emocija

Ako me ljudi pitaju kako donosim odluke, kažem im da obično znam kakva će biti konačna odluka skoro i prije nego što si postavim pitanje. Mogli bi reći da moje tijelo donese odluku za mene. Zatim obično provedem neko vrijeme istražujući svoje sumnje i prepirući se bilo sa svojim emocijama ili razumom ili i jednim i drugim, cijelo vrijeme prilično svjesna što ću na kraju ipak odlučiti. Ne mogu se sjetiti da sam tako donesenu odluku ikad požalila – ali mogu se sjetiti da sam u više navrata požalila ako bih ipak napravila nešto drugo. Zanimljivo je da ovakav proces funkcionira puno bolje za značajne, teže odluke nego za sitne svakodnevne odabire poput što naručiti u restoranu. Vjerojatno moja intuicija smatra da takvi detalji nisu vrijedni pažnje.

Jeste li se ikad zatekli u razmišljanju: “Trebao/la sam slušati svoj osjećaj u trbuhu?” To znači da vam je osjećaj zdrave intuicije već poznat, kao i da ste ga (barem taj jedan put) već ignorirali u korist jačih emocija, bilo vlastitih, bilo induciranih sa strane drugih ljudi.

Ako se prisjetite tog “osjećaja u trbuhu”, vjerojatno ga ne bi opisali kao emocionalno stanje. Prava intuicija je rijetko vezana za snažnu emociju – osim ako smo u direktnoj opasnosti, u kojem trenutku naša podsvijest reagira strahom. Ali ako donosimo odluku o kojoj imamo vremena razmišljati, intuicija se doima više kao informacija ili osjećaj znanja – bilo kao opušteno “da” ili pomalo napeto “ne/ nešto nije u redu”. U svakom slučaju, u pravilu je suptilna, zbog čega je ljudi često ignoriraju.

U trenucima kad se dječje emocije probude i navru u svijest – a njih nije tako teško probuditi – one lako mogu nadvladati blagi dojam intuitivnog znanja. Prilično je sigurno pretpostaviti da kad god je emocija snažna i hitna, vjerojatno se ne radi o intuiciji (osim, da ponovim, onda kad se nalazite u izravnoj opasnosti). Uobičajene emocije zbog kojih ljudi najčešće ignoriraju svoju intuiciju su strah od pogreške, strah od propuštanja prilike, nelagoda pred drugima te nerealistična nada. (Provjerite i: Kad je nada “negativna” emocija.)

Kada je intuicija nepouzdana?

Sve ovo gore možda zvuči kao da je intuicija neka magična, neograničena, nepogrešiva sila. Ali nije – jednostavno je složenija i obimnija nego naš svjesni um; brža je i temelji se na većoj količini podataka. No ipak je ograničena našim iskustvom i dostupnim informacijama. Ponekad informacije koje su potrebne da bi donijeli najbolju moguću odluku jednostavno nisu dostupne u danom trenutku. Na primjer, intuitivni dojmovi se često temelje na našem podsvjesnom zapažanju tuđeg neverbalnog ponašanja, a takvi detalji nedostaju u modernoj komunikaciji putem elektroničkih uređaja.

Zbog toga je potrebno uključiti i svoj svjesni um u donošenje odluka – ne samo logiku, nego i imaginaciju, koja bi se mogla domisliti mogućnosti za kakve vas dosadašnje iskustvo nije pripremilo. Dozvolite svim dijelovima sebe da surađuju.

Strah od pogreške je česti strah kojeg djetetu usade nestrpljivi roditelji skloni kontroli. Često trebam svojim klijentima pomoći da razviju perspektivu da greške nisu samo normalne, oprostive i obično popravljive, nego i da je činiti greške najbolji način učenja. Ne bi me, ustvari, čudilo da nas intuicija ponekad “namjerno” navede u “pogrešku”, upravo zato što je to odlično iskustvo učenja koje nam na duži rok može uštediti nevolje, ili nas može odvesti negdje gdje inače ne bi sami stigli. U svakom slučaju, ako donosite odluke s dobrim namjerama i uravnoteženim, zdravim pristupom, vrlo je malo vjerojatno da ćete počiniti grešku koju ne bi mogli popraviti.

