Panični napadaj
Napad panike je među najneugodnijim iskustvima prosječnog ljudskog života. Ovdje ćemo govoriti u prvom redu o naizgled bezrazložnim paničnim napadima nerazumljivog ili nerealističnog uzroka, za razliku od relativno očekivane panike u životno ugrožavajućim situacijama. Neurotični panični napadaji javljaju se na blage povode ili čak bez očitog povoda, izazivaju intenzivnu fiziološku i emocionalnu reakciju: vrtoglavicu, mučninu, hiperventilaciju, drhtanje, te osjećaj užasa, blokade, gubitka kontrole, pa i osjećaja kao da ćemo umrijeti. Panični napadaji kroz neko vrijeme često stvaraju sekundarni strah od samog napadaja, što stvara dodatno opterećenje ljudima koji od njih pate.
Premda znanost teško može dokazati suptilne psihološke uzroke ovakvih napadaja, nije ih mudro zanemariti i usmjeriti se isključivo na fiziološke aspekte problema. Činjenica da se panični napadi javljaju u pravilu u situacijama koje su za većinu ljudi blago nelagodne – javni nastup, letenje avionom i slično – govori o tome da se ne radi o nasumičnoj fiziološkoj reakciji. Sljedeći primjer dobra je ilustracija otkrivanja podsvjesnih uzroka napadaja panike.
Djevojka koju ćemo zvati Ines prvi je napadaj panike doživjela kad se na putovanju prijatelj privremeno odvojio od nje u nepoznatom gradu. Slijedili su novi koji su posebice učestali nakon prodaje obiteljske kuće u kojoj je živjela od djetinjstva. Nakon što je stvorila stalan, vlastiti dom, oni su se bitno prorijedili. Povezujući elemente tih situacija, otkrio se strah od prepuštanja i gubitka kontrole, te rano iskustvo straha od napuštenosti. Osjećaj napuštenosti malom djetetu, koje ne zna da je napuštanje privremeno i koji mu je uzrok, može stvoriti osjećaj panike kojeg u budućnosti mogu aktivirati čak i sitni, neznatni detalji situacije.
Slično je s panikom u situaciji javnog nastupa – također se radi o preuveličanim, generaliziranim očekivanjima nečeg iznimno neugodnog, što ukazuje na drastičnu percepciju karakterističnu za djetinjstvo. Većina nas u djetinjstvu je iskusila osjećaje nemoći, poniženja, gubitka kontrole, nesnalaženja u svijetu naizgled moćnih i samopouzdanih odraslih. Više je nego lako stvoriti trajni obrazac straha u sličnim situacijama.
Kako si pomoći
„Prva pomoć“ u situaciji paničnog napada mogu biti:
– fokusiranje na neki konkretni detalj u okolini (npr. cvijet, kamen), ili na vlastito disanje
– usmjerite se na konkretne fizičke pokrete i aktivnosti koje će vam odvratiti pažnju od emotivne reakcije. Razgovarajte s drugima, pjevajte, pratite svoje pokrete i slično.
– kontrola misli – kako je uzrok najvećeg broja paničnih napada u našim mislima i očekivanjima, ponekad i ne sasvim svjesnima, posebno ne tokom samog napada, važno je svjesno se usmjeriti na njihovu promjenu. Ponavljajte si misli poput: „Na sigurnom sam“, „Sve je u redu“, „Ovo će brzo proći“, „Bit će mi dobro“ i slično.
Za trajno rješavanje problema, usmjerite se na rad na okrivanju njegovih uzroka. Budite spremni da uzroci mogu biti u naizgled ne naročito važnim iskustvima u najranijim periodima života kojih se ne možete svjesno sjetiti. Vodite također računa o radu na općenitom poboljšanju kvalitete svojih misli i unutarnjeg dijaloga.
Odaberite neku od različitih metoda opuštanja i kontinuirano je vježbajte kako biste je mogli brzo primijeniti u kritičnim situacijama. Vodite brigu o svojem tijelu i izbjegavajte psihoaktivne tvari kao što su alkohol, kofein i duhan. One mogu stvoriti privremeno kemijsko olakšanje, no kad učinak prestane možemo se osjećati još gore. Osim toga, stvaraju ovisnost.
Suočavajte se sa životom i stresnim situacijama na koje se, ako je potrebno, pripremite unaprijed kroz opuštanje i zamišljanje pozitivnog ishoda. Što više iskustava uspješnog suočavanja s vanjskim izazovima doživite, to ćete snažniji stvoriti osjećaj da se možete nositi i s onima koji će naići.
Fobije
Za razliku od napadaja panike čiji povodi i vrijeme trajanja često nisu točno određeni, fobija se odnosi na strah od uglavnom točno određenih objekata i situacija, a strah je prisutan u kontaktu s objektom fobije i prestaje kad se udaljimo od objekta ili situacije. Inače se radi o prilično sličnim simptomima iznenadnog i snažnog naleta straha koji stvara osjećaj bespomoćnosti, užasa i gubitka kontrole, čak i ako smo racionalno svjesni da to nije opravdano.
Postoje različite teorije uzroka fobija, od kojih niti jedna nije uistinu dokazana. Nije nemoguće da je i više od njih točno, ovisno o situaciji:
1) pretpostavke da se radi o atavističkim (tj. svojstvenim davnim precima) strahovima, što donekle može objasniti strah od zmija i djelomično paukova, ali ne i bizarne fobije poput fobije od starog namještaja, bijele boje, dugih riječi i sl. (Navedene fobije uistinu postoje!)
2) neki autori smatraju da objekt fobije može biti simbol za neku životnu situaciju, stanje ili osjećajkojeg se osoba podsvjesno plaši, npr. pauk (mreža) može simbolizirati osjećaj zarobljenosti, zapletenosti; ptice mogu simbolizirati slobodu ili poznata Freudova asocijacija zmije i penisa. No, to također ne objašnjava mnoge druge mogućnosti.
3) Postoji mogućnost da neki od takvih strahova nastaju kad malo dijete vidi roditelje u paničnom strahu od sličnih objekata, međutim činjenica je da u mnogim slučajevima roditelji nemaju istu fobiju. No, to može objasniti npr. agorafobiju (strah od otvorenih prostora, što se često odnosi na izlazak iz kuće) u čijoj je podlozi u pojedinim slučajevima strah od naglih simptoma bolesti.
4) Ponekad, kao u slučaju socijalnih fobija (strah od javnog nastupa, društvenih kontakata, crvenjenja i sl.) objekt fobije može biti situacija koja je i u izvornom iskustvu potakla strah. To u pravilu potječe iz ranog djetinjstva, budući da su nerealistični osjećaji i preuveličavanje značenja situacije karakteristični za dječju percepciju.
Vrijedno je istražiti ideju da su fobije strahovi koji nastaju na temelju za dijete zastrašujućih iskustava, ali se (zbog procesa izbjegavanja) umjesto na pravi uzrok fokusiraju na nevažni detalj situacije. S druge strane, ipak je mali broj ljudi u čijim je situacijama straha u blizini bila prisutna zmija, u odnosu na broj onih s fobijom od zmija.
Istraživanje fobije
Odličan primjer, prema Martynu Carruthersu, slučaj je čovjeka kojem je dijagnosticirana agorafobija. Pažljivijim istraživanjem utvrdilo se da se on u biti bojao zvuka žvakanja žvakaće gume, kojeg bi mogao čuti ako izađe u javne prostore! Prateći taj strah, došlo se do iskustva iz njegove pete godine, u kojem ga je otac poveo na skijanje. Dok su se vozili u žičari, dječaka je obuzeo strah od visine. Kako bi ga od toga „odučio“, arogantni je otac uzeo dijete te ga izvukao vani kroz prozor i, držeći ga za noge, pustio da visi u zraku. Pritom je – glasno žvakao žvakaću gumu. Kako bi izbjeglo strah od oca i osjećaj da mu ne može vjerovati, dijete je, nesvjesno, radije usmjerilo strah na detalj zvuka žvakanja.
Drugi zanimljivi primjer je čovjek kojeg ćemo zvati Darko. On je patio od straha od visine koji ga je ometao u životnim i poslovnim aktivnostima. Na pitanje boji li se da će pasti ili skočiti, odgovorio je „skočiti“. Daljnjim istraživanjem tog dojma utvrdio se osjećaj dubokog nezadovoljstva samim sobom, zbog ideje da ne ispunjava očekivanja drugih, posebno majke koja očekuje da on nastavi obiteljski posao. Nezadovoljstvo sobom također je imalo korijene u ranim godinama života.
Treći je primjer mlada žena koja je kao dijete previše zaštićivana te je njezina majka sve radila umjesto nje. Ona je razvila agorafobiju utemeljenu na nedostatku samopouzdanja i strahu da se neće moći suočiti s izazovima u vanjskom svijetu.
Kao što je vidljivo, uzroci fobija su raznoliki i zanimljivi i vrijedno ih je istražiti s osposobljenom osobom. Kao prvu pomoć, koristite prijedloge navedene u poglavlju „Panični napadaj“, a jedna od dobrih metoda za praktične svrhe, koja međutim ne rješava podsvjesni uzrok problema, je i postupna desenzitizacija polaganim i dugotrajnim suočavanjem s blagim, pa sve jačim izlaganjem objektu fobije. Najbolje je kombinirati desenzitizaciju s direknim terapeutskim radom na podsvjesnim uzrocima straha.
Anksioznost (tjeskoba)
Radi se o dugotrajnom, ustrajnom, blažem od panike ali najčešće prisutnom većinu vremena, strahu koji nema određeni objekt ili prepoznatljivi uzrok. Možemo ga opisati kao difuzni, općeniti strah da će se nešto loše dogoditi, no bez konkretne ideje što i zašto. Ponekad može biti povezan s pojedinim situacijama poput socijalnih kontakata, no i dalje je vrlo generaliziran i dugotrajan.
Logično je povezati anksioznost s iskustvima iz najranijih godina života – od rođenja pa do otprilike treće godine – dobi u kojoj je viđenje svijeta duboko instinktivno i emocionalno, a ne logično i racionalno; u kojoj dijete ne zna što očekivati od svijeta. Ako svijet doživljava nesigurnim, ono može u svom umu stvoriti nedefiniran dojam apstraktne prijeteće opasnosti, koja je tim više zastrašujuća što je nepoznata.
Najčešći primjeri takvih zastrašujućih situacija za malo dijete su osjećaj napuštenosti (posebno ako je dijete ostavljano samo u mraku i ne odgovara se na njegove pozive), neugodna iskustva sa svijetom izvan obitelji (strancima, u novije vrijeme i televizijskim scenama) ili nasiljem i svađama u obitelji, te posebno strahovi ili anksioznost majke ili oca. U odnosu na napade panike i fobije, anksioznost je problem koji se daleko češće proteže kroz više generacija i prenosi se učenjem i imitiranjem.
Suočavanje s anksioznosti
Zanimljiv je primjer žene koju ćemo zvati Marija. Ona je svoju anksioznost opisala kao strah od nečeg što je u svom umu vidjela kao golemu, prijeteću crnu masu koja je zračila zlobom. Istražujući njezin unutarnji doživljaj te mase, došli smo do straha od njezinih vlastitih neugodnih emocija i „sebičnih“ poriva, koje je kao dijete bila prisiljena grubo potiskivati zbog nerazumijevanja i osuđivanja okoline.
Osjećaji koji se potiskuju, u pravilu postaju sve jači i pokušavaju se probiti do svijesti. Tako su i mnoge noćne more nerijetko uzrokovane potisnutim emocijama koje nas simbolički „proganjaju“. U Integrative Systemic Coachingu, jedna od tehnika rada uključuje istraživanje noćnih mora radi prepoznavanja potisnutih dijelova osobnosti. Jednom kad se poruka tih emocija posluša i ispune potrebe na koje su one pokušavale obratiti pažnju, anksioznost može nestati u začuđujuće kratkom roku. U idealnom slučaju, radimo istovremeno na rješavanju dojmova iz dječje dobi i učenju novih zdravih načina ispunjavanja potisnutih poriva.
Možemo se bojati da nećemo moći izaći na kraj sa svojim emocijama u mogućim neugodnim situacijama, ili da nećemo znati ispravno reagirati, zauzeti se za sebe i sl. Tako može nastati generaliziran strah od životnih izazova i društvenih situacija. Ako izbjegavamo takve izazove, ili ako se u takvim situacijama povlačimo i dopuštamo nekorektno ponašanje, stvaramo osjećaj da ćemo i ubuduće to dozvoljavati i tjeskoba se pojačava.
Koristite sve savjete iz poglavlja Napadaj panike. Kod anksioznosti, s obzirom da je to kroničan problem koji osobu može ometati kroz duža vremenska razdoblja, posebno je važno voditi brigu o fizičkom zdravlju, vježbati vještine opuštanja i pozitivni unutarnji dijalog. VJEŽBAJTE uživati u životu i poticati ugodne misli. Najvažniji pristup je istražiti podsvjesne uzroke problema, no i promjena emocionalno-mentalnih navika je iznimno bitna.
Najvažniji cilj kad se radi o rješavanju straha nije toliko nestanak straha, koliko povjerenje u sebe da se možete nositi sa bilo kakvom situacijom. To u biti znači vjerovati sebi da ćete podržati sebe umjesto da pobjegnete od vlastitih emocija, bez obzira što se dogodilo. Da bi razvili takvu vrstu povjerenja u sebe, potrebno je razviti stabilnu bliskost sa samima sobom.
Povezani članci:
Kako se opustiti i spriječiti stres
