Jednom sam razgovarala s klijentom o toksičnim uvjerenjima iz djetinjstva. On je rekao da ga često čudi kako mnogi ljudi izbjegavaju raditi na promjeni takvih uvjerenja, bilo da nalaze izgovore, bilo da čak i neprijateljski reagiraju ako se netko ne slaže s njima. Ja sam odgovorila, otprilike, “To je zato jer se takvim uvjerenjima vežemo za svoju obitelj, pa na nekoj instinktivnoj razini imamo osjećaj da to pomaže našem preživljavanju – skoro kao neka vrsta religije.”
Izrekla sam to bez previše razmišljanja, ali kasnije mi je sinulo: takvi obrasci su vrlo nalik religiji. Ili, možda, religija je jedan od takvih obrazaca. Religija u biti služi istoj svrsi: održavanju unutarnje povezanosti grupe, međusobne podrške u grupi, pomaže preživljavanju grupe – samo na nešto široj skali od biološke obitelji. Obiteljske veze stvaraju se spontano, instinktivno; slabije veze unutar plemena mogu zahtijevati dodatnu motivaciju kako bi ljudi uložili napor u aktivnosti koje pomažu zajednici.
Sigurno su mnogi sociolozi došli do sličnog zaključka prije mene, no za mene je to bio važan uvid u tom trenutku, u prvom redu zbog svih zaključaka koji slijede u kontekstu ljudske psihologije i ponašanja.
“S nama ili protiv nas?”
Ako ovako gledamo na stvari, počinje imati smisla činjenica da većina religija zahtijeva da čovjek zanemari logiku i da vjeruje u ideje koje se čine besmislene u moderno doba. To je neka vrsta testiranja osobe: “Jesi li uz nas bez obzira na sve, hoćeš li vjerno slijediti naše vođe – ili ćeš se možda nakon nekog vremena odmetnuti, u kojem slučaju nema smisla ulagati resurse u tebe?”
Takve provjere i traženje poslušnosti čine se pretjerane u današnje doba, ali razmislite o vremenu u kojem je većina danas dominantnih religija nastala; tada je itekako imalo smisla pažljivo provjeriti u koga uložiti oskudne resurse. Realno gledano, kad bi razne varijante kršćanskih religija stvarno slijedile Novi zavjet, bile bi liberalnije od bilo kojeg liberalnog medija; umjesto toga, one su u pravilu orijentirane na krutost, tradiciju radi tradicije i kažnjavanje ljudi koji se ne uklapaju baš sasvim.
Također ima smisla što toliko ljudi reagira takvom netrpeljivošću kad netko dovede u pitanje njihove religiozne (a i druge) stavove. Za neke instinktivne dijelove naših umova, nisu samo uvjerenja dovedena u pitanje – već naša pripadnost zajednici i time možda i preživljavanje. Opet, to nema veze s racionalnim umom – ali razmislite kako su ljudi živjeli kroz gotovo cijelu povijest i prapovijest: izbacivanje iz obitelji i plemena najvjerojatnije bi rezultiralo smrću.
Društvena izolacija
Jedna žena s kojom sam radila prije nekoliko godina rekla mi je da njezina obitelj nije bila religiozna i nije išla u crkvu – pa su ih njihovi susjedi izbjegavali i ignorirali. Takvo ponašanje je besmisleno ako se uzme u obzir da većina religija podučava nesebičnost i suosjećanje – ali je vrlo objašnjivo ako se uzmu u obzir ljudski plemenski instinkti. Takvi susjedi mogu imati osjećaj da “odmetnuta” obitelj ne surađuje s “plemenom” i time smanjuje vjerojatnost preživljavanja cijelog plemena. (To nije svjestan stav, nego instinkt koji izlazi na površinu kao emocionalna neugoda i ljutnja). Iako smo se civilizacijski odmaknuli od plemenskog načina života, naša biologija očito nije.
U prijevodu plemenskog instinkta, meta-poruka religije nije “budite suosjećajni prema svakome” nego “pomozi svom susjedu – ali oni koji ti nisu bliski/slični, oni koji ne pripadaju – oni su konkurencija i moraju biti nadjačani ili asimilirani”. Kad ne bi bilo takvog instinkta, onda bi susret različitih religija i uvjerenja češće završio međusobnom razmjenom priča i ideja, a rjeđe sa “Smrt nevjerniku!”
