autor: Kosjenka Muk
U svojem radu s ljudima, primjećujem da ljudi iz problematičnih, kaotičnih obitelji nerijetko vrlo rano ili snažno razviju važne životne resurse: inteligenciju (zbog potrebe za razumijevanjem zbunjujućih situacija i nalaženjem rješenja u njima), ustrajnost, unutarnju snagu, sposobnost nošenja s poteškoćama, senzitivnost, suosjećajnost, smisao za humor (kao način olakšavanja neugodnih emocija sebi i drugima, ili kao strategija nalaženja svog mjesta u skupini). Isto tako, često se može primijetiti da djeca koja odrastaju u obiteljima koje im sve pružaju i izuzetno pažljivo brinu o njima, djeca koja odrastaju bez većih problema, odrastu u prosječne i često nedovoljno snažne i samopouzdane ljude. Ponekad i egocentrične i razmažene, kao što je poslijednjih desetljeća to posebno vidljivo u Americi.
Naravno, to nije pravilo, no često se događa. Svaka obitelj je složena cjelina, a iskustva djeteta su višedimenzionalna. Nema matematičkih kriterija po kojima bi se svi utjecaji i njihovi rezultati na dijete mogli organizirati. Isto tako, isti utjecaji mogu izazvati više različitih posljedica, od kojih su neke neugodne, a neke korisne i važne: kaos i traume mogu izazvati razvoj gore spomenutih resursa i kvalitetnih osobina, no isto tako i straha, ljutnje, krivnje, negativnog dojma o sebi… briga i pažnja može stvoriti osjećaj da smo vrijedne i prihvaćene osobe s jedne strane, no prosječne ili ispodprosječne sposobnosti, motivaciju i samopouzdanje s druge. Kao i kod većine drugih individualnih i globalnih okolnosti u životu, posljedice nisu nikad crno-bijele, nego uvijek kombinacija „pozitivnog“ i „negativnog“.
Mnogi ljudi koje su roditelji snažno zaštićivali, spominju mi da ih je upravo to zaštićivanje učinilo nesigurnima u sebe i svoju snagu, pošto nikad nisu imali prilike iskusiti jesu li sposobni nositi se s problemima i neugodnostima, niti vježbati snalažljivost i kreativnost. S druge strane, nitko ne bi baš htio biti u koži onih koji su trpjeli zanemarivanje, zlostavljanje ili izrugivanje, a oni sami najbolje znaju i koliko je njihova unutarnja snaga skupo plaćena drugim neugodnim obrascima.
No, bez brige: nije nužno izlagati dijete teškim traumama kako bi ono razvilo iznadprosječne resurse! Uz nešto svijesti i truda, svojem djetetu možete omogućiti „i ovce i novce“. Ono što je bitno nije snažna i učestala neugoda, nego značajni i učestali izazovi. To je upravo ono što nerijetko nedostaje obiteljima koje štite i paze svoju djecu: one mogu zanemariti djetetovu potrebu da se suoči s umjerenom neugodom kako bi se potakli skriveni resursi.
Kako se postaviti?
Izazove možete oblikovati tako da potaknu razmišljanje, percepciju, senzitivnost i snagu, a da istovremeno pružite djetetu brigu i podršku. Ključ je u pružanju djetetu emocionalne podrške i prepuštanju da što je više moguće drugih, vanjskih zadataka obavi samo.
Važno je prilagoditi izazov djetetovom stupnju razvoja tako da bude otprilike na gornjoj granici njegovih trenutačnih sposobnosti, upravo malo izvan njegovog „područja ugode“, dovoljan da bude problematičan i ne baš sasvim lak, ali ne i toliko težak da se dijete obeshrabri i počne sumnjati u sebe. Djeca to spontano čine, uvijek posežući samo malo više, uvijek pokušavajući samo još malo dalje i bolje. Pažljivo promatrajte dijete kako biste ustanovili da li mu izazov odgovara. Ako je barem djelomično zainteresirano i motivirano, nastavite. Ako primijetite da dijete pokazuje snažan stres ili strah, vjerojatno je bolje još malo pričekati.
Osmišljavajte što raznolikije izazove: od fizičkih (oblačenje, vezanje vezica, uključivanje u zajedničko obavljanje kućanskih poslova) preko misaonih (npr. kupite knjigu zagonetki ili igara koje zahtijevaju razmišljanje, naučite dijete čitati ili drugom stranom jeziku što ranije – dijete od dvije ili tri godine se već može polako navikavati da prepoznaje slova, a s četiri godine mnoga djeca su već spremna za čitanje) do socijalnih (rješavanje problema u odnosima i komunikaciji). Nastojte ih osmisliti kao igru koliko god je moguće.
Izbjegavajte nuditi djetetu rješenja, radije mu pomognite potpitanjima da ih samo osmisli. Potičite ga da stvori više mogućih rješenja, npr. „Ivici se druga djeca rugaju u školi. Razmisli o barem 10 različitih stvari koje bi Ivica mogao poduzeti u vezi toga?“ Pratite kako dijete razmišlja o problemu i pomažite mu potpitanjima poput: „Koje bi mogle biti loše posljedice? Koga bi se još moglo uključiti? Što je važno znati u vezi drugih osoba i zašto one čine to što čine? Jesi li nešto zaboravila? Da li se neko od ovih rješenja može učiniti što boljima?“
Više mudrosti, manje vremena
Naravno, nedostatak vremena je problem za mnoge roditelje. No, ne trebate sjediti cijeli dan s djetetom postavljajući mu takva pitanja. Dovoljno je postaviti ih nekoliko dok radite nešto drugo i koristiti situacije kad dijete ima realan problem. Možete iskoristiti vrijeme pauze na poslu ili vožnje s posla da razmišljate o novim izazovima za dijete.
Dozvolite povremeno da se dijete lagano ozlijedi, ogrebe ili opeče, posebno ako ignorira vaša upozorenja. Od toga neće biti trajnih posljedica, a dijete će naučiti bolje kontrolirati svoje pokrete i odluke te preciznije procjenjivati svoje sposobnosti i posljedice svojih postupaka. Ne pokušavajte – osim vrlo iznimno – umjesto njega riješiti sukobe s drugom djecom. Dijete se može nositi s neugodom tih sukoba – štoviše, mnoga djeca prođu kroz daleko teža iskustva s drugim ljudima u dječjoj nego u odrasloj dobi – i to vrlo uspješno, ako ima vašu emocionalnu potporu i ohrabrenje. No, možete mu pomoći da razmišlja o tim sukobima i njihovim mogućim rješenjima.
Ako se vaša djeca međusobno tuku ili svađaju, izbjegavajte brze reakcije i nepromišljene prosudbe, ali nemojte ih niti ignorirati. Jedno zgodno pitanje za takve situacije može biti “Što bi vi sad učinili na mom mjestu?” Pomozite im razgovarati o tome što žele i kako se osjećaju. Možda ćete trebati jedno dijete zaštititi ako je drugo uporno nasilno, ali potrebno je i provjeriti što motivira ono drugo dijete na nasilje – možda neka unutarnja praznina ili nedostatak pažnje?
Izbjegavajte djetetu olakšavati život u smislu vanjskih zadataka. Čim ono postane za nešto sposobno – hranjenje, oblačenje, samostalan odlazak u školu… nemojte to činiti umjesto njega osim u iznimnim slučajevima. Ono što je bitno je emocionalna podrška i prihvaćanje, izostanak verbalne ili neverbalne kritike osim ako je nužna. Olakšat ćete život i djetetu i sebi – djetetu dugoročno, a sebi i kratkoročno i dugoročno.
Ako vaša djeca pokazuju interes za čitanje, ohrabrite ih koliko god možete. Čitanje omogućuje mnogo vrijednog “iskustva iz druge ruke“, uvida i ideja za suočavanje s izazovima. Čitanje također nudi mnoge prilike za proživljavanje i istraživanje emocija na siguran način. To pomaže djeci izgraditi bolji odnos sa sobom. I naravno, čitanje obogaćuje opće znanje i složenu perspektivu. Samo vodite računa da odaberete knjige koje se djeci sviđaju; forsiranje bi samo izazvalo otpor, možda i doživotni. Opet, vodite vlastitim primjerom koliko god možete.
Koristite svoju mudrost
Posao roditelja, po mom mišljenju, nije učiniti djecu sretnom. Ključ roditeljstva je naučiti djecu kako da stvore vlastitu sreću unatoč problemima i izazovima. To se može postići kroz vlastiti primjer, kao i kroz emotivnu i intelektualnu podršku djeci kad se suočavaju s problemima.
Uloga roditelja nije uvijek nuditi rješenja, nego podučiti, ohrabriti i pomoći djeci da nađu vlastita rješenja koliko je god moguće, uzimajući u obzir njihovu dob i okolnosti.
Još jedan posao roditelja je da pomogne djetetu da vjeruje da se stvari mogu riješiti i prebroditi čak i kad se problemi čine veliki, a emocije teške. Djeca koja dobiju emocionalnu utjehu i ohrabrenje, ali i primjerene izazove, kao odrasli će moći osjećati povjerenje u život čak i kad su u situacijama teškog stresa.
Previše roditelja pokušava zaštititi djecu od problema i frustracija. Problemi i frustracije motiviraju. Potiču djecu da razmišljaju i razvijaju svoje potencijale. Možete pomoći djeci da nađu svoju dugoročnu sreću jedino ako ne pokušavate postići da cijelo vrijeme budu sretna.
Kao i kod svih životnih savjeta, koristite svoj zdravi razum – i svoju intuiciju – pri donošenju odluka. Ne pretjerujte. Nađite ravnotežu. I opustite se – čak i da ste savršeni roditelj, ni to ne bi bilo baš dobro za vaše dijete.
Tako s nešto uloženog truda i svjesnosti možete dati svom djetetu snažne temelje, čvrstu odskočnu dasku za izgradnju iznadprosječno ispunjenog i kvalitetnog života na svim razinama.
Vezani članci:
Kako učiti djecu da koriste intuiciju
Kako pomoći djetetu u suočavanju s društvenim licemjerjem
Jeste li uistinu spremni za dijete?
