autor: Kosjenka Muk
Borba za osobne granice i ravnotežu s drugim ljudima svakodnevni je dio ljudskih života, često na mnoge suptilne načine, kako s nepoznatim ljudima, tako i s onima bliskima. Guranje i preispitivanje tuđih granica sastavni je dio odnosa djece prema roditeljima, ali itekako i odraslih osoba međusobno. Nekima je nepoštovanje tuđih potreba i odluka toliko normalno da neće niti primijetiti kad to rade – dok neka druga osoba možda neće primijetiti kad se to njoj radi. Većina ljudi uči o nepoštivanju svojih i/ili tuđih potreba u vrlo ranoj dobi, ovisno kako se roditelji postavljaju prema vlastitim granicama, prema djetetovom izražavanju svoje volje, ali i o međusobnom odnosu roditelja.
U odrasloj dobi, najvažnije je naučiti kako se zauzeti za sebe s partnerom i djecom. Budući da partner u pravilu prethodi djeci, ako prvo to učinite s njim, onda je kasnije i s djecom lakše. Problem je što, za razliku od djece, odrasla osoba ima puno čvršće i dublje urezane ideje o tome što je normalno i prihvatljivo, a te ideje često baš i nisu najzdravije.
Još veći problem je što mnogi ljudi – pogotovo oni koji su po prirodi (odgoju) uviđavniji, nesigurniji i/ili odgovorniji – u početku imaju potrebu ugađati partneru, što nerijetko prelazi u prilagođavanje partneru na račun vlastitih granica. Jednom kad se takav odnos uspostavi, kasnije ga je sve teže izmijeniti. Ne samo to, nego mnogi ljudi, da bi održali odnos, malo po malo prelaze preko sve više svojih granica, očekivanja i želja, što može završiti u odnosu zlostavljač-žrtva, ili, u blažoj varijanti, u odnosu punom razočaranja i frustracije.
Recimo da Marin ima spoj s Tihanom, a Tihana kasni. Kasni petnaest minuta, dvadeset minuta, pola sata i ne javlja se. Marin je frustriran, ali ne želi riskirati potencijalnu romansu i odlučuje “ovaj put” prijeći preko svojih potreba i tolerirati Tihaninu neuviđavnost. Nada se da je to izolirana situacija i da se više neće ponoviti. Tihana se možda na kraju ipak pojavi s nekim slabašnim izgovorom, a možda tek drugi dan pošalje poruku i ispričava se. Marin možda misli da izgovor baš i nije nešto, ali stisne zube i pita kad bi se mogli opet naći, jer mu se Tihana previše sviđa da bi tako brzo odustao.
Ili, recimo da Ante upozna Danijelu sa svojim prijateljima i tokom vremena provedenog u društvu dijeli sa svojim prijateljima detalje iz Danijelinog privatnog života, ili dobacuje Danijeli potcjenjivačke komentare umotane u prividni humor. Danijela se kasnije požali na njegovo ponašanje; Ante će u pravilu reći: “Preosjetljiva si, nije to tako strašno, samo sam se šalio!” Danijela misli: “Možda sam stvarno preosjetljiva? Možda je moj problem što me takve stvari pogađaju? Nema smisla riskirati odnos zbog sitnice. Barem kad smo sami nije tako loš!” i dozvoljava da se njezine potrebe ušutkaju pod prijetnjom etikete preosjetljivosti.
Bez obzira je li Tihanino i Antino ponašanje svjesno nepoštovanje ili nesvjesno normaliziranje neuviđavnosti, jednom kad oni dožive da neće biti posljedica, svaki put im je sve lakše isto ponašanje ponoviti. Čak im svaki put može biti i sve čudnije da druga osoba ima potrebu prigovoriti i mogu biti sve uvjereniji da je njihovo ponašanje sasvim normalno. S druge strane, Danijeli odnosno Marinu svaki put je sve lakše prijeći preko vlastitih potreba kad su to jednom već napravili, jer to više nije iznenađenje i pomalo prelazi u naviku.
Čovjek je prilagodljivo biće i često se nesvjesno, čak i protiv vlastite volje, možemo navići na neugodne uvjete ako dovoljno dugo ostanemo u njima. Nakon dužeg perioda vremena, možemo se iznenaditi kad pogledamo unatrag i shvatimo preko koliko smo stvari naučili prelaziti preko kojih smo mislili da “nikad ne bi”.
Ako razmislite o tome na kakve ste sve varijante neobzirnosti i neodgovornosti navikli u svojoj okolini, možda se i iznenadite koliko toga se doživljava kao normalno, ne samo u osobnim, nego i u poslovnim odnosima: manipulacija, neiskrenost, različiti oblici borbe za nadmoć, iskorištavanje… Ljudi koji to čine obično to na neki način sebi opravdaju, u pravilu zato što su to unutar vlastite obitelji i kulturnog okruženja vidjeli da se opravdava ili bar tolerira.
