Samopoštovanje i nasilje

Na početku citirat ću tekst jednog našeg autora:

“Ljudi koji sebe vole, ne pokušavaju povrijediti druge ljude”, kaže kraljica talk-showa Oprah Winfrey. Mora da nije čula za Hitlera, Staljina, Mao Ce Tunga – masovne ubojice s izrazito visokim samopouzdanjem i samopoštovanjem. Nije čula ni za djecu koja provode nasilje nad vršnjacima. Tim podivljalim klincima sigurno nedostaje štošta, ali ne i samopouzdanja.

“Nasilnici se ponašaju nasilno baš zato što posjeduju nerealno visoko samopouzdanje i samopoštovanje. Mnogi nasilni zločinci opisuju se nadmoćnima, posebnim i elitnim osobama koje zaslužuju povoljniji tretman”, poručuje Ulla Lovenkrands, danska psihologinja koja 20 godina istražuje psihologiju kriminala.

“Članovi uličnih bandi imaju visoko mišljenje o sebi i traže od drugih da ih poštuju. Nasilnici sa školskih igrališta smatraju se nadmoćnima okolini. Nisko samopoštovanje i samopouzdanje nalazimo među žrtvama nasilnika, a ne među samim nasilnicima.”


Ovakvo razmišljanje tipično je za laike kojima nedostaje obrazovanje u psihologiji i uvid u vlastite dublje emocionalne procese. Ali začuđujuće je površno i brzopleto za obrazovane psihologe.

U prvom redu, ovi navodi prepoznaju samo vanjsku manifestaciju ponašanja, samo one osjećaje koje su i takvi kriminalci sposobni dopustiti sebi i priznati drugim ljudima. Vanjsko samopouzdanje izjednačuje se sa samopoštovanjem, a obrambeni mehanizmi s istinskim, dubokim osjećajima. Samopoštovanje se također indirektno izjednačuje s manjim senzibilitetom za tuđe potrebe.
 

Odbacivanje ranjivosti

Ako ste spremni pogledati u sebe, dublje od onih najpovršnijih osjećaja, primijetit ćete da se često događa da su neki osjećaji i ponašanja, s kojima se osjećamo sigurnije i moćnije, maska i obrambeni mehanizam od dubljih neugodnih emocija. U jednostavnijem primjeru, mnogoj djeci nije bilo dozvoljavano izražavati ljutnju, pa su se ona počela osjećati nesigurno s tom emocijom. Tada se takva emocija može početi prikrivati s nekom s kojom se osjećamo sigurnije, na primjer tugom. Događa li vam se da se „rasplačete od bijesa“? To može biti znak takvog procesa.

Nasilje i arogancija suprotni su primjer tome. Prezir prema sebi i svojim osjećajima, duboki osjećaj manje vrijednosti, sram i krivnja emocije su koje su takve osobe doživjele i potisnule kao djeca, jer su im bile previše bolne i zastrašujuće. Naučile su ih maskirati maskom moći i samopouzdanja, jer su naučile da će ih okolina manje pokušavati povređivati ako su takvi.

Zašto takve osobe preziru emocije i ne mogu izraziti nježne osjećaje? Zato jer takve osjećaje doživljavaju kao zastrašujuću slabost i ranjivost. Je li to ljubav prema sebi? Kako se samopoštovanjem može nazivati prezir prema najnježnijim dijelovima sebe? Istinsko samopoštovanje znači upravo te emocije najviše cijeniti.

Površni promatrač reći će da nasilne i arogantne osobe nemaju nježnih osjećaja i suosjećanja. To bi podrazumijevalo tvrdnju da su oni nekako „sami od sebe“ postali bezosjećajni ili se čak takvi rodili. Ja tvrdim da su oni nježne emocije potisnuli u vrlo ranoj dobi te da im je sposobnost takvih osjećaja u međuvremenu zakržljala. Zašto su ih potisnuli? Očito ne zato jer bi se u tim emocijama osjećali ugodno i sigurno, prihvaćeni i cijenjeni od okoline.
 

“Bolji od drugih”

Autor početnih navoda također spominje američku tendenciju da se djecu uči da su bolja od drugih i da im se usađuje nerealno samopouzdanje. Želja „biti bolji od drugih“, „posebni i elitni“ podrazumijeva da se ne osjećamo dovoljno dobri i vrijedni ako smo ravnopravni drugima, dakle ne možemo cijeniti sebe samim time što smo ovdje i takve kakvi jesmo. Dubljom analizom takvih obitelji, u pravilu će se doći do atmosfere u kojoj je odobravanje prisutno na riječima, no u ponašanju umjesto istinske topline, suosjećanja i prihvaćanja dolazi do suzdržanosti, licemjerja, glume i uvjetovane ljubavi. Osobe koje se tako ponašaju ne moraju to činiti svjesno i namjerno, dovoljno je da je to jedino što su imale prilike naučiti i vidjeti u primarnoj okolini u djetinjstvu. Atmosferu u kojoj odrastamo počinjemo doživljavati kao normalnu. Ako se kasnije takve osobe i suoče s postojanjem ljepših, nježnijih emocija ili ponašanja, ili ih nisu sposobne dublje doživjeti da bi bile motivirane razviti ih, ili osjećaju strah od takvih emocija odnosno osjećaj krivnje što ih nemaju, od kojeg se brane potiskivanjem.

U takvoj atmosferi, u kojoj su na riječima velika očekivanja i ohrabrivanja, no u stvarnosti nedostaje topline, suosjećanja i zdravih granica, dijete je zbunjeno jer mu riječi najvažnijih ljudi govore suprotno od njegovih instinktivnih dubokih osjećaja. U nedostatku dublje svijesti o svojim procesima i potrebi da vjeruje roditeljima, dijete zaboravlja svoje osjećaje i prihvaća roditeljsku istinu. Kako podsvjesno i dalje osjeća da istinske ljubavi nedostaje, ali ne može to sebi osvjestiti i verbalizirati, pokušava sve više inzistirati na ponašanju koje mu se prezentira kao moćno i svemu od čega dobiva privremenu zamjenu za istinsku ljubav prema sebi – a te zamjene mogu biti moć, odobravanje ili materijalni darovi.

Tvrdnja da su nasilna djeca ona sa „previše samopoštovanja“ nelogična je između ostalog i u svjetlu činjenice da takva djeca u pravilu napadaju one najslabije i najplašljivije, te često uz to napadaju u grupi. Ona neće napasti one koji im se čine podjednako jakima ili spremnima uzvratiti, jer idu na sigurno, neće riskirati poraz, povredu i ranjivost. Neki od njih i osjećaju da ne rade ispravno, ali se pokoravaju mišljenju grupe jer se osjećaju ovisni o odobravanju i podršci ostalih. Je li to samopoštovanje?

Hitler je počinio samoubojstvo jer se nije mogao suočiti s porazom. Za bezobzirne „moćnike“ tipično je da su nesposobni podnijeti kritiku, ranjivost i sumnju u sebe. Zašto su ih nesposobni podnijeti? Zato jer duboko vole i prihvaćaju sebe? Ne, nego jer su im  ti osjećaji previše bolni, ugrožavaju njihove obrambene mehanizme i suočavajuju ih s nepodnošljivo bolnim sramom i strahovima iz djetinjstva.
 

Pravo samopoštovanje

Želite li da vam djeca vole sebe, ukažite im na njihove mane i neprihvatljivo ponašanje, ali s ljubavlju – tako da mogu steći osjećaj da je pogreška u redu i da će i dalje biti voljena iako imaju mane. Nemojte im govoriti da su bolja od drugih, istovremeno postavljajući pred njih pretjerana očekivanja i omalovažavajući suptilno ili manje suptilno njihove ili tuđe slabosti i ranjivosti. Pokažite da poštujete njih, ali i sebe, da svatko ima svoje granice i pravo na njih. Poneki roditelji daju sve djeci, ali zanemaruju sebe. To je također kontradikcija koja zbunjuje dijete. U takvoj obitelji prisutno je mnogo nedoslijednosti, a malo istinske ljubavi, jer roditelj koji ne voli i ne cijeni sebe, ne zna postaviti granice i ne osjeća da na to ima pravo, ne može pružiti stvarnu ljubav i poštovanje djetetu niti mu dati primjer toga. Tada se dijete okreće onome što mu je jedina zamjena – iskorištavanju roditelja i obrambenim mehanizmima kojima se uvjerava da ima pravo na to jer je „bolji od drugih“.

S druge strane, istinsko poštovanje i suosjećanje prema drugim ljudima može potjecati jedino iz sposobnosti da se pritom osjećamo dobro sami sa sobom i vrednujemo sebe, te iz sposobnosti da i sami razumijemo i suosjećamo s vlastitim manama i neugodnim emocijama. Postoje ljudi koji se mogu ponašati s poštovanjem prema drugim ljudima, a da pritom nemaju osjećaj vlastite vrijednosti. No, oni nisu na to motivirani ugodnim osjećajima već krivnjom ili strahom, koji neizostavno imaju druge negativne posljedice: neizravnu i neonesviještenu manipulaciju ili pasivnu agresiju u nekim drugim trenucima, ili samodestrukciju koja se odražava na fizičko tijelo.

Vezani članci:

Što je samopoštovanje?

Samopoštovanje i krivnja

Svi članci

Individualni rad