“I didn’t come so far to only come so far.” (nepoznati autor)
Sjetite se najintenzivnijih svojih iskustava u životu, perioda kad ste se najviše osjećali živi.
Najvjerojatnije se radi o nečemu iz mladih dana i najvjerojatnije se radi o emocionalno intenzivnom periodu – vremenu kad ste istraživali svijet i bili otvoreni za nova iskustva jednostavno radi iskustava.
Obično negdje u tridesetim godinama ljudi prestanu tražiti nova iskustva. Osjećaju da su više-manje naučili što ih je zanimalo, možda imaju djecu, posao, kućanske obaveze i nedovoljno vremena i energije. Mnoge aktivnosti koje bi ih ranije zanimale sad se čine predvidive ili površne. Možda ste se razočarali u ljude općenito. Možda vam se čini da se osjećaj živosti i intenziteta više ne može vratiti. Ili niti ne primijetite kako se izgubio i vjerujete da ste zadovoljni svojom rutinom.
A ipak… negdje ostane ona neka iskra koja čezne za osjećajem povezanosti sa životom i drugim ljudima, za osjećajem životne strasti. Često je moj posao da potaknem tu iskru u ljudima koji osjećaju neko neodređeno nezadovoljstvo svojom rutinom, ali si ne dozvoljavaju vjerovati da je nešto drugo moguće.
Nije čak nužno da nova iskustva moraju biti ugodna. Mislim da je to način na koji se mnogi ljudi u srednjim godinama sabotiraju: postoji neko neverbalizirano inzistiranje na ideji da ako neko iskustvo nije sasvim ugodno i u skladu sa našim željama, da nema smisla niti pokušavati. No nije nužno ugoda ono što daje osjećaj živosti. Emocije daju osjećaj živosti. Emocije su snažne onda kad su iskustva intenzivna – a intenzivna su onda kad su nepredvidiva.
Sjetite se kako je bilo biti dijete: svaki dan je istraživačka avantura, neprestano ste otkrivali nešto novo i u takvom intenzitetu fokusa dani su se činili dugi kao godine.
Usporedite putovanje sa putničkom agencijom sa putovanjem u vlastitom aranžmanu. Sa putničkom agencijom, biti će udobno. Sve će biti organizirano i doći ćete na gotovo. U vlastitom aranžmanu, bit će puno problema, gubljenja, neočekivanih situacija, prepreka i neudobnosti, ali će isto tako biti i više otkrića, iznenađenja i neobičnih poznanstava. Godinama kasnije, to će biti ono čega ćete se sjećati, za razliku od lijepih zgrada i bezbroj puta fotografiranih znamenitosti.
Strah od neugodnih emocija je ono što navede mnoge ljude u udobnu rutinu. No ako se znate prijateljski odnositi prema vlastitim neugodnim emocijama (a to je moguće), taj strah ne može više upravljati vama. Ljudi se u pravilu boje svojih dječjih emocija – emocija iz prošlosti – a ne onih zdravih emocija. S dječjim emocijama možete se naučiti nositi.
Jednom kad prestanemo učiti, počnemo stagnirati. Izgubimo strast za životom. Učenje znači izlaganje sebe novim iskustvima. Često je čak i neugodno iskustvo bolje od stagnacije.
Razmislite za čime zaista čeznete, možda u nekom dijelu sebe kojeg si jedva dozvolite čak i u snovima. Zatim razmislite što možete sami poduzeti da se pokrenete prema tome. Mnogi ljudi kao da sjede kod kuće i čekaju da im zazvoni telefon – ili čekaju da netko drugi nešto pokrene. Koliko dugo želite čekati?
Možda se nikad ne možete vratiti u stanje uma koje ste imali prije posla, braka, djece i kućnih obaveza. Za takav tip otvorenosti potrebno je možda i neiskustvo, naivnost koju više nemate. Ali možete istražiti kako da idete korak dalje – umjesto da se vraćate na staro, kako da stvorite nešto novo što mnogi ljudi nikad ne dožive. Odluka je na vama.
Vezani članci:
Da li se osjećate blokirani u životu?