Nalaženje ravnoteže
Da biste znali postaviti granice, nije potrebno da imate neku izvanjsku, mjerljivu potvrdu da ste “u pravu”. Nije bitno, a ponekad nije niti moguće, znati tko je u pravu, a tko je u krivu. Bitna je kompatibilnost i međusobno uvažavanje. Da bi naučili kvalitetno postaviti granice potrebno je:
1) ne bojati se riskirati odnos /posao/ što god drugo
2) razviti osjećaj za ravnotežu.
Razviti osjećaj za ravnotežu u teoriji nije toliko teško, pogotovo zato jer nam je to više-manje svima djelomično i urođeni instinkt. Može vam biti nešto teže ako vam je obitelj utuvljivala u glavu da nemate pravo na svoje potrebe i da ćete biti kažnjeni ako izrazite ljutnju ili zahtjeve (ili možda ako vas je obitelj učila da su vaše potrebe važnije od tuđih). No čak i tada većina ljudi ipak ima neki osjećaj instinkta za usklađivanje svojih i tuđih potreba. Odvojite vrijeme da sagledate situaciju iz više perspektiva i zaključite što vam ima najviše smisla.
Ako ste po prirodi odgovorni i skloni preispitivanju sebe, puno je vjerojatnije da ćete narušiti ravnotežu na svoju štetu nego na tuđu. S tim u vidu, dok uzimate u obzir tuđe potrebe, važno je obratiti pažnju i na vlastite, i dati im na značaju. Možda ćete trebati raditi na svojim dječjim osjećajima (krivnji, strahu od kazne ili napuštanja) da bi vam to bilo lakše.
Ako ste navikli svoje potrebe naglasiti, a tuđe zanemariti, te želite to promijeniti (čestitam, rijetka ste zvjerka!), trebat ćete se možda suočiti sa strahom od gubitka moći, gubitka kontrole, pa možda i gubitka osjećaja važnosti u odnosu na druge. Ne odustajte: ta moć, kontrola i važnost su ionako samo privid ili barem na krhkim nožicama. Samopoštovanje, sreća i opuštenost koje možete postići u kvalitetnom, uravnoteženom odnosu su puno stvarniji i trajniji. U svakom slučaju, trebat ćete vježbati uživljavanje u percepciju druge osobe i svjestan stav poštovanja prema potrebama druge osobe.
Strah od kazne
A sad na teži dio: ne bojati se riskirati odnos ili nešto drugo čemu se nadate. Takav stav je često najteže uspostaviti na početku, kad su nade još velike, a prvi prijestupi nam se čine privremeni i maleni. No upravo u početku odnosa je i najvažnije uspotaviti vlastite granice i izraziti svoje potrebe.
Imajte na umu da ako izraziti sebe i svoje potrebe znači da bi vas druga osoba mogla osuditi i napustiti, onda ta osoba očito nije navikla niti na ravnotežu, niti na obzirnost, niti na poštovanje, te očito isto možete očekivati i u budućnosti. Teško da vam takva osoba stvarno treba u životu. U tom slučaju, bolje je to otkriti na vrijeme nego prekasno, zar ne?
Usadite si u glavu da, dok god sami komunicirate mirno i uviđavno, bilo kakvi ispadi bijesa, omalovažavanje, zastrašivanje ili okrivljavanje sa strane druge osobe znači nepoštovanje i pokušaj da se vama manipulira, čak i ako ste na to navikli kao na normalno. Ako je to prisutno u početku odnosa, bit će prisutno i kasnije, i to još i više. Jedini prihvatljiv odgovor na zauzimanje za sebe je smirena, odgovorna i uviđavna argumentacija i ako postoji neslaganje s druge strane. Tek to znači da je moguće imati zdravi odnos u budućnosti. Zdravi odnos sigurno nećete riskirati nastojanjem da nađete ravnotežu. To vrijedi kako za ljubavne veze, tako i za poslovne, prijateljske i bilo koje druge odnose.
Ponekad strah da riskirate odnos nije rezultat realistične procjene druge osobe, nego iskustava u ranoj obitelji. Možda je druga osoba uviđavna i spremna surađivati, ali sve što vi možete zamisliti ako iznesete svoje potrebe je bijes, kazna i napuštanje. To znači da vaša očekivanja dolaze iz prošlosti, a ne sadašnjosti. Trebate pronaći odakle dolaze, raditi s dječjim dijelom sebe da se osjeti sigurno i razviti nove navike. U tome vam svemu možemo pomoći.
Često je najveći izazov prepoznati da je pretjerana vezanost za sadašnjeg (potencijalnog) partnera zapravo traženje zamjene za roditelja, te da se to može promijeniti. U tom osjećaju vezanosti, ljudi često imaju osjećaj da neće dobiti drugu priliku, da je partner jedinstvena i nezamjenjiva osoba, te da ako ode, to se nikad neće moći nadoknaditi. U stvarnosti, nije tako. Postoji puno boljih (i kompatibilnijih s vama) ljudi na svijetu od osobe koja bi vas napustila samo zato što ste se smireno i odraslo zauzeli za svoje potrebe. Takvu vrstu vezanosti potrebno je riješiti iznutra, radom na unutarnjem djetetu, umjesto izvana nastojanjem da se partner zadrži pod svaku cijenu.
Određivanje posljedica
Što ako ste već u stabilnoj vezi ili braku, možda imate i djecu, i upravo ste shvatili da ste godinama navikavali partnera i sebe da se vaše potrebe ne uvažavaju? Ili, što ako ste još u ranijoj fazi veze, prepoznajete da druga osoba baš i nema razvijen osjećaj za ravnotežu, ali vjerujete da se to može promijeniti?
Najgore što možete napraviti su prijetnje koje na kraju “nemate srca” provesti u djelo. Sljedeći neučinkovit pristup je stalno iznova nastojati argumentima i pozivima na suosjećanje nagovarati partnera da se promijeni, a na kraju ipak tolerirati isto ponašanje. Svaki put kad to činite, i svaki put kad to druga osoba uspješno ignorira, još više slabite svoje mjesto u tom odnosu. (To sve vrijedi i za odnos s djecom.)
Tada je najbolji, a možda i jedini učinkovit, pristup unaprijed odrediti posljedice za narušavanje ravnoteže i držati ih se kao pijani plota. Da biste ih se mogli držati, posljedice trebaju biti dovoljno umjerene i realistične (a ipak dovoljno neugodne da drugu osobu motiviraju).
Umjesto da odmah prijetite raskidom, pokušajte ovako: partner ne želi sudjelovati u kućanskim poslovima? Neka si sam pere odjeću i kuha ručak, barem neko vrijeme. Partner uporno kasni kad trebate nekamo ići? Krenite bez njega (po mogućnosti počnite s ovim kod manje važnih događaja, umjesto recimo kad se spremate na avion). Partner vam stvara nelagodu u društvu? Ostavite ga tamo i vratite se doma sami. Partner očekuje da otkažete druge obaveze i dogovore jer on odjednom ima neku drugu želju? Pustite ga da ode sam gdje želi, a vi se držite prethodnih dogovora. Privremeno razdvajanje je jedna od opcija za teže prijestupe, no treba unaprijed razmisliti kakve, te tko će otići kamo.
Idealno, unaprijed upoznajte partnera s posljedicama o kojima ste odlučili, kako bi ga pripremili i izbjegli burnu reakciju. Tako će partner također doživjeti vašu odluku kao promišljeno ponašanje, a ne afektiranu manipulaciju. Objasnite partneru i zašto to radite (tj. zato jer razgovori i argumenti očito nisu pomogli).
Možda će vas partner optužiti za kontrolu i manipulaciju. Tada je vrijeme da razgovarate o tome što za tu osobu znači ravnoteža u odnosu i jeste li uopće kompatibilni. Očekivanja i potrebe nisu kontrola druge osobe ako ne postoji pritisak da se ostane u odnosu i ako se u određivanju posljedica fokusirate na situacije koje su vam stvarno bitne, a ne na svaku sitnicu.
Ako vidite da se osoba ne želi promijeniti u vezi nečega što je za vas uvjet za nastavak odnosa, onda je poštenije prekinuti odnos nego forsirati drugu osobu da se promijeni na način na koji ne želi, čak i ako bi promjena bila zdravija. Svatko ima pravo odlučiti kako se želi ili ne želi promijeniti, te da li ostati ili ne ostati u određenom odnosu. Jedine prepreke tome, i uzroci raznih pritisaka i manipulacija, su obično razni dječji strahovi, materijalne brige, te tradicija “dok nas smrt ne rastavi”. Ništa od toga u modernom društvu nije nužno (dobro, materijalne brige mogu biti realne, ali rijetko nepremostive), ali bolje je donijeti odluku ranije nego kasno.
Osjećate li strah ili krivnju pri ideji da odredite posljedice za tuđe neugodno ponašanje? Moguće je da ste zlostavljani u sadašnjoj vezi (bilo aktivno ili putem manipulacije), ili ste bili zlostavljani kao dijete ili u prethodnoj vezi, te ste navikli očekivati nasilje i kaznu ako se zauzmete za sebe kao zdrava odrasla osoba. Ako vas je strahu naučila sadašnja veza, prepoznajte da je to zlostavljanje, a ne nešto normalno, i da je vrijeme da ozbiljno razmislite o odlasku. Ako vas je strahu naučila prošlost, to nije tako teško proraditi i promijeniti.
Vezani članci:
