Kako prestati svima ugađati

Ponekad se najbolji ljudi osjećaju najgore u svojoj koži. Previše krive sebe, opravdavaju tuđu sebičnost i osjećaju se nebitnima. Stavljaju sebe na zadnje mjesto i naizgled se osjećaju bolje kad daju drugima. No na kraju često završe frustrirani, iskorišteni ili čak zlostavljani. Naučiti prestati svima ugađati (biti people pleaser) donosi više ravnoteže i emocionalnog zdravlja — ali ne znači postati sebični.

Imam susjedu koja iskreno voli davati drugima. Ima skoro 80 godina, ali u svom vrtu uzgoji dovoljno povrća da nahrani malu vojsku. Voli dijeliti svoj urod, posebno susjedima slabijeg zdravlja. Ponekad im čak i kuha. Djeca iz susjedstva rado je posjećuju jer voli djecu. Ipak — ona nije people pleaser.

Ona zna svoje granice i može reći ne na prijateljski, ali vrlo jasan način. Njezina velikodušnost dolazi iz ljubavi i radosti, a ne iz straha ili potrebe. Zna kad je vrijeme da stane. Njezina obitelj je cijeni, i umjesto da je iskorištavaju ili uzimaju zdravo za gotovo, trude se uzvratiti. Ona je “davatelj”, ali nije people pleaser. Sa svojom empatijom i dobrotom lako je to mogla postati — da je kao dijete bila zanemarena ili zlostavljana. Na sreću, imala je odgovorne roditelje.

Neki su ljudi prirodno empatični i puni ljubavi, ali su odrasli sa sebičnim ili nasilnim roditeljima. Kao djeca, imali su potrebu vjerovati svojim roditeljima i voljeti ih, pa su za zlostavljanje krivili sebe. To je bio jedini način da nađu neku vrstu smisla. Mnoga takva djeca odrastu u odrasle osobe koje su vrlo strpljive i razumiju tuđe mane. No razumijevanje lako može prerasti u pretjeranu toleranciju.

Takvi ljudi mogu biti „programirani” da čekaju svoj red ili dozvolu — što možda nikad neće dočekati. Čekaju da im drugi uzvrate dobrotu, kao što su kao djeca čekali da to učine njihovi roditelji. Često nose dubok strah od odbacivanja ili osude ako izraze svoje potrebe. A ipak, ironično, dobivaju manje poštovanja nego dominantni ili čak arogantni ljudi.

Vrlo malo ljudi uistinu poštuje “ugađače”. Zašto, kad su tako nesebični i dobri? Kao da je u ljudskoj prirodi onoliko cijeniti druge koliko izgleda da oni cijene sami sebe. Ako „zračite” niskim (ili visokim) samopoštovanjem, ljudi će podsvjesno pretpostaviti da za to imate i razloga. Stvarnost je često suprotna, ali to vam neće pomoći.

Ne možete čekati da drugi sami prepoznaju vaše granice. Ako se ponašate kao da je prihvatljivo da vas ljudi iskorištavaju, mnogi će to i činiti — ponekad i nesvjesno. A kad konačno počnete postavljati granice, neki će se naljutiti. Nitko ne voli izgubiti privilegije, pa makar i nezaslužene.

Praktični savjeti kako prestati svima ugađati

Kad pokušavate prestati biti “people pleaser”, nećete se boriti samo s ukorijenjenim navikama — suočavat ćete se s dubokim, starim strahovima. Ono što su vaši roditelji kažnjavali, društvo sad nagrađuje. Ono što su vaši roditelji odobravali, sada kao da privlači zlostavljanje. A ipak, te su vam navike nekoć naizgled pomogle preživjeti. Odustati od njih, može čak probuditi podsvjesni strah za golo preživljavanje.

Slušajte svoje tijelo

U nezdravoj obitelji, djeca koja se trude ugoditi često izgube svoj prirodni instinkt za ravnotežu. No on je i dalje tu, samo skriven. Taj unutarnji osjećaj obično je zakopan pod strahom, krivnjom i internaliziranom roditeljskom kritikom. Ako naučimo slušati pažljivije, „čitati između redova”, ponovno ga možemo osjetiti. Prvi signal obično je neka vrsta tjelesne nelagode koja govori da nešto nije u redu. Vježbajte obraćati pažnju na takve osjećaje.

Preporučujem i članke “Promatranje osjećaja” i “Što je dobna regresija“, ako želite naučiti razlikovati dječje uvjetovanje od zdravih osjećaja.

Pripremite se unaprijed

Kad nam netko postavlja zahtjeve, a uhvati nas nespremne, lako se vraćamo na automatske reakcije. Za people pleaser-e to obično znači reći „da” bez razmišljanja — i kasnije požaliti. Unaprijed zamišljajte stresne situacije i vježbajte kako želite reagirati. To vašem mozgu daje drugi, zdraviji model ponašanja. Za dodatnu podršku, vizualizirajte olakšanje i samopouzdanje koje ćete osjećati nakon što postavite granice.

Odgodite odgovor

Ako se bojite odmah reći „ne”, odgodite odgovor. Recite nešto kao:

„Moram provjeriti svoj raspored — javit ću ti se.”
„Nisam još sigurna/siguran, mogu li vam se javiti kasnije?”

To je manje “opasno” od izravnog „ne” i daje vam vremena da smirite živčani sustav, razmislite i odgovorite kao odrasla osoba — a ne kao uplašeno dijete koje ste nekad bili.

Budite kratki

Kad pokušavaju reći „ne”, people pleaser-i često previše objašnjavaju i opravdavaju se, pokušavajući uvjeriti i drugu osobu i sebe da smiju postaviti granice. Ali što se više opravdavate, to zvučite manje sigurno, a ljudi to osjete. Kratko objašnjenje je dovoljno:

„Žao mi je, preumorna sam / preopterećen sam ovih dana.”
„Nisam raspoložena/raspoložen — možda drugi put.”
„Već imam nešto u planu.”

Nisu potrebni dodatni detalji.

Neki ljudi će i dalje vršiti pritisak na vas — iz navike, egocentričnosti ili zato što su navikli dobiti što žele. Pripremite se unaprijed i za takve situacije. Odraslima trebaju granice jednako kao i djeci.

Kako se suočiti sa svojim strahovima

Strah koji motivira ugađanje drugima je star i iskonski. Mnoga djeca nauče bojati se kazne, napuštanja i neodobravanja. Za dijete, gubitak emocionalne povezanosti s roditeljem čini se kao gubitak cijelog svijeta. Neki roditelji čak prijete fizičkim napuštanjem kako bi kontrolirali ponašanje djeteta, ostavljajući duboke ožiljke i doživotan strah.

Toga se straha nećete riješiti preko noći, ali ga možete prestati slijediti. Podsjećajte sebe da taj strah pripada prošlosti. Čak i ako je intenzivan, nije realističan u sadašnjosti.

Naučite podržati i tješiti svoje unutarnje dijete. Kao što sam ranije navela, vizualizirajte izazovne situacije unaprijed i vježbajte smiren odgovor. Tako polako mijenjate svoje emocionalne reflekse.

Budite sami sebi emocionalna podrška

Naučiti podržati sebe kroz strah, sram i krivnju je ključno. Mnogi ljudi se tih emocija boje više nego bilo čega izvana. Razgovarajte sami sa sobom onako kako bi to činio najbolji prijatelj ili brižan mentor. Ne potiskujte neugodne emocije, ali ne slijedite ih. Sjetite se da su to odjeci dječjih trauma, a ne stvarnosti.

Koristite zdravu ljutnju

Čak i kronični popustljivci mogu odoljeti pritisku kad se dovoljno naljute. Problem je što ljutnju ne izraze na vrijeme. Potisnuta ljutnja nakuplja se danima ili tjednima i na kraju eksplodira. To često stvara još više straha i krivnje, te čini kasnije postavljanje granica još težim.

Zato naučite prepoznati i koristiti ljutnju rano — dok je još blaga i “ukrotiva”. Crpite iz nje snagu, jasnoću, podsjetnik da imate granice. Dopustite da se takva ljutnja lagano pokaže u vašem tonu ili držanju (moglo bi vas iznenaditi kako se nasrtljivci tada mogu brzo povući). Koristite taj plamen kao žižak — ne kao vulkan.

Nešto zanimljivo za kraj

Jedna mi je klijentica jednom rekla:

„Roditelji mi nisu dovoljno postavljali granice. Davali su mi previše slobode, ali od toga se nisam osjećala voljena, nego nesigurna. Trebala mi je struktura. Sada, čak i kao odrasla osoba, nekad imam potrebu testirati tuđe granice – ali u biti se nadam da će se ta osoba oduprijeti. Jasno ‘Ne’ bi mi zapravo godilo, osjećala bih se sigurno. Znala bih da su oko mene stabilni, odrasli ljudi.”

Ako ste people pleaser, ovaj vam primjer može dati novu perspektivu: neki ljudi možda potajno osjećaju olakšanje kad im jasno kažete ne. Čak i ako naglas prigovaraju, dio njih može se osjećati sigurnije, prizemljenije, povezanije — jer osjećaju da je ravnoteža zdrava.

Imajte to na umu dok se suočavate s izazovima. A što se više suočavate sa svojim strahovima i pritom podržavate sebe, to ti izazovi postaju lakši.

Vezani članci:

Kako naći ravnotežu između brige što drugi misle i sebičnosti

Kako se oduprijeti manipulaciji

Kako nadvladati strah od pogreške

Svi članci

Individualni rad

Naš Youtube kanal