Što više vježbamo obraćati pažnju na detalje svoje komunikacije s drugima, sve više počinjemo primjećivati koliko zapravo propuštamo – toliko je sitnih poruka koje se prenose suptilnom neverbalnom komunikacijom, tonom glasa ili izborom određenih riječi, jer se druga osoba ne usuđuje izraziti ih direktno ili ih niti sama nije svjesna, a koje bi itekako poboljšale međusobni odnos kad bi bile primijećene i razjašnjene. Obično to nisu elementi koji će vidljivo smanjiti kvalitetu komunikacije, što je jedan od razloga zbog kojih ih ne prepoznajemo – no drugi razlog je što često niti nemamo iskustvo o tome koliki bi se skok i poboljšanje odnosa moglo napraviti kad bi naučili obraćati pažnju.
Mnoge su situacije u kojima ne pratimo dovoljno što je rečeno ili se ne snađemo odgovoriti pravu stvar u pravom trenutku. Svatko ima iskustva različitih riješenih i nerazriješenih nesporazuma, ili mišljenja drugih ljudi koje saznaje naknadno i posredno… Ponekad bi važne stvari mogle biti razjašnjene i nesporazumi izbjegnuti da se prepoznalo problem, ili pravilno protumačile riječi druge osobe, ili našle prave riječi kojima bismo objasnili svoj stav, ali, kao i kod mnogih drugih istinski važnih aspekata života, rijetko si priuštimo uzeti vremena za to.
Imam dojam da mnogi ljudi u situacijama kad nisu sigurni što bi rekli pokušavaju na brzinu smisliti odgovorpomoću racionalno naučenih ideja, nategnute duhovitosti ili provokacija, ili jednostavno izbjegnu ili odustanu od konfrontacije. Sasvim je druga stvar kad u takvim situacijama slušate svoje tijelo i osjećaje koje vam ono šalje. Slušajući osjećaj u trbuhu često ćete, prevevši ga u riječi, prepoznati problem i naći pravu reakciju. To treba uvježbati, jer u toku komunikacije u pravilu nam je pažnja usmjerena prema vani i mnogo je teže primjećivati suptilne psihosomatske reakcije.
Što je prava spontanost?
Često ljudi znaju reći da nema smisla kontrolirati se, nego da je važno prepustiti se i biti spontan. Konflikt između spontanosti i truda da učinimo komunikaciju kvalitetnijom uobičajen je čim počnemo ulagati vrijeme i energiju u tom smjeru.
Moje je iskustvo, a to je lako primijetiti kod većine ljudi, da su ‘spontane’ i automatske reakcije, oni odgovori i ponašanje koji izađu iz nas prije nego što razmislimo, gotovo prije nego što i primijetimo, često naučeni obrambeni mehanizmi, ili načini izražavanja naučeni od okoline, a ne istinski i iskreni impulsi koji stvarno izražavaju ono što jesmo. Važno je naučiti ne reagirati automatski. Potrebno je dati si vremena da osjetimo koji je pravi odgovor naših osjećaja… podrazumijevajući da smo prije toga naučili biti iskreni prema sebi.
Na neki način, kao da se većinom plašimo uzeti si vremena i ne odgovoriti istog trenutka, kao da smo naučili očekivati da će druga osoba iskoristiti to vrijeme da nas ‘nadigra’ i ‘pobijedi’ u komunikaciji. Stvarnost je u pravilu obratna: ne samo što u mnogim situacijama druga osoba nema uopće potrebe za tim, nego uzimajući sebi vremena, šaljemo joj poruku na više razina: jedna od njih je da nam je stalo do ishoda komunikacije i da pažljivo razmišljamo o svemu što je rečeno i što ćemo reći, a druga je da smo svjesni, prisutni i reagiramo iz iskrenih osjećaja (što automatski znači i stav samopoštovanja). Uz to, u mnogim situacijama kad se druga osoba postavila nepoželjno i neprikladno, vrijeme koje protekne do našeg odgovora često je potakne da razmisli o vlastitom ponašanju.
Tumačenje
Neverbalni govor je taj kroz koji se prenose one najvažnije poruke: ne samo svjesni, a neizraženi osjećaji i misli, nego jednako tako i oni nesvjesni. No, treba izbjeći zamku da se postavljamo kao vrhunski tumač i uvjeravamo sebe i druge da određeni pomak usta ili očiju znači upravo ono što mu mi pripisujemo. Mnogi nadobudni promatrači neverbalnog govora mogu vas iritirati uvjeravajući vas da vi mislite ono što oni misle da vi mislite, pa nastojte ne postati jedan od njih.
Svaku gestu i promjenu mimike potrebno je usporediti sa svim ostalim elementima neverbalnog, kao i verbalnog govora, umjesto da se tumači odvojeno. Također, elementi situacije mogu utjecati na osjećaje osobe, kao i slučajne misli, asocijacije i sjećanja, te također i nelagoda ako je osoba svjesna da sve to promatrate (nelagoda koju ćete mnogostruko povećati brzopletim tumačenjem!), slično kao što na detektoru laži nevini osumnjičenici mogu pokazivati veću uzrujanost od krivih ako su u strahu da ne budu pogrešno shvaćeni i krivo optuženi. Preporučujem, kao i kod mnogih drugih aspekata života, da tumačenje neverbalne komunikacije druge osobe radije prepustite svojim osjećajima i ukupnom dojmu, umjesto svjesnoj i racionalnoj analizi.
Jedno mini-otkrivenje imala sam jednom čitajući knjigu Lois McMaster Bujold, koja mi je inače pri vrhu liste omiljenih kniževnika. U jednoj od scena, muški lik baca nešto djevojci i pritom vikne: “Gledaj!”. Ona ga kasnije pita zašto je viknuo “Gledaj”, a ne, recimo, “Hvataj”? On odgovara da ljudi često previše pokušavaju koristiti um kako bi nešto uhvatili, i tako obično pogriješe, umjesto da prate predmet očima i prepuste tijelu da obavi ostalo. Kako sam i ja među onima koji su skloniji osloniti se na um nego na tijelo, ovo mi je dobro došlo. Ponekad treba otvoriti oči i uši, a tijelu, odnosno intuiciji, dozvoliti da obavi ostalo. Mnoge važne, a skrivene poruke prenose se “mikrosignalima” – sitnim promjenama koje vaš svjesni um ne može dovoljno brzo i jasno prepoznati i analizirati, ali podsvjesni um može i hoće.
Stvarna kvaliteta
Ako svjesno pokušavamo kontrolirati svoj neverbalni govor da bi poslali poruku koju ne osjećamo istinski, to je u pravilu neuspješno, osim kod iznimno vještih glumaca. Priroda neverbalnog govora je iskreno izražavanje, te ako i uspijemo kontrolirati neke dijelove tijela, drugi će poslati pravu poruku. Ono na čemu trebamo raditi – radi samih sebe još i više nego radi rezultata – je da kod sebe razvijemo iskrene osjećaje koje želimo prenijeti neverbalnim govorom.
Svaka komunikacija s drugom osobom, sve što joj kažemo i način na koji to kažemo, utječu na njezin odnos prema nama i daljnju komunikaciju – tj. koliko će u nekoj drugoj prilici ona imati povjerenja da se otvori prema nama. Lako je bježati u ‘duhovne sfere’ – svakodnevna komunikacija je mjesto gdje počinje prava duhovnost.
Često kažemo nešto kao ‘Učinila sam sve što sam mogla… ne znam više kako razgovarati s tom osobom!’ No, je li to stvarno istina? Postoji li možda još nešto što smo mogli reći ili učiniti… ali nemamo volje, skromnosti ili hrabrosti? Možda čak i mnogo toga? Često ‘sve što smo mogli učiniti’ u realnosti znači ‘sve što smo mogli učiniti bez da riskiramo previše ili ugrozimo svoj ego‘.
Slično kao i u odnosu sa samima sobom, i u odnosima s drugima potrebno je vrijeme i ustrajnost da se uvježba puna prisutnost u trenutku, duboka svjesnost i senzitivnost za sve što se događa u nama i unutar nas. Još je teže naučiti iskomunicirati svoje dojmove na iskren i suosjećajan način. No jednom kad to naučimo, naši odnosi – ono najvažnije za kvalitetu života – imaju priliku procvjetati.
Vezani članci:
Kako učiti djecu da koriste intuiciju
Komunikacijski stilovi: direktivni i informativni
