Jeste li radili greške u svojem životu zbog kojih još uvijek žalite i ne možete oprostiti sebi? Jeste li činili nažao drugim ljudima ili samima sebi? Možda vas muči krivnja i osjećate da nemate pravo biti sretni bez nekog očitog razloga?
Krivnja je česti razlog zbog kojeg ljudi sabotiraju vlastite živote. Ponekad kroz vlastitu patnju možemo pokušati “otplatiti” svoje pogreške. No, to rijetko išta mijenja, a još manje ima ikakve konstruktivne učinke. Može li čovjek naći bolji način da “odradi” svoje greške?
Krivnja, naravno, ima i svoju zdravu funkciju: uči nas da surađujemo i da obraćamo pažnju na druge kako bi svi zajedno lakše i uspješnije preživjeli. No mnogi ljudi nose u sebi krivnju čak i kad su već odavno naučili tu lekciju i kad je krivnja prestala imati svrhu.
Za početak, treba napraviti razliku između tri osnovna tipa krivnje odnosno samoprezira:
1) onaj koji je realističan i utemeljen na svjesno sebičnim i zlonamjernim odlukama
2) onaj koji se temelji na pogreškama počinjenim uslijed nezrelih emocija ili pogrešne procjene situacije, ali ne i svjesno loših namjera i zlobe
3) onaj koji se temelji na preuveličavanju vlastitih pogrešaka i preuzimanju pretjerane odgovornosti.
Naravno, te tri kategorije se međusobno preklapaju jer ništa na ovom svijetu ne može biti baš tako jednostavno. Ponekad je najteže prepoznati u koju kategoriju zapravo pripada ponašanje za koje se krivite.
Malo ljudi pripada u čistu prvu kategoriju; često su sebičnost i zloba skriveni aspekti koji dobiju na snazi ako čovjek uslijed jakih emocija nađe neki izgovor da im dopusti da se ispolje. Čak i teroristi u pravilu vjeruju da su njihovi ciljevi ispravni i da moraju pribjeći nasilju jer drugi način ne postoji. Mnogi ljudi su uvjereni da ako neko ponašanje koristi njihovoj obitelji ili plemenu , onda je etično ili barem oprostivo, iako bi protiv istog takvog ponašanja glasno vikali da je usmjereno prema njima (usp. mnogi naši političari i njima prikrpljeni paraziti). Tu se češće radi o egocentričnom sustavu vrijednosti i smanjenom kapacitetu za empatiju nego o nalaženju zadovoljstva u tuđoj patnji.
Jednom kad (i ako) takvi ljudi malo sazriju, promijene sustav vrijednosti i shvate posljedice svojeg ponašanja na druge, mogu postati bolji ljudi – ali pod cijenu osjećaja krivnje zbog prošlosti. Mnogi ljudi izbjegavaju odrasti u tom smislu i dozvoliti svojim kvalitetnijim potencijalima da se izraze, upravo da bi izbjegli krivnju. No bez suočavanja s krivnjom ne mogu niti razviti osobnost kakvu bi mogli poštovati – pa ostaju u kandžama svojeg “nižeg ja”.
Mnogo je češće ponašanje koje djeluje zlonamjerno ali je u biti rezultat a) straha (npr. nastojanje da se druge ljude drži pod kontrolom iz straha od kaosa, pohlepa radi postizanja osjećaja sigurnosti), b) toksičnih odgojnih modela (npr. igra žrtve, ili hladnoća i grubost iz kulturno uvjetovanog uvjerenja da nas toplina i suosjećanje čini slabima) ili c) neke čudne, ali česte nade da ćemo nanošenjem boli drugima skrenuti pažnju na vlastitu bol. (Ovim objašnjenjima nije mi cilj opravdavati nezdrava ponašanja; naravno da moraju postojati posljedice, ali posljedice ne moraju biti neumjerene i cjeloživotne.)
Takvo ponašanje najčešće odražava emocije potisnute u ranoj dobi i obrambene reakcije stvorene u djetinjstvu; šteta što tako malo ljudi uopće ima znanje o tome kako se dječje emocije mogu trigerirati kod odraslih ljudi. Kada dječje emocije izađu van, mogu biti toliko snažne i uvjerljive da je teško zamisliti da nisu realistične. Ako si dozvole takve emocije malo dublje istražiti, mnogi ljudi su iznenađeni kad shvate odakle one dolaze i koliko su neobjektivne. Bez svjesnosti o tome, vrlo je lako upasti u nezdrava, impulzivna ponašanja zbog kojih kasnije možemo žaliti. To je po mom mišljenju uzrok većine toksičnog ponašanja.
