Imam li vašu pažnju? 🙂
Društvo koje omalovažava žene kopa samo sebi jamu. Jer, žene su te koje primarno odgajaju njegovu djecu. Nesretna žena koja ne cijeni sebe ne može naučiti svoju djecu da budu sretna i da znaju voljeti. Tada niti društvo ne može biti zdravo, prijateljsko i etično. Sve druge kulturalne razlike su samo detalji.
Širom svijeta možemo promatrati kako su društva u kojima su žene ravnopravne i cijenjene također i ona najnaprednija i najsretnija. Pod napretkom ne podrazumijevam toliko tehnološki i ekonomski napredak, mada se i tu mogu vidjeti neke povezanosti, koliko emocionalnu i socijalnu kvalitetu života. Neka društva potcjenjuju žene na suptilne, manje očite načine, ali i to ima svoju cijenu.
Međutim, žene su i te koje su barem jednako odgovorne za promjenu kao i muškarci. Mnogi muškarci koje poznajem govore ljepše o ženama nego o muškarcima, dok su mnoge žene sklone kritizirati muškarce i osjećati se kao žrtve. Doduše, s obzirom na prirodu mog posla ja obično dolazim u kontakt za muškarcima zrelijim od prosjeka, dok se u bespućima interneta ipak stječe poprilično drugačiji dojam.
Sve u svemu, kritiziranje muškaraca je stav žrtve, a ne konstruktivno ponašanje. Od mnogih muškaraca ne može se očekivati da budu motivirani da poštuju žene jer takay stav potječe iz dječjih osjećaja kojima kriticizam neće pomoći. Dječaci odgojeni u društvima koja diskriminiraju žene nalaze duboko olakšanje u shvaćanju kojeg su sami spola, te se pokušavaju ponašati što je muževnije moguće kako bi ‘zaslužili’ slobodu i poštovanje koje vide da drugi muškarci dobivaju. Čak i kad to ne bi činili, društvo bi ih na to prisililo, kroz odbacivanje i ponižavanje ako bi pokazali imalo ponašanja koje se tradicionalno više povezuje sa ženskim (iako nema nužno veze sa spolom, nego ponekad jednostavno sa većim znanjem i razumijevanjem). Nerijetko njihove majke i sestre podržavaju takvo stanje jednako koliko i očevi i braća.
Utjecaj majke
Neke majke još uvijek manje potiču i ohrabruju svoje kćeri (i sestre, snahe, susjede…) nego sinove, očekuju manje od njih i manje ih cijene. Nesvjesno, takav stav proizlazi iz stava koji ta žena ima o sebi i o vlastitom spolu.
Majka ima mnogo dublji utjecaj nego otac na temeljne dojmove koje će dijete od samog početka stvarati o sebi i svijetu koji ga okružuje. Što je dijete mlađe, to su dublji i temeljniji ti utisci, a u prvih nekoliko mjeseci, ponekad i godina, majka je u pravilu ta koja je daleko najbliža djetetu. Ne izostavimo niti prenatalni period, za kojeg vjerujem da je barem jednako toliko važan. Ne umanjujem ulogu oca u odgoju, no on obično ipak nema toliko dubok utjecaj na same temelje djetetovog emocionalnog sklopa koliki ima majka.
Kad radim s ljudima, obično otkrivam da je osobama čija je majka bila emocionalno nezrelija od oca, obično mnogo teže i zahtijeva više vremena i truda promijeniti sliku o sebi, nego osobama čiji je otac bio manje zreo od majke. Otac utječe na oblikovanje osobnosti i uvjerenja, te na mnoge obrasce koji kasnije osobi mogu stvarati probleme, ali ipak manje utječe nego majka na onaj najdublji, najosnovniji doživljaj sebe.