Religija i prosperitet
Čini mi se značajnom činjenica da su u bogatim zemljama Europe, Australiji i Kanadi ljudi daleko manje skloni uzimati organizirane religije ozbiljno nego u ostalim zemljama svijeta. Zapravo, prilično je očito, globalno gledano, da važnost religije u društvu raste što je standard života niži i materijalna nesigurnost veća. To se često može vidjeti i unutar pojedinih zemalja, od regije do regije.
Ne radi se samo o boljoj edukaciji, mada je i to važan aspekt. Najvažniji je osjećaj da, u bogatoj zemlji, pojedincu više nije nužno potrebno pleme da mu osigura preživljavanje. Ako sustavi socijalne potpore dobro funkcioniraju, više vam ne treba pomoć susjeda, pa niti vlastite obitelji, čak i kad ste bolesni ili stari. U takvim uvjetima, ima smisla dovesti u pitanje stare autoritete i stara uvjerenja.
Ako malo bolje poznate SAD i intenzitet religijskog utjecaja u SAD-u, možete se pitati: dobro, a što se tamo događa? To je jedna od najbogatijih država svijeta, kako to da religija ima toliki utjecaj na politiku i školstvo? Ja u tom kontekstu vidim nekoliko mogućih utjecaja.
Prvo, SAD nisu tako homogeno društvo u usporedbi s Europom, čak i ako uračunamo pojačanu imigraciju u EU zadnjih desetljeća. U SAD-u, praktički svatko je manjina u nekom pogledu. Tolika raznolikost može pojačati potrebu za pronalaženjem vlastite grupe i pripadnošću grupi.
Drugo, socijalni sustav u SAD-u je daleko slabije razvijen nego u Europi, dijelom zbog puno veće orijentacije na profit pod svaku cijenu i divljeg kapitalizma, dijelom zbog uvriježenog stava da “tko god hoće uspjeti, može, a ako je netko siromašan, to znači da se sam doveo do tog stanja.” To je dovelo do zdravstenog sustava koji je izrazito socijalno neosjetljiv, te do činjenice da u vrlo kratkom roku možete postati beskućnik, ako se nesretne okolnosti poklope. U SAD-u je puno više beskućnika nego u Europi, a zbog čestog mijenjanja posla i selidbi, podržavajuće obiteljske veze su također slabije.
Treće, dok su u Europi plemenske granice već dugo donekle definirane (unatoč dva svjetska i lokalnim ratovima), u SAD-u je osvajanje teritorija na račun indijanskih plemena završilo oko 1890. ili čak i kasnije, prema Wikipediji. Osim toga, SAD su i prije i nakon toga bile uključene u niz ratova izvan vlastitog teritorija. SAD imaju izrazito vojno orijentiranu kulturu – vojska se glorificira daleko više nego u drugim razvijenim državama. Da bi se ljude motiviralo da ratuju – sa svime što rat podrazumijeva – potrebna su snažna uvjerenja i snažan osjećaj grupne pripadnosti, a organizirana religija je jedan od utjecaja koji to potiču.
Neke religije su sada globalne i uključuju daleko više sljedbenika nego što ih pojedinac može doživjeti kao svoju zajednicu. To vidim kao jedan od razloga zbog kojih unutar iste religije u pravilu postoji toliko različitih grupacija koje su često međusobno neprijateljske. Naši mozgovi se ne mogu nositi s tako velikom plemenskom zajednicom. Ako pleme postane tako veliko da se izgubi osjećaj zajedništva, možete li stvarno računati na pomoć tih ljudi? Bolje je smanjiti pleme (ali ne previše… da ne bi druga imala preveliku brojčanu nadmoć). To nije svjesna odluka, nego više instinktivni poriv.
Nadam se da će većina čitatelja razumjeti ovaj članak kao poziv na razmišljanje, umjesto kao natjecanje “čiji pogled na svijet je bolji”. Također se nadam da, ako neki ljudi budu spremni osvijestiti ovakve podvjesne porive, da mogu prepoznati i odustati od neprijateljskih poriva u korist suosjećanja i tolerancije. Svaka religija sadrži neke lijepe i zdrave ideale, kao i neke toksične i besmislene dogme. Bilo bi dobro konačno se usmjeriti na ove prve.
Vezani članci:
Dunbarov broj ili: kako se otuđujemo