Zbog takvih ponašanja možemo žaliti već nakon nekoliko sati kad se emocije stišaju, ili nakon nekoliko godina kad nas iskustvo nauči vidjeti drugu perspektivu. Žaljenje i krivnja mogu nas odvesti u neproduktivni prezir prema sebi, pa i depresiju, umjesto u konstruktivni trud da se popravi šteta i ostvari trajna promjena ponašanja. Depresija ne koristi nikome, uključujući ljude koje ste možda povrijedili svojim ponašanjem. No ako dio te krivnje i samokritike također dolazi iz dječjih emocija i isprepliće se sa zdravom krivnjom, to nas može emotivno paralizirati i ukopati u mjestu.
U treću kategoriju pripadaju ljudi koji se trude biti najbolji što mogu, ali kao da nikad nije dovoljno. Uvijek imaju osjećaj da su nešto pogriješili, ili čine greške upravo zbog toga što ih opterećenost savršenstvom zablokira ili navede na pretjerivanje, ili nalete na nekoga tko unatoč svemu nije zadovoljan (a takvih se uvijek nađe).
S obzirom da se ljudski pojedinačni interesi stalno isprepliću i stalno je netko nekome na putu, nije moguće ne biti svako malo s nekim u sukobu – od malih stvari kao tko će prvi ući u tramvaj pa do velikih poput promocije na poslu ili zemljoposjednih granica. Zdravi ljudi će pregovarati i tražiti ravnotežu, ali za ljude koji su indoktrinirani krivnjom sama činjenica da do takvih sukoba interesa dolazi znači da nešto nije u redu s njima. Oni se mogu stidjeti vlastitih potreba i vjerovati da ako su dovoljno dobri, neće biti nikakvih sukoba s drugim ljudima. Tako ih i oni svakodnevni, mini-sukobi stalno bacaju natrag u samookrivljavanje.
Naravno, ako nalete na nekoga tko je sklon kritiziranju i manipulaciji, u opasnosti su da načine veliku štetu sebi, a možda i drugima oko sebe nastojanjem da udovolje takvoj osobi (npr. ako zanemaruju vlastitu obitelj da bi udovoljili zahtjevima ljudi izvan obitelji). Takve pogreške će, naravno, izazvati još više krivnje i samokritike, i tako dalje u krug.
Mislite li da niste naročito dobra osoba? Samokritika i samopreispitivanje već su sami po sebi znak da želite surađivati i biti odgovorni, odnosno da uzimate druge ljude u obzir i imate kvalitetne vrijednosti ili barem kvalitetnije nego prije. A to već znači da ste bolja osoba nego što mislite da jeste, ili bolja osoba nego što ste bili prije. Stvarno loši ljudi se ne preispituju; oni smatraju da je dobrota slabost i da “jaki” imaju pravo iskoristiti “slabe” na koji god način, ono što bi se na engleskom nazvalo “might makes right”. Što manje se preispitujete, to manje je vjerojatno da ste kvalitetna osoba – kao i obratno – slično kao što su vrlo samopouzdani ljudi češće u krivu u odnosu na one nesigurnije.
Ovaj tip krivnje u pravilu potječe iz djetinjstva – takvi ljudi su možda odgajani kroz manipulaciju i kritiku, ili su bili svjedoci ili žrtve zlostavljanja, ili im je nametnuto previše odgovornosti, npr. kroz emocionalni incest (članak o tome je ovdje). Pogotovo djeca koja su po prirodi empatičnija, senzitivnija i sklona suradnji preuzmu najviše krivnje. Tako često od krivnje najviše pate ljudi koji to najmanje zaslužuju.
Savjet za ovu kategoriju ljudi: kad osjećate pretjerani stid ili krivnju, sjetite se svojih dobrih namjera. Empatični ljudi skloni suradnji, kad naprave grešku skloni su identificirati se s tuđim omalovažavanjem, čak i ako je ono samo zamišljeno. Tada možemo povjerovati u takvu jednostranu, grubu perspektivu unatoč vlastitom znanju o svojim motivima. Dok smo djeca, taj instinkt identifikacije s tuđom procjenom pomaže nam socijalizirati se. Ali ako doživimo puno pretjeranih reakcija i kriticizma sa strane roditelja, možemo takve reakcije početi očekivati i unaprijed se identificirati s očekivanim optužbama – u stilu “bolje da se ja kaznim odmah, nego da me kasnije drugi kazne”.
Potrebno je da se odmaknete od takve perspektive, vratite u vlastiti identitet i sjetite se osjećaja i motivacije koji su vas naveli na odluku zbog koje žalite. Ako pripadate kategoriji ljudi o kojoj trenutno govorim, onda su vaše namjere bile dobre, iako su možda dostupne informacije bile nepotpune ili ste podlegli dječjim emocijama. A namjere su ono što opisuje vaš karakter, a ne neočekivani ishodi ili izvanjska osuda. Također, važno je prepoznati da dobar dio vaše krivnje dolazi iz dječje, a ne odrasle perspektive.
Što ako ste stvarno nekoga povrijedili u prošlosti? Sama činjenica da ste shvatili svoju pogrešku i da zbog nje žalite, znači da ste promijenili svoje vrijednosti na bolje, a to znači da više niste ista osoba kao prije. Zašto ne bi voljeli tu novu, bolju osobu koja ste postali i dali joj priliku za život, čak i ako ste kritični prema onome starome sebi?
Sami sebi često postavljamo daleko više kriterije nego drugima. Očekujemo od sebe da ne smijemo pogriješiti, dok tuđe greške uvažavamo kao dio normalne ljudske nesavršenosti. (Naravno, ima i ljudi koji se postavljaju obratno, no i to je često obrambeni mehanizam i kompenzacija za strah). Zaboravljamo pritom da se na greškama najbolje uči i da u ovom kompliciranom svijetu naši relativno jednostavni mozgovi puno stvari ne mogu spoznati bez dovoljno iskustva. Ako vam netko kome ste skloni priča o svojim pogreškama, ne nalazite li razumijevanje i olakotne okolnosti za njih? Možete li takav stav proširiti i na sebe? Ako ne, zašto ne? Kakva se uvjerenja javljaju? Zamislite kako bi vas i vaše greške vidjela suosjećajna prijateljska osoba. Što bi vam ona savjetovala?
Što je vaša krivnja ekstremnija i otpornija na drugačije perspektive, to je vjerojatnije da potječe iz prošlosti. Čak i ako vas roditelji i nisu pretjerano kritizirali, možda ste sami sebi nametnuli pretjerana očekivanja ako su postojale okolnosti poput bolesti u obitelji ili roditeljskih svađa i razvoda. Možda je netko od roditelja bio sklon pretjeranoj samokritici pa ste takav odnos prema sebi pokupili kao normalan.
Jedna zgodna definicija sebičnosti je da ako svojim postupkom stvorite više štete ili neugode drugome nego što bi vi doživjeli štete ili neugode da tako ne postupite, to je sebično. Na primjer, ako “ukližete” nekome u prometu ili mu oduzmete prednost bez dobrog razloga osim što vam se tako prohtjelo, to je sebično. Ali ako to učinite da ne bi zakasnili na avion ili jer žurite pomoći bolesnom članu obitelji, onda je vaša potreba veća i takav postupak se može opravdati (iako će vas drugi vozači svejedno psovati). Naravno, i ovaj princip je pojednostavljen i nije uvijek primjenjiv, ali se barem djelomično možete po tome ravnati. No ako ste kao dijete naučili tuđe potrebe preuveličavati, a svoje umanjivati, može vam biti teško prepoznati ravnotežu.
Prepoznajte koliko vaše krivnje dolazi iz dječjeg zaključka da su greške neoprostive i nepopravljive. Prepoznajte da to dolazi iz prošlosti, da je preuveličano i nerealno. Povežite se s unutarnjim djetetom koje pati zbog krivnje i pomozite mu da usvoji drugačiju perspektivu i prihvati pogreške kao dio života.
Sigurno ponekad imate neke zlobne misli ili osjećaje, ili se poigravate mišlju da učinite neko zlo djelo. To nije znak da ste zli, nego kombinacija nekih zaostalih primitivnijih instinkata (koje svi imamo) i normalno ljudsko preispitivanje svih mogućih izbora koji nam se pružaju u životu. Nije povremena pomisao ili mentalna slika ono što vas definira kao osobu, nego odluka koju na kraju donesete i ponašanje koje iz nje slijedi.
Ako ste u prošlosti nekome učinili štetu, razmislite o tome postoji li način da je popravite ili se iskupite, makar i naknadno. Više o tome u članku “Kako oprostiti i zaslužiti oprost“. Umjesto da se bavite time kakva osoba ste prije bili, usmjerite se na to da se izgradite u osobu kakva želite biti. Što više činite stvari kojima se možete ponositi, to manje će vam um zapinjati na onome što ste činili u prošlosti.
Vezani članci:
Kontrola, krivnja i kako slušati unutarnji glas
