Što vaša podsvijest vjeruje o ljubavi?

Upitate li se što ste naučili od svojih roditelja o ljubavi – od svakog od njih pojedinačno kao i njihovog međusobnog odnosa – mogli bi dobiti zanimljive uvide. No odgovori do kojih bi došli svjesno tek su vrh sante leda, a mnoge naše obrasce prepoznamo (ili ne) tek kad se nađemo u situacijama koje ih izmame van.

Na svjesnoj razini, svi (ili barem svi “normalni” ljudi) želimo tople, iskrene, privržene i, nadajmo se, ravnopravne odnose. U stvarnosti, mnogi ljudi s vremenom prepoznaju da ih privlači sličan tip nezdravog obrasca: možda svađe, nepovjerenje, kontrola, hladnoća, nedostupnost, prevrtljivost, kritika… bez obzira koliko to svjesno ne željeli. Možemo čak imati osjećaj da su takvi odnosi nekakva “sudbinska” povezanost, dok potencijalne partnere koji su topli, pouzdani, odgovorni, pristupačni… možda nećemo niti primijetiti. Zbog čega?

Naši temeljni, najdublji dojmovi o bliskosti i ljubavi stvaraju se u ranom djetinjstvu, s roditeljima. “Ljubav” sama po sebi je prilično apstraktna riječ, ali za malo dijete to u prvom redu znači osjećaj sigurnosti, povezanosti, pripadanja. Malo dijete ne može ne trebati i ne tražiti taj osjećaj. Ako zdrava ljubav nedostaje, malo dijete će tražiti osjećaj sigurnosti i povezanosti u bilo čemu što dolazi od roditelja, koliko god nezdravo to bilo.

Za dijete do 3-4 godine, roditelji su doslovce “viša sila”, neka vrsta bogova, iako dijete nema koncept o religiji (no, kao što sam već pisala, religije se često temelje na našem doživljaju roditelja ili onoga što smo željeli od roditelja). Roditelji su cijeli svijet, roditelji su izvor života i preživljavanja, roditelji prekrivaju pola horizonta. Dijete ima intenzivan, dubok nagon da ostane povezano s njima i da im vjeruje.

Dijete nema iskustvo i perspektivu, pa niti još racionalni um, kojima bi nezdravo ponašanje roditelja objektivno procijenilo. Mada mnoga djeca imaju instinkte za to kakva im je ljubav potrebna, potreba za povezanosti s roditeljima je u pravilu jača od tih instinkata. Dijete će pokušavati naći neku vrstu ljubavi i pripadanja u bilo čemu što dolazi od roditelja, čak i ako se radi o zanemarivanju, pa i zlostavljanju. Manipulaciji može biti posebno teško odoljeti s obzirom da je i odrasli ponekad teško razlikuju od ljubavi. Dijete nezdravih roditelja hvatat će se za slamke – za bilo kakvu nadu, ili dragocjene trenutke predaha, ili bilo što što su roditelji spremni dati, bez obzira pod kojim uvjetima i koju cijenu treba platiti. Ovo posebno vrijedi za urođeno topliju, senzitivniju djecu, ili za djecu koja su po prirodi sklonija anksioznom stilu vezivanja. (Vidi: Poremećaji vezivanja i kako ih iscijeliti.)

Majka je temeljni izvor ljubavi unutar prvih godinu dana. Najdublji osjećaj vlastitog identiteta djeteta u pravilu se temelji na tom periodu odnosa s majkom. Nešto kasnije, u vrijeme razvoja spolnog identiteta, obično roditelj suprotnog spola posebno dolazi u fokus i dijete se nastoji povezati s tim roditeljem na koji god način. Za dječake, s obzirom da majka predstavlja ne samo prvi izvor ljubavi nego i roditelja suprotnog spola, utjecaj majčinog ponašanja i majčinog načina davanja pažnje može biti još jači nego za djevojčice u oblikovanju očekivanja od kasnijih bliskih odnosa. (Nisam sigurna kako to funkcionira kod djece koja nisu hetero – ako imate iskustva, slobodno javite.) No u svakom slučaju, teže je ljudima čija je majka bila nezdrava u odnosu na one čiji je otac bio problematičniji od majke.

