Svaki odnos ima svoje probleme i nije realno očekivati da ćemo uvijek imati razumijevanje, slaganje i idiličan odnos sa partnerom. Relativno česti problem je kad jedna osoba očekuje da ne mora izraziti svoje potrebe, nego da će ih partner, ako je voli, sam prepoznati i razumjeti. To je, iz moje perspektive, obično rezultat dječjih neispunjenih potreba i traženje zamjene za roditelja – nekoga tko će sam znati sve što nam treba i čije vlastite potrebe neće biti u neskladu s našima. No to u pravilu nije realistično.
Zdrava ljubav znači prihvatiti i neslaganja, manje nekompatibilnosti i nesporazume u komunikaciji i uložiti trud da ih riješimo i dođemo do dogovora. Naravno, trud je potreban s obje strane, a ne samo s jedne, a čak ni to nije uvijek dovoljno ako postoje značajne nekompatibilnosti oko ključnih životnih vrijednosti. No, recimo da ste relativno kompatibilni – čak i tada, veliki, ali nepotrebni problemi mogu se stvoriti zbog uvriježenih navika komunikacije – naučenih od okoline, ali često nesvjesnih, zbog čega ih ne preispitujemo.
Ima ljudi koji, nesvjesno i automatski, skrivaju svoje prave želje i mišljenje sve dok frustracija naglo ne izbije iz njih, ili se njihov stav prema partneru ohladi zbog toga što partner ne prepoznaje neizražene želje i neverbalne signale. Ima ljudi čiji je stil komunikacije po defaultu nepromišljen, pa i agresivan i koji uopće ne razmišljaju o tome kako to može zvučati nekome drugome. Ima i onih kojima se jednostavno ne da potruditi. Sve to je nepotreban negativan utjecaj na odnos koji se da popraviti s malo perspektive i učenja – ako za to postoji volja.
Svađe u partnerskom odnosu često slijede prilično predvidljiv tok optužbi, generalizacija, predbacivanja, obrambenog stava, krivih interpretacija, pretjerivanja, pa možda čak i uvreda. To je ono čemu nas u pravilu nauči društvo dok smo još djeca. No sa samo malo više pažnje u komunikaciji puno se odnosa da održati i popraviti ako je trud iskren i dugoročan.
Evo najbitnijih pravila za kvalitetnu komunikaciju koja unapređuje odnos umjesto da ga pogoršava:
- Većina ljutnje i otpora u partnerskim raspravama nije rezultat sadržaja, nego načina komunikacije: tona glasa, izbora riječi, gesti, izraza lica… Zato češće razgovarajte o načinu komunikacije umjesto da se hvatate za sadržaj (kao što se ljudi često hvataju za dokazivanje tko je u pravu). Na primjer, recite partneru što vam smeta u načinu na koji on komunicira (npr. preziran ton ili pretjerane optužbe) i predložite drugačije izraze. Ili pitajte što je možda neugodno u vašem načinu komunikacije. To ćete u početku morati raditi često – skoro nakon svakih par rečenica, jer je lako upasti u stare navike. Ovisi o situaciji, naravno – što je neka diskusija važnija i pod većom prijetnjom eskalacije, to se više potrebno vraćati na ovo pravilo.
- Kad god je moguće, uzmite vremena da razmislite što ćete reći – izbjegavajte automatske izraze i bilo što nepromišljeno. Bolje je odmah utrošiti par sekundi da odaberete bolje riječi, nego kasnije možda i sate i dane da riješite posljedice onih loše odabranih.
- Komunicirajte što više kroz pitanja, npr: kad si se počela tako osjećati? Kako si to doživio? Što to znači za tebe? Kako želiš da razgovaram ako imam neki prigovor? Time pokazujete brigu, izbjegavate obrambeni stav te pomažete i sebi i partneru da bolje razumijete što se događa.
- Izbjegavajte pretpostavljanje loših namjera i osobina. Ovo je jedno od najvažnijih pravila. Početak kraja odnosa, iz moje perspektive, je kad partneri počnu jedno drugome pripisivati loše namjere i osobine zbog neželjenih ponašanja. Naravno, nije isključeno da partner i ima neke loše osobine – svi ih imamo. Ipak, puno češći uzroci pripisivanja loših namjera su kombinacija nedovoljno kvalitetne komunikacije, transfera odnosno partner nas podsjeća na ponašanje roditelja (ovo je obično nesvjesno i puno češće nego što ljudi primjećuju) ili jednostavno poteškoće u mijenjanju duboko usađenih navika.
- Još neke stvari za izbjegavanje:
a) generalizacije (ti uvijek/nikad…),
b) kategoričke tvrdnje (to nije u redu, nije istina, nije normalno),
c) kritiziranje karaktera umjesto ponašanja (npr. htio bih da ne radiš to i to, umjesto “ti si tako lijena/sebična” i sl.).
d) potiskivanje emocija dok se ljutnje ne nakupi toliko da se pretvori u bijes ili pasivnu agresiju.
e) i, naravno, uvrede i slične teške riječi. - Nikad ne govorite iz ljutnje. Ljutnja izaziva želju do povrijedimo drugu osobu pa smo skloni svemu ovome gore što ne bi trebalo. Ako je ljutnja prejaka da bi šutjeli, pokušajte sljedeće: idite u drugu prostoriju i izrecite ono što ste željeli reći partneru nasamo, naglas, ili još bolje, snimite se dok to govorite. Jednom kad čujemo ljutite misli izrečene naglas, možemo se lakše zamisliti u ulozi “primatelja” tih riječi. Tada možemo osjetiti kako to drugačije (obično agresivnije) zvuči nego kad ih izgovaramo u vlastitom umu, iz vlastitih emocija.
Kako bi spriječili ljutitu komunikaciju, najbolje je započeti razgovor o problemu dok je ljutnja ili frustracija još blaga, dok još možete biti smireni i uviđavni, umjesto da čekate dok ljutnja ne postane toliko jaka da donekle isključi odrasli dio uma. No mnogi ljudi još u ranoj obitelji nauče izbjegavati pravovremenu i jasnu komunikaciju jer su reakcije okoline često obeshrabrujuće. - Razmislite o tome što druga osoba kaže i stvarno pokušajte razumjeti.
- (POSEBNO BITNO) pazite na ton glasa i neverbalni govor općenito. Čak i ako pažljivo birate riječi, a neverbalni govor odaje uzrujanost ili iritiranost, nezainteresiranost ili nepoštovanje, vjerojatno će vaša komunikacija djelovati neiskrena i manipulativna. Istovremeno, ako vaš neverbalni govor djeluje prijateljski i smireno, drugoj osobi će vjerojatno biti lakše prihvatiti čak i intenzivniju kritiku nego inače.
Da ne bi poslali negativnu neverbalnu poruku, trebate prvo smiriti emocije i stvoriti u sebi one emocije koje želite prenijeti neverbalno (npr. poštovanje, razumijevanje, prijateljstvo, obzirnost). - govorite iz iskrenih osjećaja, ali ne onih trenutnih i površnih. Kako to postići? Povežite se s emocijama ispod površine, onima koje su dublje od trenutnog obrambenog stava ili možda nezrelih emocija. Obično je to nešto što izražava vaše iskrene želje u vezi odnosa. Upitajte sebe: što stvarno želim da druga osoba razumije? Kakvu poruku stvarno želim prenijeti?
- Vjerojatno ćete često trebati ponavljati neke od ovih stvari i stalno se vraćati na način komunikacije. Obično više puta u svakom razgovoru. Ne očekujte rezultate odmah. Očekujte da ćete činiti greške, i jedno i drugo. Pripremite se da će biti neugodnih riječi i komentara čak i ako se oboje trudite. Najvažnije je tada ne krenuti s optužbama “ne trudiš se, evo opet sve po starom”! No, budite strpljivi. Teško je izmijeniti automatske navike.
Ne očekujte da će partner odmah reagirati onako kako se nadate. Cilj je komunicirati, ne manipulirati ili kontrolirati. Ako je druga osoba različita, ima na to pravo. Partnerska komunikacija znači pregovore, a ne da vam se želje nužno moraju ispuniti. Ako ste previše različiti da biste se mogli dogovoriti bez kontrole i manipulacije – možda niste jedno za drugo, i to nije ničija krivnja.
Koristiti sve ove vještine u teoriji nije teško – no u praksi, često se na putu ispriječe dječje emocije i dobna regresija (članak). Važno je prepoznati kad se to dogodi kako bi se mogli vratiti u odraslo stanje i vidjeti pravu osobu pred sobom umjesto da reagiramo na prošlost. Prepoznavanje i rješavanje stanja dobne regresije omogućuje nam da komunikacijske vještine koristimo iskreno, umjesto da se na njih prisiljavamo.
Vezani članci:
Što se događa kad je partner zamjena za roditelja?
Komunikacijski stilovi: direktivni i informativni
Priprema za brak ili zajednički život