Kako djeca uče ignorirati svoju intuiciju

Čak i u “stara vremena” koja su, ako ne nužno sretnija, bila jednostavnija i ljudi su bili više u kontaktu s prirodom, nije uopće bilo teško – upravo suprotno – navesti ljude da ignoriraju svoj unutarnji glas kako bi se prilagodili okolini. Potreba za pripadanjem i prihvaćanjem često je jača nego djetetov vlastiti osjećaj za istinu. Danas, iako je veći broj roditelja emocionalno “pismen”, buka iz drugih izvora – primarno socijalnih medija – može biti zaglušujuća.

Još više za dijete nego za odrasle, intuicija je vrlo blaga i suptilna u usporedbi s jakim trenutnim emocijama. Kako bi čuli svoj “unutarnji glas”, ljudi trebaju zaviriti ispod površine, osjećati se u miru sami sa sobom i moći se odmaknuti od mnogih glasnih, samopouzdanih i zavodljivih glasova izvana. Kako tehnologija smanjuje naš opseg pažnje, primijećivanje suptilnosti postaje teže, pogotovo za djecu koja to možda nisu imala prilike niti naučiti.

Dakle, radije nego samo nadati se najboljem, dobra je ideja aktivno se angažirati u učenju svoje djece tim suptilnim vještinama. Baš kao i s učenjem plivanja ili vožnje bicikla, bit će im puno lakše ako im netko pomogne nego ako sve moraju sama.

Blago vođenje

Mogli bi početi tako da se naviknete pitati svoju djecu nešto kao “što bi ti tvoje srce reklo o ovome?” (Umjesto “srce” može i “trbuh” – ali mislim da usmjeriti se na srce pomaže i djeci i odraslima da se više povežu sa svojom empatijom.) Potaknite djecu da provjere što osjećaju i dublje od svog prvog odgovora. Učite ih da je mudrost srca tiha i smirena umjesto glasna i burna. Postavljajte pitanja kao: “Ima li još neki glas u tebi koji bi htio nešto reći?” ili “Ako pogledaš dublje u sebe, ima li još nešto tamo?”

Nemojte se prebrzo razočarati i obeshrabriti ako njihovi odgovori nisu kakvima bi se nadali. Sjetite se da tek sijete sjeme, ne pobirete plodove. Možda i puno godina kasnije, vaša će djeca početi vrednovati vaše savjete. Možda će im ovakva pitanja ponekad biti dosadna ili iritantna, ali kao što možda već znate do sada, i to je dio roditeljstva.

Čitanje, kao što sam pisala u članku “Djeca trebaju izazove“, pomaže djeci razviti bolju povezanost sa svojim emocijama i nošenje s emocijama kroz identifikaciju s likovima u knjigama i zamišljanje što oni osjećaju. Svjesnost o suptilnijim osjećajima je osnovni preduvjet sposobnosti da se prepoznaju intuitivni dojmovi. Pomažu i druge aktivnosti koje potiču svjesnost o tijelu i emocijama – umjetnosti, ples, boravak u prirodi. Interakcija s brojnim različitim ljudima pomaže djeci graditi iskustvo koje kasnije može koristiti podsvjesnom umu.

Često pitajte djecu kako se osjećaju i suzdržite se od kritike, prosudbe, pa i prebrzih savjeta. Ne samo što će to pomoći djeci da procesuiraju svoje emocije, nego će pomoći i razvoju povjerenja u vas i osjećaja povezanosti s vama.

Kao što sam već spomenula, činiti greške pomaže djeci učiti iz njih – ne samo što da čine ili izbjegavaju u budućnosti, nego i kakva vrsta unutarnjeg procesa je dovela do greške, te kako razlikovati takvu vrstu poriva od onih koji se pokažu vrijedni slušanja. Dakle, dozvolite djeci da rade greške. Pitajte ih i izravno što bi mogla naučiti iz konkretnih grešaka. Bolje da to nauče rano iz malih grešaka, nego kasnije iz velikih.

Više od svega, pokažite im vlastitim primjerom kako izgleda kad ljudi uđu u same sebe i slušaju suptilno znanje umjesto da automatski reagiraju na okolinu. Vjerojatno do sada već znate da djeca slijede vaš primjer, ne vaše riječi. Dakle, pokažite im kako izgleda svjesnost i centriranost. Ne pravite predstavu od toga – njihova intuicija će primijetiti nedostatak autentičnosti, kao i suptilne signale iskrene kontemplacije. Čak i ako se bude činilo u njihovim ranim godinama da ne postižete puno, jednom kad budu stariji vjerojatno će razumjeti mudrost onoga čemu ste ih učili.

Povezani članci:

Promatranje emocija

Djeca trebaju izazove

Darovi straha

Svi članci

Individualni rad