Preuzimanje odgovornosti
Preuzimanje odgovornosti za promjenu znači u prvom redu učiniti vlastiti život sretnim, stvoriti atmosferu poštovanja za sebe i svoje kćeri i ne prihvaćati ništa što podržava predrasude (primjerice slanje malih djevojčica na dječje izbore za Miss).
Promjena se ne može nametnuti agresivno. Žena treba biti smirena, ali ustrajna. Promjenu će najbolje potaknuti vlastitim ponašanjem kao primjerom. Djeca najviše uče na temelju promatranja ponašanja drugih, a i mnogi odrasli nastavljaju djelomice učiti na taj način. Same riječi, pogotovo kritične, rijetko išta znače.
Vrlo je važno da žene prepoznaju da, kao što su i same bile indoktrinirane kroz većinu povijesti da ne budu ambiciozne i da ništa ne zahtijevaju, tako su i dječaci i muškarci bili indoktrinirani u određen način razmišljanja o tome što je normalno i što očekivati od žena. Besmisleno je okrivljavati ih, kao što je besmisleno okrivljavati djevojčice i žene što su i same bile indoktrinirane. Mnogi muškarci su spremni uvidjeti žensku perspektivu ako im se predstavi na logičan i prijateljski način, bez okrivljavanja i generaliziranja. Neki nisu, jer im se više sviđaju privilegije i moć. S ovima drugima pogotovo treba imati na umu sljedeći odlomak ovog članka.
Važnost doslijednosti i akcije
Ako želite da vas se tretira s poštovanjem, morate pokazati da poštujete sami sebe. Ljudi su prilično povodljivi u tom smislu – obično će se instinktivno ponašati prema vama onako kako osjete da i vi percipirate sebe. Riječi nisu dovoljne da takvo stanje promijene – štoviše, riječi iza kojih ne možete stati djelima vas oslabljuju, kako izvana tako i iznutra. Morati moći odlučnom akcijom pokazati ne da želite nekoga kontrolirati, nego da imate vlastitu volju, vlastiti um, vlastiti životni put i vlastiti identitet. Žalbe i kritike to ne postižu.
Ako se žalite i prijetite, samo da bi na kraju popustili; ako opravdavate, ignorirate ili opraštate neodgovorno, bezobzirno ili čak nasilno ponašanje zbog ljubavi ili sažaljenja, ili se nadate da će druga osoba nekako doći do razumne perspektive ako ste vi dovoljno topli i obzirni, jedina poruka koju će takva osoba u pravilu primiti je da se bezobzirnost i sebičnost isplate, da se mogu tolerirati ili da su čak opravdane. Malo je ljudi koji mogu odoljeti iskušenju da ne iskoriste drugoga ako vide da nema posljedica; netko tko je već pokazao da je sklon nepoštovanju još će manje to moći.
Najbolji pristup, kao što sam već pisala u ovom članku, je da vam vaše ključne vrijednosti budu veći prioritet od odnosa – bilo kojeg odnosa. Ne smijete se bojati gubitka nekog odnosa, inače ćete najvjerojatnije završiti tako da izgubite sebe. Ako neki odnos doživljavate važnijim od vlastitog samopoštovanja i integriteta, najvjerojatnije ste kao dijete indoktrinirani (svjesno ili nesvjesno) da ne cijenite sebe. To se može promijeniti, ali trebate biti spremni suočiti se sa svojim strahovima.
Nekim ljudima nije dovoljno stalo do samih sebe da bi uopće pokušali potruditi se oko svojih života. Takvima, nažalost, teško da možemo pomoći, jer obično nemaju dovoljno motivacije za išta osim traženja magičnih rješenja ili načina da kontroliraju druge. Možemo pomoći onim ljudima koji se možda i boje, ali koji imaju unutarnju iskru, makar i samo mali žižak integriteta i hrabrosti, koji zlostavljanje, zanemarivanje i obeshrabrivanje u prošlosti nisu uspjeli ugasiti.
Norman Rockwell: “The Jury”
Vezani članci:
