Volite li voljeti osobu koju volite? Naizgled nelogično i paradoksalno, za mnoge ljude zaljubljenost je prije izvor muke nego užitka. Niti u jednom drugom odnosu dubina i snaga naših potreba, dojmova i uvjerenja iz djetinjstva ne postaje tako očita i snažna, toliko ustrajna i preplavljujuća, toliko neriješiva vanjskim trudom i racionalnom perspektivom.
Objašnjenje leži u prepoznavanju da velik dio onoga što zovemo zaljubljenošću nije ništa drugo nego buđenje najdubljih, najranijih sjećanja i emocionalnih dojmova koji su u podlozi neriješenih unutarnjih konflikata za čijim iscjeljenjem neprestano tragamo, čak i ako toga nismo svjesni.
Možda ćete prepoznati da vas privlači određen tip osobe i ponašanja, koliko god u nekim slučajevima to bilo problematično. Možda nećete moći prepoznati očite sličnosti među osobama u koje ste se zaljubljivali, ali ponavljanje obrazaca će biti više nego očito u vašim osjećajima i načinu na koji se odnos razvija. Ljubavni odnosi središnji su pokretač naših toksičnih obrazaca, kao i najvažnija prilika za iscjeljenje.
Tri ključne vrste vezanosti
U iskustvu zaljubljenosti obično se isprepliću tri osnovna oblika vezanosti:
Prvi su dječje nade i idealiziranje druge osobe, baš kao što smo u djetinjstvu idealizirali roditelje i nadali se sretnom, toplom odnosu u kojem ćemo se osjećati sigurni, zaštićeni, vrijedni ljubavi. Sjetite se osjećaja nade, ushita i zanesenosti u početnoj zaljubljenosti; potpuno iracionalnog dojma da ste našli osobu koja će ispuniti vaše najdublje potrebe i dovesti vas u stanje blaženstva, obično utemeljenog na osjećaju prihvaćenosti, voljenosti, vrijednosti. Istražite li najsitnije detalje u dojmu i ponašanju druge osobe, koji su pokrenuli tu lavinu privlačnosti, u pravilu ćete prepoznati određeni obrazac i možda ga biti sposobni povezati s iskustvima iz ranog djetinjstva.
Drugi je nesvjesni pokušaj da iscijelimo toksičnu, negativnu sliku o samima sebi, nastojeći dobiti ljubav u sličnim okolnostima u kojima je ta slika stvorena. Podsvjesno, privlače nas osobe koje stvaraju sličnu atmosferu kakvu su stvarali naši roditelji, posljedice koje nikad nisu stvarno riješene u našem umu. Dijete u nama nada se dovršiti tu situaciju i riješiti zbunjenost i unutarnji konflikt, pokušavajući dobiti ljubav od osobe koja zamjenjuje roditelja.
Kao što smo u najranijem djetinjstvu procjenjivali svoju vrijednost i osobnost na temelju reakcija okoline, kao što smo bili osjetljivi na svaki pokret i signal roditelja, na njihove izraze osjećaja prema nama, pokušavajući prepoznati što se očekuje i prilagođavajući sebe čak i bolnim i zbunjujućim zahtjevima, tako se možemo osjećati u početnim, a ponekad i kasnijim fazama zaljubljenosti. Ljudi koji su inače racionalni, relativno samopouzdani i sposobni prepoznati ponašanja koja su znak unutarnjeg nesklada, iznenada razvijaju opsesivnu svijest o svakom svojem pokretu i riječi, anskiozno nastojeći predvidjeti kako će ih druga osoba procijeniti, osjećajući se kao da njihova ljudska vrijednost, ispunjenje i buduća sreća ovise o relativno nepoznatoj osobi.
Često sve dok se ne nađemo u takvoj situaciji, ne možemo prepoznati koliko smo kao djeca bili osjetljivi na osjećaje roditelja i ovisni o njima, do koje mjere nam je bila potrebna potpuna i snažna ljubav, prihvaćanje i vrednovanje. Te osjećaje smo davno zaboravili, jer potječu iz dobi u kojoj svjesnost, individualnost i svjesno pamćenje još nisu razvijeni. Što više odrastamo, sve realističnije vidimo svijet, te je iluzorno zaljubljivanje daleko češće u adolescentskoj dobi nego u zrelijim godinama, no poklope li se pravi detalji, dječji dio nas se odjednom budi te se i osobe u zrelim godinama mogu iznenada naći zahvaćene davno zaboravljenim iskustvima.
Treći je obrazac privlačnost prema emocionalnoj atmosferi i ponašanju koje smo kao djeca naučili doživljavati kao prirodne i normalne, povezivati s osjećajem doma i ljubavi.
Kako nas podsvijest prevari
Poneke osobe, ako se njihov temperament i način funkcioniranja poklopi s određenim okolnostima u obitelji, obično izrazito, konzistentno iracionalnom i nepravednom ponašanju roditelja, već zarana uspiju prepoznati da za to nema opravdanja i da se ne radi o nekoj čudnoj vrsti ljubavi ili o bilo čemu čemu bi one doprinosile. Takvi ljudi krenut će u život s odlučnošću da nađu partnera koji će biti zdraviji i zreliji od roditelja, i do neke mjere mogu u tome uspjeti. Međutim, uvjerenja i obrasci stvoreni još u ranijoj dobi, prije nego što je dijete bilo sposobno za ikakvu perspektivu i emocionalno odvajanje sebe od roditelja, i dalje će biti prisutni, mada možda na iznimno suptilne načine.
Primjer toga je Gordana, koja je odrastajući u vrlo nezdravoj okolini donijela snažnu odluku da odabere osobu koja će biti suprotnost ponašanju svojih roditelja: agresiji, uskogrudnosti, sebičnosti, manipulaciji. Ostvarila je vezu s čovjekom koji se činio blag, nježan, mudar i promišljen. No tek nakon više godina braka, počelo je dolaziti sve više i više do izražaja da se ispod blage i povučene površine tog muškarca nalazi splet potisnutih emocija uvjetovanih dubokim stidom i krivnjom iz djetinjstva. Zbog tih osjećaja, on se pokazao kao sklon zatvaranju, emocionalnoj nepristupačnosti i nespreman za istinsku bliskost ili otvorenu komunikaciju, te u situacijama neslaganja sklon pasivnoj agresiji. Tako se Gordana, premda je uspjela izbjeći otvoreno nasilan odnos, našla u situaciji koja je na suptilniji i blaži način odražavala njezine osjećaje iz ranog djetinjstva: usamljenost, necijenjenost i neprihvaćenost, nedostatak bliskosti i topline.
Poput Gordane, nemali je broj ljudi koji će reći da, ne samo na početku odnosa, nego i tokom prvih nekoliko godina, nije bilo moguće prepoznati bilo kakve sličnosti partnera s negativnim osobinama roditelja. Kod nekih ljudi, negativni obrasci su dovoljno suptilni, potisnuti ili kontrolirani da bi mogli biti uspješno prikrivani i po nekoliko godina, sve dok odnos ne dođe u fazu rutine, uzimanja zdravo za gotovo ili nakupljenog stresa ili nekvalitetne komunikacije. No jednom kad iziđu, gotovo ćemo bez iznimke prepoznati ponašanja koja su nas u djetinjstvu najviše povređivala.
Čini se da u svima nama postoji duboka nesvjesna osjetljivost na gotovo nevidljive, suptilne signale koji u nama pokreću osjećaj poznatosti i bliskosti, čak i ako svi vidljivi, očiti znakovi ukazuju na suprotno. To je uzrok činjenice da od brojnih ljudi koje srećemo, samo će iznimno rijetko netko pokrenuti snažnu zaljubljenost, rijetko će se dogoditi kombinacija osobina koje svjesno želimo i cijenimo, ponašanja koje izaziva nadu da će naše najdublje čežnje biti ispunjene, ali i sitnih, gotovo neprimjetnih signala da su prisutni i obrasci komplementarni našima, koji će potaknuti neugodne emocije da izađu na površinu.
Kako nas je oblikovala okolina
Tri su osnovna načina na koja se stvaraju emocionalni obrasci i uvjerenja na temelju kojih oblikujemo svoje kasnije odnose:
1) osobno iskustvo odnosa s roditeljem: odnosi li se roditelj prema nama s ljubavlju i zdravim poštovanjem, ili kontrolirajuće, omalovažavajuće i agresivno, to će biti ponašanje koje će za nas postati prirodno i normalno, te ćemo ga početi povezivati s ljubavlju. U najranijem djetinjstvu, stvorit ćemo također osjećaj da takvo ponašanje zaslužujemo. Ponaša li se roditelj kao žrtva ili je na neki drugi način potrebit i nesamostalan (ovisnosti) možemo razviti duboku želju da mu pomognemo i na taj način zaslužimo ljubav, te će nas i kao odrasle privlačiti ljudi kojima se čini da je potrebna pomoć i suosjećanje. Velik dio obrazaca u ljubavnim odnosima može se opisati kao pokušaj da zaslužimo ljubav u okolnostima sličnima vremenu u kojem smo za njom najviše čeznuli – ranom djetinjstvu.
2) preuzimanje roditeljevog načina emocionalnog funkcioniranja (identifikacija). Od roditelja učimo spolne uloge, pogled na svijet i mnoga emocionalna uvjerenja i ponašanja. To sve dolazi do izražaja u ljubavnim odnosima.
3) međusobni odnos roditelja. Način i kvaliteta komunikacije između roditelja, riječi i fraze koje oni koriste, podjela poslova, uloga i odgovornosti… sve nam to postaje normalno, to više što smo mlađi. U nesporazumima s partnerom, više je nego vjerojatno da ćemo automatski ponavljati način komunikacije roditelja i tako stvarati sličnu atmosferu kao u ranoj obitelji, a da niti ne primijetimo da to nije najbolji mogući način ponašanja.
Čest primjer komplementarnih obrazaca je zatvoren, hladan muškarac i emocionalno zahtjevna žena. Tu do izražaja dolaze i spolne razlike, no nezdravi obrasci igraju odlučujuću ulogu. Najčešće, zatvoren muškarac odrastao je s nametljivom majkom, bilo da je ona igrala ulogu žrtve ili kontrolirajuće osobe, te se naučio braniti zatvaranjem. Često je pritom slijedio model emocionalno udaljenog oca, mada ponekad oba roditelja mogu vršiti emocionalni pritisak, ili uloge mogu biti zamijenjene. Kod njegove partnerice u pravilu ćemo otkriti iskustvo s hladnim roditeljem koji ju je ignorirao, najčešće ocem, no moguće su različite varijante. Kao pokušaj da mu se približi i dobije njegovu pažnju, ona je naučila aktivno pokušavati na različite načine: ugađanjem, plačem, ljutnjom ili prigovorima, a ponekad i manipulativnim pristupima kao što je igra žrtve.
Zatvoreno, povučeno ponašanje partnera kod takve će žene automatski pokrenuti sjećanja i emocije vezane za oca: odbačenost, zanemarenost, prezrenost. Ona će tada pribjeći svojim dječjim emocionalnim reakcijama, prvo na blaži, zatim sve intenzivniji način. Za muškarca, to istog trenutka pokreće sjećanje na njegova iskustva: osjećaj da se njegove granice ne poštuju, da ga se emocionalno iskorištava i da se nema gdje sakriti. Tome se pridružuje nekvalitetna komunikacija oba partnera, naučena u obitelji i ranoj okolini… i pokreće se začarani krug koji stvara sve više stresa, sve više razočaranja, ljutnje i nezadovoljstva, a istovremeno i dječje nade da će se druga osoba promijeniti i dječjeg osjećaja zarobljenosti i vezanosti, straha da ćemo se lišiti nade u sreću ako napustimo odnos.
Nažalost, većina parova kreće na savjetovanje tek kad je povjerenje duboko narušeno i motivacija za daljnjim trudom više ili manje iscrpljena. Tada najsitniji detalji ponašanja partnera osobu podsjećaju na sve što se prije toga dogodilo i pokreću zamjeranje iz prošlosti. Krenuti od početka, zajednički vježbati primjećivanje i ispravljanje nekvalitetne komunikacije i dječjih osjećaja, iznimno je teško jer najčešće partneri nisu spremni prihvatiti da će druga osoba i dalje bar neko vrijeme ponavljati stare pogreške dok se ne navikne na nove načine komunikacije.
Još neki primjeri vezivanja na osnovi dječjih emocija:
Žena koju privlači dominantan, kontrolirajući muškarac jer joj se čini snažnim, odlučnim i „ispravnim“ poput njenog oca koji se slično ponašao. Poput djeteta, ona se počinje nadati da će pridobiti i „zaslužiti“ njegovo priznanje i odobravanje i time se emocionalno vezuje. Muškarac je možda imao majku koja se ponašala djetinjasto i bez samopoštovanja, pa je na taj način naučio gledati žene, možda uz pomoć očevog modela. Istovremeno postoji duboka privlačnost zbog nesvjesne nade da će se žena koja je u njegovom umu zamijenila majku, konačno promijeniti, preuzeti odgovornost i dati mu ljubav i priznanje kakvu je želio.
Žena koju privlače ambivalentni partneri, koji su prema njoj čas nježni i topli, čas agresivni i prezirni. Njihovo neugodno ponašanje potiče u njoj osjećaj da ne vrijedi, no tada se stvara još veća čežnja za utjehom i potporom u trenucima njegovog toplog i ugodnog ponašanja. Kod muškarca, velika je vjerojatnost dubokog konflikta različitih poriva unutar osobnosti, možda konflikta između njegovih zdravih toplijih osjećaja i ljutnje i prezira prema roditeljima, ili je možda pred ocem morao igrati jednu ulogu, a pred majkom drugu. Takav konflikt ne može se riješiti racionalnim putem.
Muškarac prepun krivnje i nepovjerenja u sebe, koji ulazi u vezu, pa čak i u brak, kako ne bi povrijedio drugu osobu. Naravno, to stvara savršene uvjete da godinama ostane vezan krivnjom. Može se dogoditi da uđe u brak s jednom ženom čak i ako se u međuvremenu zaljubio u drugu, jer osjeća da nema pravo promijeniti mišljenje i da njegovi osjećaji nisu dovoljno važni. Njegova partnerica ima duboko uvjetovano kontrolirajuće i manipulativno ponašanje, zbog ranog dječjeg dojma da ne može zaslužiti ljubav i da joj je drugi neće spontano i otvoreno dati, nego da ih mora kontrolirati da bi imala bar neku vrstu pažnje.
Svatko tko je iskusio zaljubljenost, imao je prilike iskusiti do koje su mjere emocije iz djetinjstva duboke, preplavljujuće, i do koje mjere izmiču svim racionalnim argumentima i voljnim odlukama. Ako ste u takvim odnosima, imate savršenu priliku prepoznati što nosite u sebi od djetinjstva i raditi na promjeni toga, u prvom redu kroz ljubav prema sebi i rad s unutarnjim djetetom, te na razvoju kvalitetne komunikacije. Pod uvjetom da se ne radi u odnosu u kojem ste zlostavljani, možda je i bolje da ne prekidate odnos na silu i racionalno, jer je vrlo velika vjerojatnost da ćete slične okolnosti ponavljati i u budućim odnosima. Radije se usmjerite na rad na svojim emocijama i iscjeljivanju unutarnjeg djeteta sve dok se privlačnost spontano ne smanji kao rezultat vašeg napretka, te možete završiti odnos bez snažnih emocija.
Vezani članci:
Ljubavni odnosi i emocionalna odgovornost
Što se događa kad je partner zamjena za roditelja?
