Okrivljavanje žrtve

Kada čitate o ljudima u nevolji, ili žrtvama nasilja ili političkih okolnosti… nalazite li razloge zašto se to ne bi dogodilo vama? “Ja bih drugačije učinio u toj situaciji”, “Na njenom mjestu, pokušala bih pobjeći”, “Takav je to mentalitet, zašto se ne pobune protiv izrabljivanja?”, ili, popularno unutar New Age grupa, “Vjerojatno je to privukao svojim negativnim razmišljanjem.”

Okrivljavanje žrtve je uobičajen, automatski obrambeni mehanizam – pokušaj da nadvladamo vlastite strahove i postignemo osjećaj da nismo na milost i nemilost slučaju. Osjećaj da nemamo kontrolu nad svojim životima je zastrašujuć i prirodno je da se pokušamo obraniti od njega, čak i kad to zahtijeva vrlo subjektivnu logiku.

Nažalost, često to rezultira suptilnim ili manje suptilnim okrivljavanjem žrtve nasilja (pa čak i nesretnog slučaja ponekad), dok se odgovornost nasilnika može ignorirati ili umanjavati. U svojoj potrebi da izbjegnemo strah, ne želimo pridati preveliku moć ili pažnju nasilniku; ne želimo osjećati da bismo u sličnim okolnostima i sami postali žrtva. Želimo osjećati da bismo sami bili snažniji, posebniji, pa tragamo za idejama zašto je žrtva mogla izbjeći svoj udes, ali zbog neke vlastite pogreške nije.

Recimo da je točno da je žrtva napravila pogrešku. Tko od nas ne čini pogreške? Možete li se sjetiti situacija u kojima ste mogli biti povrijeđeni da su se ljudi kojima ste vjerovali ispostavili nedostojni povjerenja? Ili da je samo neki mali detalj situacije bio drugačiji? Koliko puta ste riskirali znajući da riskirate? Možete li zaista živjeti a da uvijek igrate na 100% sigurno?

Čak i ako uzmemo u obzir nasilje od kojeg je lakše pobjeći, kao što je nasilje unutar braka, obično su prisutne okolnosti koje lako možemo ignorirati, kao što je prethodni odgoj i ispiranje mozga u ranom djetinjstvu. Mnoga djeca su indoktrinirana, putem religije, bajki i slično, da “ljubav sve pobjeđuje”, da je samožrtvovanje plemenito (što ponekad i jest, ali ne i ako ne postoji dovoljno volje za odgovornosti s druge strane) ili da suosjećanje znači popuštanje?

Mnogi ljudi razviju sindrom “naučene bespomoćnosti”, bilo kroz roditeljski model ili vlastito rano iskustvo zlostavljanja. Mnogi nikad ne razviju osjećaj da je u redu reći “ne”. Koliko ljudi može reći da se uistinu potpuno riješilo svojih obiteljskih tradicija i uvjerenja stvorenih u ranoj obitelji? Za osobu koja je odrasla u toksičnoj obitelji, zlostavljanje se može činiti normalno i neizbježno.

I tako, iz potrebe da izbjegnemo vlastite strahove, možemo nanositi bol ljudima koji već dovoljno pate, ili indirektno dozvoljavati nasilje. Možemo biti arogantni prema ljudima koji su doživjeli izdaju, nepravdu ili bol: “Zar nije bilo znakova upozorenja?” Naravno da ih je bilo, ali da li i mi sami reagiramo baš na svaki mogući znak upozorenja u odnosima? Kad bi svi tako radili, uglavnom bismo samo izbjegavali jedni druge. Čak i sumnju ponekad treba tretirati sa sumnjom.

Ne možemo potpuno izbjeći uključivanje obrambenih reakcija kao što je okrivljavanje žrtve, ali ih možemo prepoznati i podsjetiti se o čemu se radi. Možemo svjesno prizvati dijelove sebe koji su suosjećajni i odgovorni. Pokušajte, naprimjer, zamisliti da se određena nesreća dogodila vašoj kćeri ili sinu, bračnom partneru, najboljoj prijateljici… kako biste tada razmišljali? Što bi učinili? Ovakvim pristupom možda možemo ne samo izbjeći da naglas izgovorimo neodgovorne riječi, nego se možda i motivirati da učinimo nešto što bi smanjilo bol unesrećenih ljudi. Okrivljavanje žrtve je lako. Suosjećanje traži zrelost.

Povezani članci:

Znakovi opasnosti u vezi

Jeste li “krilati majmun” (i kako to izbjeći)?

Svi članci

Individualni rad