Dijete, čak i kad osjeća da je ponašanje roditelja nezdravo, uvijek će se nadati da će roditelji konačno progledati i doći k sebi. Djetetu može biti očito kako je ljubav moguća uz samo malo više razumijevanja, pa mu je teško shvatiti zašto roditeljima može biti teško ili nemoguće napraviti samo taj mali pomak u percepciji i ponašanju. Kao i kod “štokholmskog sindroma”, ako nakon nezdravog ponašanja slijedi neka vrsta predaha – na primjer, ako roditelj nakon epizoda vike, nasilja ili ignoriranja djeteta dođe k sebi (odnosno, vrati se iz dobne regresije u odraslu dob), pa se pokuša ispričati djetetu ili mu daje nešto topline i pažnje, dijete se može još više vezati za taj tračak nade nego što bi se u zdravim okolnostima vezalo za zdravog, pouzdanog roditelja. Time se dijete vezuje i za takav tip atmosfere i općeg ponašanja u odnosima.

Bez obzira koliko odrasli bili, još uvijek nosimo u sebi one rane utiske o tome što je za nas značila obitelj i dom, odnosno što je nas dječji um naučio povezivati s pripadanjem, povezanošću i sigurnošću. To možda nije tako očito u većini odraslih aktivnosti i uloga koje ne zahtijevaju visoki stupanj intimnosti (mada se ponekad može pokazivati i u bliskim prijateljstvima). No kad se radi o potrazi za dubokom intimnosti, u pravilu ćemo se nesvjesno oslanjati na rane dječje utiske da nas vode.

Možete li zamisliti da za vas ljubav znači prihvaćanje, povjerenje, ravnopravnost, slobodu da budete ono najljepše što jeste? Svjesno možda da, ali ako su vam roditelji bili kritični, odbacujući, nepredvidljivi ili kontrolirajući, kad vam se pruži prilika za zdravu ljubav možete imati dojam da vas topla, pristupačna, smirena, pouzdana osoba jednostavno ne voli na pravi način, ili da ne nudi pravu strast, intenzitet, neizvjesnost i borbu koju ste naučili povezivati s ljubavlju. Možda čak možete imati osjećaj da bi izdali, napustili roditelje ako bi prihvatili zdraviju ljubav i sretniji odnos. Mnogi ljudi ne dozvoljavaju sebi da budu sretniji od svojih roditelja.

Ovisno o vašoj obitelji i specifičnim okolnostima, možda ste naučili povezivati ljubav s jednim ili više od sljedećih ponašanja i osjećaja:

• • Kontrola. Djeca odrasla s kaotičnim i nepouzdanim roditeljima, kao i djeca odrasla sa strogim, prezahtjevnim i kritičnim roditeljima, mogu kasnije tražiti sigurnost, olakšanje i ljubav u pretjeranoj kontroli. Neki od takvih ljudi nalaze sigurnost i ugodu u tome da nekome drugome prepuste kontrolu (pa time i odgovornost te rizik pogreške i krivnje), dok se neki osjećaju sigurni, voljeni i cijenjeni jedino ako se njima prepusti apsolutna kontrola (jer se inače boje nemoći i kaosa). Cijena povremenih svađa, potiskivanja osjećaja, pa i kriticizma, može im se činiti prihvatljiva. Koliko god to bilo privremeno ugodno, ništa što je toliko neuravnoteženo ne može imati dobre posljedice, čak i ako naizgled funkcionira. Ako ništa drugo, kontrola vodi stagnaciji, pri čemu se gube mnoge prilike za rast i promjenu, preispitivanje, suočavanje s potisnutim emocijama i učenje kroz nova iskustva i greške.

• • Krivnja, strah, stid. Ako ste odrasli sa zahtjevnim, nezadovoljnim, strogim i kritičnim roditeljima, možda su krivnja, strah i stid bili način da ostanete s njima u odnosu i da osigurate kakvu-takvu povezanost. Možda vam krivnja, strah i stid još uvijek daju osjećaj sigurnosti, odnosno da je manje vjerojatno da ćete počiniti fatalnu grešku i riskirati odnos ako se ravnate prema tim osjećajima. Tada vam ljudi koji vam izazivaju krivnju, strah i stid mogu, paradoksalno, ulijevati veći osjećaj sigurnosti nego netko tko vam daje slobodu – jer nemate dovoljno povjerenja u sebe da bi prihvatili tu slobodu.

• • • Usamljenost, tuga, čežnja. Ako su roditelji bili emocionalno ili fizički odsutni i nedostupni, onda čak i usamljenost, tuga i čežnja mogu nuditi neku vrstu ugode i paradoksalnog osjećaja povezanosti. Ta ugoda se često temelji na nadi, iako je nada samo privid. (Vidi: Kad je nada “negativna” emocija.) Otvorene, zainteresirane, pristupačne osobe znače odustajanje od te poznate nade i čežnje i ugode koja se u njima nalazi. A poznato, koliko god mlako i neispunjavajuće, može se činiti sigurnijim i normalnijim od nepoznatog.

   

  • Ljutnja i prezir. Ako su roditelji bili manipulativni, zagušujući, djetinjasti, potrebiti, ali i u raznim drugim varijantama nezdravog ponašanja roditelja gdje dijete nije bilo dovoljno zaplašeno i postiđeno da bi osjećalo i izrazilo ljutnju, takva ljutnja može ostati u čovjeku i izražavati se u bliskim odnosima. Ovo je često povezano s izbjegavajućim stilom vezivanja (članak), odnosno strahom od bliskosti (članak), jer se ljubav doživljava opasnom po vlastiti integritet i identitet. Ako osjećate ljutnju i otpor kad vam se netko približi ili bilo što želi od vas, vrlo je vjerojatno da se u biti ne osjećate sigurni da možete postaviti kvalitetne granice i da očekujete da će vaše emocionalno otvaranje biti iskorišteno na vašu štetu. Možete tražiti sigurnost u samoći i odvajanju, ali to nije rješenje nego samo privid rješenja.

   

  • • Potreba za spašavanjem drugoga/zasluživanjem ljubavi. Nezdravi ili nesretni roditelji koji trebaju pomoć ili nezadovoljni, hladni roditelji mogu kod djeteta potaći potrebu da se dokazuje i zaslužuje ljubav, bilo kroz spašavanje roditelja ili kroz dokazivanje vlastitih kvaliteta i sposobnosti. Takva osoba može naučiti osjećati se posebna i važna ako u tome uspije, te će tako teško zarađenu ljubav više cijeniti nego ljubav koja je dostupna i za koju se ne treba mučiti, odnosno ljude koji ih vole takve kakve jesu. Čak i ako se nikad ne uspije dokazati ili spasiti nekoga, čak i ako to “zasluživanje” ljubavi traži ispunjavanje potpuno nerealnih kriterija ili odustajanje od vlastitih važnih potreba, nada u taj osjećaj posebnosti može biti privlačnija nego ljubav koja se slobodno daje. Ovdje se uklapa i obrazac natjecanja s nekim drugim za ljubav u slučaju osobe koja je već u vezi (ili čak natjecanje s partnerovom ili vlastitom djecom). U realnosti, morate li se boriti za nečiju ljubav ili je zasluživati, očito je ta ljubav slaba i nestabilna prije nego naročito vrijedna.

   

  • Drama, svađe, nasilje. “Negativna” pažnja bolja je nego nikakva pažnja, a ako dijete nema puno prilike upoznati zdravu pažnju, toplinu, bliskost i sreću, onda se drama, bijes i napetost povezuju s intenzivnim emocijama, pa time i intenzivnošću odnosa. Smiren odnos pun poštovanja i razumijevanja ne nudi toliko uzbuđenja, toliko uspona i padova, pa mu se može pogrešno pripisati manjak strasti.

   

  Ovo su samo najčešći obrasci, a ovisno o vlastitom iskustvu, možemo imati i puno “razrađenije” obrasce od navedenih. Možda vas privlače ljudi koji se u početku čine pristupačni, da bi se uplašili i povukli kad dobiju pravu priliku za bliskost. Možda vas privlače ljudi koji vam djeluju samostalni, autentični i topli, da bi se kasnije pokazali nesretni, povučeni i nesigurni. Možda vjerujete da ljubav znači da samo primate bez da dajete (tipično za “razmažene” ljude). I tako dalje.

  Ovi obrasci zadiru duboko, pohranjeni su u mnogo starijim, instinktivnijim dijelovima mozga nego naš razum i svjesno znanje i iskustvo. Možemo li ih promijeniti? Možemo, ako radimo dovoljno dugo, ustrajno i intenzivno. Što intenzivniji i iskreniji trud, to bolji će biti rezultati.

  Možete naučiti povezati ideju ljubavi sa zdravim osjećajima i ponašanjem kroz rad s unutarnjim djetetom, iscjeljivanje odnosa s roditeljima i intenzivnu vizualizaciju zdravih, toplih odnosa. Kroz to možete promijeniti ne samo vašu ideju o ljubavi nego i unutarnji doživljaj samih sebe – a to može promijeniti puno aspekata vašeg života. Važno je samo da se ne uplašite takve promjene – te da ne zapostavite rad na sebi čim bol i frustracija postanu blaži, a svakodnevica podnošljivija. Unutarnje dijete može “zaspati” i bol se smiriti – ali obrazac neće biti riješen sve dok mu ne posvetite predanu i dugotrajnu pažnju.

   

  Povezani članci:

  Obrasci u ljubavnim odnosima

  Zaljubljenost i prekid veze

   

  Svi članci

  Individualni rad