Poremećaji vezivanja kao tema obuhvaćaju obrasce romantične privlačnosti (Provjerite članak “Obrasci u ljubavnim odnosima“) i nezrelih emocija, odnosno dobne regresije, te ih objedinjuju ih u sustavan pregled nekoliko najčešćih načina pristupa intimnim vezama. Temeljna postavka je da način na koji roditelji pristupaju djetetu oblikuje kako će to dijete (i kasnije odrasla osoba) percipirati bliskost i što će očekivati od bliskih odnosa.
Sama teorija je daleko od nepoznate – većina mojih članaka već se bavi temom posljedica nezdravih roditelja i njihovog odgoja na djecu i njihove odnose u odrasloj dobi – ali ovakva sistematizacija donosi još jednu dodatnu razinu uvida.
Razlikuju se 4 osnovna stila vezivanja:
Sigurni stil (secure)
Ovaj stil je rijetko detaljno opisan, vjerojatno zato što autori smatraju da su njegove karakteristike samorazumljive (zanimljiva ideja, reče jedan moj klijent). Evo moje perspektive obilježja sigurnog stila:
– Osobe sa sigurnim stilom vezivanja opuštene su u vezi emocionalne intimnosti i doživljavaju je kao obećavajuću i ugodnu, a ne prijeteću. Njima je normalno da se intimnost temelji na dobrim namjerama i uzajamnosti te da nije povezana s manipulacijom ili kontrolom.
– doživljavaju sebe kao vrijedne ljubavi, pa je manja vjerojatnost straha od napuštanja. Osjećaju da čak i ako dožive napuštanje, njihova slika o sebi ne ovisi o drugoj osobi. Zbog toga nisu potrebiti ili pretjerano vezani.
– doživljavaju partnera kao jedinstvenu osobu, umjesto kroz različite vrste predrasuda, projekcija i transfera.
– s druge strane, ne postavljaju partnera na pijedestal i, mada ga ne bi voljeli izgubiti, vjeruju da, ako se to ipak dogodi, postoje i drugi ljudi s kojima se može ostvariti sretna veza.
– sposobni su pronaći ravnotežu između svojih i partnerovih potreba, između davanja i primanja.
– sposobni su vidjeti obje perspektive u situaciji konflikta, te prilagoditi vlastitu ako je potrebno
– doživljavaju mogućnost razočaranja i povrijeđenosti u odnosu kao prihvatljivi rizik, jer nemaju osjećaj da bi prekid veze ugrozio njihov odnos sa samima sobom. U slučaju prekida, osjećaju bol i prolaze kroz proces žalovanja, ali su sposobni podržati sebe kroz taj period.
– ranjivost unutar odnosa može biti blago nelagodna, ali ne i zastrašujuća.
– oni su sposobni razlikovati zrele od nezrelih emocija i ponašanja, kako kod drugih tako i kod sebe.
– oni imaju određenu dozu razumijevanja i tolerancije za partnerove sitne mane i nenamjerne pogreške i propuste, jer ih ne uzimaju osobno i pretpostavljaju dobre namjere. Međutim, sposobni su postaviti granice ili prekinuti odnos ako shvate da je on nezdrav ili da ne dijele ključne životne vrijednosti s partnerom.
Ukratko, ovakva osoba ima pozitivan stav prema bliskosti, opuštena je u izražavanju i primanju ljubavi, ali pritom zadržava i vlastiti identitet. Ako osjeti da su joj osobne granice ugrožene, nastoji naći ravnotežu i konstruktivno razgovarati. Nema potrebu kontrolirati partnera, nego teži suradnji.
Takva osoba je kao dijete imala relativno zdrav odnos s roditeljima, pogotovo u prvih par godina života, odnosno roditelji su prepoznavali i reagirali na potrebe malog djeteta. Čak i ako je u kasnijem djetinjstvu došlo do pogoršanja odnosa u obitelji i nezdravih odgojnih strategija, primaran osjećaj sigurne bliskosti obično ostaje zapisan u podsvijest.
Naravno, ove kategorije nikad nisu “čiste”, ne postoji jasna granica među njima, pa tako neke osobe kod kojih prevladava sigurni stil vezivanja mogu povremeno izražavati i elemente ostalih stilova, ovisno o specifičnim utjecajima pri odrastanju kao i ponašanju osobe s kojom su trenutno u vezi. Npr. ako su u vezi s osobama kod kojih dominira tjeskobni stil vezivanja, mogu početi pokazivati elemente jednog od izbjegavajućih stilova, ako im se čini da će na takav način bolje obraniti vlastite granice.
Svi ostali stilovi uključuju relativno negativna očekivanja od bliskosti (svjesna ili nesvjesna) te manje ili više potrebe za kontrolom nad partnerom. Često se igraju uloge, odnosno osoba nije autentična u izražavanju. Sve to nerijetko vodi tome da negativan stav postaje samoispunjavajuće proročanstvo, što može stvoriti začarani krug.
Uzroci nezdravih stilova vezivanja su neadekvatne reakcije roditelja na potrebe djeteta, ne samo zanemarivanje ili nasilje, nago i pretjerana vezanost, odnosno emocionalni incest (članak “Emocionalni incest“) i/ili pretjerana kontrola (članak “Kontrola, krivnja i kako slušati unutarnji glas“). Posebno za izbjegavajuće stilove je karakteristično da ne samo da nisu dobivali adekvatnu podršku roditelja, nego su sami morali na neki način podržavati roditelje, pritom žrtvujući sebe.
Tjeskobno-izbjegavajući stil (anxious-avoidant)
Karakterizira ga s jedne strane potreba za odnosom, a s druge nisko samopoštovanje i strah od bliskosti i ranjivosti. Kao rezultat, osoba može ponavljati cikluse približavanja i sabotiranja odnosa. Takva osoba će često “praviti od muhe slona”, stvarati neugodne scenarije u svojoj glavi i zatim se ponašati kao da su oni istiniti. Može oscilirati između okrivljavanja i omalovažavanja sebe, pa zatim partnera i opet ispočetka.
Obiteljski odnosi u pravilu su karakterizirani zanemarivanjem i/ili različitim oblicima zlostavljanja. Dijete stalno iznova doživljava napuštanje (fizičko ili emotivno), razočaranje i povrede. Osoba obično ima veliku potrebu dokazati se i dobiti potvrdu svoje vrijednosti od drugih, ali zbog temeljno niskog samopoštovanja, nikakva potvrda nema stvarnog učinka. Ponekad je ovaj obrazac posebno snažan ako su roditelji ambivalentni – nestabilni i nepredvidivi, ponekad djetetu pružaju ljubav, a ponekad ga odbijaju bez jasnog razloga. Dijete tako uči da se ne može opustiti u bliskom odnosu, jer je razočaranje nepredvidivo.
Odbacujući stil (dismissive-avoidant)
Obiteljski utjecaji su slični kao i kod prethodnog stila (ovaj stil također spada u izbjegavajući), ali s rezultatom da se bliskost (ponekad nesvjesno) smatra opasnom, zagušujućom i prijetnjom vlastitom identitetu i slobodi. Ovakva osoba, još kao dijete, odabire drugu krajnost: donosi odluku da joj bliski odnosi nisu potrebni i da je sama sebi dostatna. Tome često pogoduje obiteljski model sličnog ponašanja, a ponekad i pojačan urođeni instinkt potrebe za moći.
Kao podrška (ili uzrok) takvoj odluci, obično je prisutan prezriv, kritičan stav prema osobama koje predstavljaju “prijetnju” emocionalnoj autonomiji, u prvom redu partneru ili potencijalnom partneru.
Također može biti prisutan prezir prema emocijama i izbjegavanje emocija, s obzirom da su u djetinjstvu emocije često rezultirale bolnim iskustvima i razočaranjem. Naglašena je potreba za neovisnošću pod svaku cijenu i nepovjerenje prema drugim ljudima. Osoba često očekuje neku vrstu loše namjere od drugih.
To ne znači nužno da će takva osoba izbjegavati romantične veze, pogotovo ako želi seks, ali će nastojati držati partnera na distanci, kako prema vani, tako i u vlastitom umu. U blažim slučajevima, to se može manifestirati kroz kriticizam, nedoslijednost, izbjegavanje komunikacije o emocijama, izbjegavanje pružanja podrške partneru (možda i primanja podrške), radoholičarstvo ili zaokupljenost drugim aktivnostima koje smanjuju mogućnost provođenja intimnog vremena zajedno. U težim slučajevima, može se manifestirati kao igre “toplo-hladno”, promiskuitet, verbalno i emocionalno, pa i fizičko zlostavljanje.
Također, ovakva osoba često voli osjećaj moći i kontrole nad partnerom (jer se inače boji da će netko drugi kontrolirati nju), zbog čega često izabire partnere s tjeskobnim stilom vezivanja. Da bi kontrolirala partnera, može pribjeći različitim oblicima manipulacije, uključujući potkopavanje samopoštovanja partnera.
U blažim slučajevima, osoba s odbacujućim stilom vezivanja može biti emotivna i relativno topla, ili možda povučena i stidljiva, ali kad dođe do prilike za veću bliskost, pojavljuju se emocionalne barijere. Te barijere se mogu manifestirati na suptilan i nesvjestan način, kao na primjer previsoki kriteriji pri biranju partnera, sumnjičavost i preispitivanje budućnosti veze, negativno tumačenje partnerovih pogrešaka, pretpostavljanje loših namjera, zaljubljivanje u nedostupne osobe ili maštanje o idealnom partneru bez mane (što ponekad uključuje idealiziranje neke ljubavi iz prošlosti).
Kako bi izbjegla neželjeni kontakt i nametljive osobe u obitelji, osoba s odbijajućim stilom vezivanja često već od rane dobi razvija hladan, zatvoren izraz lica i neverbalni govor. Kad odraste, možda neće biti toga niti svjesna, pa se može čuditi zašto je mnogi ljudi zaobilaze, a partner se žali na njezinu hladnoću i emocionalnu nedostupnost.
Kao i kod drugih stilova/poremećaja vezivanja, važno je razumjeti da su se sve te obrane razvile kao strategije preživljavanja te ne predstavljaju pravu prirodu i prave emocionalne potrebe ovih ljudi. Osoba s odbacujućim stilom vezivanja može patiti baš kao i svatko drugi nakon gubitka odnosa – ponekad i više, jer često baš i nemaju dobru mrežu prijateljske podrške – ali vjerojatno će pokušati potisnuti i ignorirati svoje osjećaje i emocionalne potrebe.
Tjeskobni stil (anxious-preoccupied)
To su osobe koje bi se u narodu zvale “otiračima”. Karakteristično je da vrednuju odnos više nego vlastiti identitet, čak i kad je taj odnos toksičan. Da bi zadržale odnos, činit će što god se očekuje ili misle da se očekuje, pritom nastojeći dobiti konstantnu potvrdu da su vrijedne i prihvaćene. Prema urođenom temperamentu, obično naginju pojačanoj empatiji i potrebi za suradnjom.
Ovakve osobe su osjetljive na sitne promjene ponašanja i raspoloženja kod partnera i sklone svemu pridati negativan značaj, odnosno nalaziti u svemu signale da ih partner ne voli dovoljno ili nije zadovoljan njima. U nastojanju da prekinu neizvjesnost i potvrde stabilnost veze, mogu pribjeći neprestanim i pretjeranim zahtjevima da im partner potvrdi svoju ljubav. U svojoj potrebi da ugode, mogu prelaziti osobne granicepartnera, ili mogu dozvoliti da ih se kontrolira i manipulira.
U ekstremnijoj varijanti, ulaze u ulogu žrtve, čemu slijedi korištenje manipulacije, pasivne agresije i emocionalne ucjene (provjerite članak “Što je emocionalna ucjena?“). U još većem ekstremu, mogu postati patološki ljubomorni.
Osobe s tjeskobnim stilom vezivanja često se zaljube u izbjegavajuće tipove, u prvom redu zato što se nadaju s njima dovršiti nerazriješene emocije i nadaju se potvrdi i prihvaćanju koje nisu dobili od roditelja. Unatoč partnerovom odbijanju, takve potrebe će ih obično dugo zadržavati u odnosu.
Stilovi vezivanja i roditeljstvo
Svi stilovi vezivanja navedeni na prethodnoj stranici izražavaju se ne samo prema partneru, nego često i prema djeci. (Nešto na tu temu sam pred već dosta vremena pisala u članku “Temeljni rascjep u ličnosti“).
Tjeskobni stil roditelja može rezultirati nepoštovanjem djetetovog integriteta i osobnih granica, što će često izazvati razvoj izbjegavajućeg stila kod djeteta. Izbjegavajući stil kod roditelja može rezultirati tjeskobnim stilom kod djeteta. Moguće je i da dijete umjesto razvoja komplementarnog stila vezivanja imitira roditeljski stil, pa razvije ponašanje slično roditeljima ili jednom od roditelja (često roditelja istog spola).
U blažoj varijanti, nezdravi stil roditelja će se aktivirati tek kad dijete dovoljno naraste da može zahtijevati autonomiju i suprotstavljati se roditeljima, ili ne ispuniti roditeljska očekivanja u određenoj dobi. Tokom prvih godinu-dvije života, roditelji mogu ipak odgovarati na potrebe djeteta, te dijete može imati priliku izgraditi osjećaj relativno sigurne vezanosti. Značajno je također kada i kako se manifestiraju problemi u odnosu između roditelja.
U težem slučaju, dijete će već od najranijih dana biti izloženo zanemarivanju, ambivalentnosti, pa možda i zlostavljanju sa strane roditelja, te vjerojatno sukobima između roditelja. Takvo dijete neće imati prilike niti u prvih par godina života iskusiti osjećaj sigurnosti u odnosu, pa je za očekivati da će negativne reakcije na bliskost u odrasloj dobi doživljavati kao normalne, očite i instinktivne.
Može li se promijeniti nezdravi stil vezivanja?
Može… ako osoba uistinu uviđa problem, preuzima odgovornost i želi uložiti trud i vrijeme u promjenu. To su obično blaži slučajevi, u kojima je osoba tokom odrastanja ipak uspjela razviti određene unutarnje resurse i “amortizirati” razočaranja, tako da može pogledati sebe objektivno i empatizirati s partnerom.
Osobe koje izbjegavaju odgovornost ili koje traže izvanjska, instant rješenja, vjerojatno se neće promijeniti. Možda će pokušati privremeno, ako važan odnos dođe u opasnost, ali obično brzo odustaju.
Kako?
– povezivanje s vlastitim emocijama. (Vezani članak: “Promatranje emocija“) Da bi mogli promijeniti svoje emocionalne reakcije, potrebno je prepoznati odakle one dolaze, što im je uzrok, te da nisu nužno realistične. To ne možete ako ste navikli izbjegavati vlastite emocije. Samim prihvaćanjem svojih emocija, učite i…
– dati podršku sebi. Ako ne znamo podržati sebe kroz osjećaje boli i razočaranja, onda ćemo se takvih osjećaja puno više bojati, te ćemo izbjegavati izložiti se riziku da ih doživimo. Svako otvaranje drugoj osobi nosi rizik odbijanja i razočaranja, ali nosi i potencijal da budemo prihvaćeni i voljeni. Ako niste spremni riskirati prvo, teško da možete doživjeti drugo. Da biste bili spremni riskirati, morate vjerovati sebi da se možete podržati kroz bol. (Preporučujem članak “Suočavanje s boli“) Da bi to mogli, potrebno je i…
– razvijati samopoštovanje. To ne znači da morate biti nešto posebno; jedna od najboljih definicija samopoštovanja koju sam ikad čula došla je od jedne djevojke koja je rekla: “Meni je sasvim u redu da sam jedna među mnogima, da se ne moram isticati!” (Napomena: pod tim ne mislim da ćete izgubiti inicijativu i zapustiti se, kako bi neki možda shvatili ovaj citat, nego da će vaša motivacija da nešto postignete biti vlastito zadovoljstvo, a ne uspoređivanje s drugima.) Samopoštovanje znači da svoje greške i nedostatke doživljavate kao područja učenja i priliku da drugi put učinite bolje, a ne kao nešto što vas trajno obilježava. (Provjerite i članak “Što je samopoštovanje?“)
