Prije nekog vremena radila sam s poduzetnicom koja je zapošljavala 7-8 ljudi. Izvana je imala sve što joj je bilo potrebno za uspjeh: bila je motivirana, inovativna, iskreno brinula o svojim kupcima i nudila je usluge koje su za mnoge ljude bile potreba, a ne luksuz. Ipak, njezini su rezultati bili loši i njezin poslovni savjetnik rekao joj je da će bankrotirati u roku od 6 mjeseci ako se ništa ne promijeni.
Rekla mi je da su problemi počeli kada se prestala baviti „konkretnim“ aktivnostima i fokusirala se prvenstveno na upravljanje poduzećem. Vjerovala je da će njezino osoblje dobro raditi i kad ona nije u blizini, no umjesto toga rezultati su bili loši. Neki od zaposlenih počeli su se prema njoj odnositi s otvorenim ili pasivnim nepoštivanjem, postavljati sve veće zahtjeve ili neočekivano izostajati s posla.
Pitala sam je kako bira svoje osoblje; rekla mi je da to povjerava jednoj od svojih najbližih članica osoblja (nazovimo je Marija). Ubrzo se pokazalo da je Marija ključni problem; jedna od njezinih dužnosti bila je odabir i obuka novog osoblja, ali je u oba slučaja loše radila. Marija je također bila manipulativna; skrivala je pojedine lozinke od svoje šefice, lagala bi joj i koristila „gaslighting” (manipulativna taktika uvjeravanja žrtve da je npr. nešto krivo vidjela ili zapamtila) dok bi se u isto vrijeme pretvarala da brine za nju. Ne bi trebalo dugo prije nego što bi novi zaposlenici kopirali njezin pristup (a Marija je, naravno, zapošljavala ljude kakvi su njoj odgovarali.)
Moja klijentica bila je svjesna svega ili većine toga. Očito sljedeće pitanje bilo je, zašto nije otpustila Mariju? Odgovor nije bio tako očit. Osjećala se nekako emocionalno vezana za Mariju; uz to se bojala da će se drugi zaposlenici koji su bliski s Marijom naljutiti, ali ključni problem bila je nada. Nekako je osjećala da mora vjerovati da će Marija konačno „ugledati svjetlo“ i promijeniti se. (Vidi također: Kad je nada “negativna” emocija)
Nekoliko pitanja kasnije, pokazalo se da je Marija podsjeća na njezinu mlađu sestru o kojoj se morala brinuti kad je bila mlada. Sestra je ubrzo naučila iskoristiti takvu situaciju i manipulirati roditeljima protiv moje klijentice. To je sada uglavnom prošlost, ali nesvjesno, nerazriješene emocije i neispunjene nade još uvijek su bile prisutne – kao i nerealni osjećaj odgovornosti.
Lako možemo pretpostaviti da je i Marija naučila svoje komplementarne obrasce ponašanja od svoje obitelji. Nije nužno morala biti razmaženo mlađe dijete, takvo je ponašanje mogla vidjeti i kod drugih članova obitelji. Možda je, kao obrambenu strategiju, usvojila isto ponašanje koje su drugi koristili da je kontroliraju kad je bila dijete. Imala bi kratkoročne koristi od takvog ponašanja, ali bi dugoročno izgubila povjerenje i poštovanje.
Unutarnje dijete na poslu
Radila sam s još nekim šefovima i menadžerima sa sličnim problemima, a s druge strane, i s većim brojem „običnih” zaposlenika koji bi se odjednom osjećali malima i nesposobnima pred svojim šefom. Neki od njih su mi rekli da bi se doslovno osjećali kao da se fizički smanjuju na vrlo malu veličinu. Pitala bih: “Koliko se tada osjećate staro?” Odgovor se uglavnom kretao oko 3 godine.
Za neke ljude, čak i samo vidjeti autoritet o kojem osjećaju da ovise, nesvjesno ih podsjeća na odnos s roditeljima, te može uzrokovati da se osjećaju kao djeca i privremeno zaborave većinu svojih odraslih resursa. Neki od njih kažu: “Čini mi se kao da mi je glava odjednom prazna i ne mogu pronaći riječi da kažem što želim!” Ovo zvuči kao da regresiraju u sjećanja stvorena prije nego što su naučili govoriti.
Zašto se to događa
Kad smo bili djeca, osobito u predškolskoj dobi, naši su mozgovi radili ubrzano, pokušavajući što prije shvatiti svijet i kako se nositi s njim. Kroz kombinaciju oponašanja i eksperimentiranja, na kraju smo naučili koja ponašanja rezultiraju najvećom dobrobiti, a najmanjim nevoljama oko članova naše obitelji. Ta su iskustva postala scenarij kojima naš mozak pribjegava u izazovnim situacijama. Za neke ljude, to je stvaranje drame ili glumljenje žrtve. Za druge, to je smrznuti se i pokušati se stopiti s pozadinom. Za neke bi to moglo biti samookrivljavanje ili preuzimanje odgovornosti. Problem je u tome što ono što je najbolje funkcioniralo u našim obiteljima možda neće najbolje funkcionirati u svijetu odraslih.
Proces prilagodbe našim obiteljima često od nas zahtijeva ignoriranje i potiskivanje različitih bolnih emocija – a ponekad čak i sretnih emocija ako ni one nisu bile dobrodošle u našim obiteljima. Međutim, život nam stalno pokazuje da potisnuto ne znači i nestalo. Kao što je jedan od pionira psihoanalize C. G. Jung rekao: ‘Sve dok ne osvijestite ono što je nesvjesno, ono će usmjeravati vaš život i vi ćete to zvati sudbinom.’
Nerazriješene emocije iz djetinjstva ne samo da nas mogu motivirati da previše dajemo ili opraštamo; također mogu izazvati nerazumne predrasude i antipatiju. Ako ste imali brata koji vas je maltretirao, ili ujaka koji vas je napastovao, ili sestričnu koju je vaša majka voljela više od vas, tko god vas na neki način podsjeća na te članove obitelji mogao bi vam izazivati neugodu, čak i ako nikad ne čini ništa loše. Sličnost može biti samo fizička ili čak samo što netko ima isto ime kao problematični član obitelji. Ako se ne prepoznaju i razriješe, takve emocije mogu navesti čak i inače dobru osobu da prema nekome postupa nepravedno.
Kako se to manifestira
Još nekoliko primjera kako vaš odgoj utječe na vaše ponašanje na poslu:
Možda se osjećate nesposobnima drugima postaviti granice ili opterećujete sebe poslom.
Možda se previše trudite dokazati se, a nikad ne osjećate da je dovoljno (imala sam klijenticu koja bi čak sama sebi uskraćivala hranu i spavanje dok ne bi završila sve što bi od sebe očekivala da mora učiniti u jednom danu, a to je bilo, kao što možete pretpostaviti, obično previše).
Mogli biste osjetiti spontanu privlačnost prema ljudima koji vam se čine nekako „poznatima”, čak i ako se prema vama ne ponašaju dobro. Možda bi vam se bilo teško odvojiti od njih, zbog krivnje, straha ili nade.
Možda ćete osjetiti želju da igrate igre moći sa svojim kolegama (što je odjek suparništva između braće i sestara).
Kao šef, mogli biste oponašati autoritete iz svoje prošlosti, ne shvaćajući da bi mogli postojati zdraviji i produktivniji načini za motiviranje vaših podređenih.
Možda smatrate da nije prihvatljivo isticati se ili tražiti što želite.
Možete odugovlačiti, bilo iz straha od pogreške, ili zato što se nadate rješenjima koja dolaze izvana (kao kad ste bili mali).
Mogli biste imati problema s disciplinom ili želju da prkosite autoritetima bez dobrog razloga.
Možda ćete ostati na poslu koji vas više ne zadovoljava jer biste se osjećali krivima da odete.
Kako ostati odrasli
Za opisivanje cjelokupnog našeg coachinga bila bi potrebna knjiga (koju upravo pišem), ali evo nekoliko korisnih koraka prve pomoći:
Nema promjene bez svjesnosti. Obratite pažnju i priznajte što osjećate, umjesto da to izbjegavate ili ignorirate.
Prepoznajte da, unatoč tome što su snažni, ti osjećaji vjerojatno nisu realistični.
Podsjetite se: “Ovi osjećaji su reakcija na prošlost, a ne na sadašnjost.”
Zapitajte se: “Na koga ili na što me ova osoba/situacija podsjeća? Kojoj dobi mi se ta emocija čini primjerena?”
Podsjetite se: “Ovo nije ista osoba ili ista situacija. Sada sam odrasla osoba i puno sam naučio/la u međuvremenu. Ono što je funkcioniralo u mojoj obitelji vjerojatno neće funkcionirati sada.”
Razmislite što bi u vašoj situaciji bilo odraslo i zrelo ponašanje.
Većina ljudi se boji vlastitih emocija više od ičega drugoga te automatski pokušava pobjeći i napustiti vlastito tijelo i svjesnost u trenucima intenzivne emocionalne nelagode. Ako ponašanje odrasle osobe zahtijeva da učinite nešto što vas plaši, vodite računa ostanete u svom tijelu i podržavate sebe dok se nosite sa strahom i svim drugim neugodnim emocijama. Umjesto da se borite ili pokušavate pobjeći, razgovarajte sami sa sobom na način na koji bi to učinio brižan i suosjećajan roditelj ili prijatelj.
Čak i ako se niste savršeno nosili s nekom situacijom, priznajte trud koji ste uložili i prepoznajte što ste pritom naučili. Prepoznajte da ste se uspjeli nositi s nelagodom i da će vam svaki put u budućnosti biti lakše i znat ćete još bolje. Nastavite si pružati emocionalnu podršku, ako je potrebno.
Ja sam defektolog -socijalni pedagog po struci i međunarodni predavač Integrative Systemic Coachinga. Do sad sam predavala u 10 zemalja i pomogla stotinama ljudi u preko 20 zemalja na 5 kontinenata u rješavanju njihovih emocionalnih obrazaca. Autorica sam knjiga “Emocionalna zrelost u svakodnevnom životu” i “Verbalna samoobrana”. Neki ljudi me pitaju radim li masaže – nažalost, jedina masaža koju znam je utrljavanje soli u ranu.
Šalim se. Zapravo sam vrlo blaga. Uglavnom
Kosjenka Muk
Ja sam defektolog -socijalni pedagog po struci i međunarodni predavač Integrative Systemic Coachinga. Do sad sam predavala u 10 zemalja i pomogla stotinama ljudi u preko 20 zemalja na 5 kontinenata u rješavanju njihovih emocionalnih obrazaca. Autorica sam knjiga “Emocionalna zrelost u svakodnevnom životu” i “Verbalna samoobrana”. Neki ljudi me pitaju radim li masaže – nažalost, jedina masaža koju znam je utrljavanje soli u ranu.