– naučiti vidjeti partnerovu perspektivu. (Ovo se u prvom redu odnosi na izbjegavajuće stilove; “tjeskobni” stil obično to radi i previše.) To znači, nastojati vidjeti partnerovo ponašanje u pozitivnom svjetlu (to se NE odnosi na opravdavanje zlostavljanja), ako ste inače skloni stvaranju negativnih priča u svome umu. Ako vam se partner neko vrijeme nije javio na telefon, razmislite što ga možda drugo ometa osim “Nije mu/joj stalo do mene!” Ako vam partner upućuje kritiku, možda želi pregovarati kako poboljšati odnos, umjesto da vas odmah želi kontrolirati i zagušiti? Ako vas nešto u partnerovom ponašanju razočara, možda to nije usmjereno na vas, nego jednostavno ljudi su različiti i nitko nije savršen? Drugim riječima, nemojte sve doživljavati osobno. Naravno, unutar nekih razumnih granica. Ali ako se neugodno ponašanje ponavlja ili je značajno, trebat ćete…
– naučiti postavljati granice na kvalitetan način (provjerite članak “Postavljanje granica“). Jedan od najčešćih uzroka pretjerane izolacije ili kriticizma prema drugim ljudima je strah da nećemo znati, ili da nam neće biti dozvoljeno, izraziti naše granice i zauzeti se za njih. Naravno, ima puno ljudi koji će vas u tome pokušati obeshrabriti zbog raznih razloga. Razvoj samopoštovanja i podrška sebi dobro će vam doći kad vježbate biti čvrsti i ustrajni i s takvim ljudima. Što više osjećate da je u redu postaviti granice i da znate kako, to se više možete opustiti u društvu drugih ljudi, jer vjerujete sebi da ćete reagirati ispravno ako bude potrebe.
– Nastojte pronaći partnera sa sigurnim stilom vezivanja. Takva osoba će se vjerojatnije ponašati uravnoteženo i zdravo, pa će rjeđe biti “okidač” vaših neugodnih emocija. Osim toga, takva osoba će lakše biti strpljiva dok vi pokušavate promijeniti vlastiti stil (pod uvjetom da se trudite i da preuzimate odgovornost) i moći će vam dati razumnu količinu prostora i vremena bez da se osjeti ugroženo.
– Vježbajte duboku, ali odgovornu, iskrenost prema partneru. Npr.: “Trenutno imam potrebu za prostorom, to nema veze s tobom ali bi mi pomoglo ako mogu biti sam/a nekoliko sati ili dana”. Ili: “Trenutno sam uzrujan/a i osjećam se ugroženo, ali to vjerojatno ima veze s mojim prošlim iskustvima, a ne s tobom.” Ako možete partneru na miran i neoptužujući način objasniti što se događa u vašoj glavi, manje je vjerojatno da će on/a zamišljati vlastite (neugodne) scenarije.
– Polako se navikavajte na sve više rizika. Kad ste učili plivati, vjerojatno ste se pomalo bojali, tu i tamo bi se nagutali vode, ali s vremenom ste se naučili opustiti. Prvi dan kad dođete na novi posao, vjerojatno vam je pomalo nelagodno i pitate se što bi se sve moglo desiti. No ustrajete, jer vam je to važno. Koji god rizik ste preuzeli u životu, vjerojatno ste se pomalo plašili, ali ste zaključili da je vrijedno truda i da ćete se već nekako nositi s posljedicama, kakve god ispale. Zauzmite isti stav prema bliskosti.
Možda osjećate neugodu u tijelu, ili se javljaju zastrašujuće slike? Prepoznajte ih, ali ih nemojte hraniti. Udahnite duboko i skočite u vodu. Prihvatite ideju da kontrolu nemate i ne možete imati, ali s teškoćama se možete pozabaviti onako kako nailaze. Vjerojatno ćete se s vremenom naučiti zabavljati i uživati, baš kao i u valovima. A ako trebate dodatnu pomoć, mi smo tu.
Drugi preporučeni članci:
