Kako nadvladati strah od pogreške

Greške kao najbolji način učenja

Mnogi roditelji svojoj djeci pretjeranim kaznama usade strah od pogreške. No, greške ne samo da su normalne, nego su potrebne. Ne samo da su potrebne, one mogu biti i poželjne. Zašto poželjne? Zato jer se na greškama najviše i najintenzivnije uči. Možete li zamisliti osobu koja nikad ne radi greške? Kako je moguće da takva osoba ikad išta nauči? Vjerojatnije je da bi živjela pod staklenim zvonom i ograničavala se samo na rutinska, robotska ponašanja.

Pedagozima, a nadajmo se i roditeljima, poznato je da djeca (a i odrasli) najviše uče iz iskustva, a ne iz teorija i riječi. To iskustvo se u pravilu temelji na činjenju gomile grešaka. Svaka od tih pogreški potiče naš um da se ubaci u višu brzinu. Ne samo svjesno, nego i nesvjesno, učimo zašto je nešto uopće pogreška (npr. ako prije nismo bili svjesni posljedica), kako je do te pogreške došlo (bilo da se radi o načinu razmišljanja, grešci u percepciji ili u fizičkoj akciji), te kako u budućnosti smanjiti vjerojatnost te pogreške.

Tako, što više grešaka činimo, to samopouzdaniji možemo biti, budući da smo upravo iz tih grešaka naučili kako ih ne činiti i što je bolji pristup. Djeca kojoj nije bilo dozvoljeno činiti greške nemaju priliku razviti takvo samopouzdanje, pa se mogu cijeli život osjećati blokirana i nesigurna. Frustrirajuće je koliko roditelja izgleda ne razumije nešto tako jednostavno i logično.

Odgoj i društvo

Mnogi roditelji se ponašaju kao da će zabranjivanje grešaka omogućiti da djeca budu savršena, a stvarnost je upravo suprotna. Kad god učimo nešto novo i komplicirano, jasno je da neke greške i više puta ponovimo, ali neki roditelji kao da pripisuju opetovane dječje greške lošim namjerama, pa i gluposti. Možda to ne misle stvarno, možda samo ponavljaju ono što su slušali od vlastitih roditelja, ali dijete to ne zna i takvi roditeljski komentari mu se urežu u um.

Povrh toga, mnogi roditelji kritiziraju djecu zbog grešaka, ali im rijetko dobro objasne što da čine umjesto greške. Tada se dijete osjeća izgubljeno i nesigurno – osjeća da mora samo doći do rješenja čim prije, ali nema iskustva koje bi mu to omogućilo. Odraslim ljudima mogu se aktivirati takva dječja stanja u novim situacijama s kojima im nedostaje iskustva. Umjesto da prepoznaju da iskustvo trebaju stvoriti kroz pogreške, očekivat će od sebe da sve znaju odjednom, a istovremeno će znati da je to nemoguće. Stres koji se tako stvara može ih još dodatno zablokirati.

Takav stav prema pogreškama često se prelijeva iz obitelji u društvo, pa će i djeca jedna drugu omalovažavati zbog grešaka, često će ih omalovažavati i učitelji, a u odrasloj dobi možemo netrpeljivost prema vlastitim greškama i nesuosjećanje prema sebi projicirati na druge. U radu s američkim klijentima primjećujem da je američko društvo posebno netolerantno i nesuosjećajno kad se radi o (tuđim) greškama, npr. pogrešnom izboru partnera, nepromišljenim ili neiskusnim odlukama mladih ljudi, fiancijskim odlukama koje se pokažu pogrešnima, te se to često pripisuje neodgovornosti i lošem karakteru. Čak i ako su posljedice takve pogreške same po sebi mnogo bolnije nego što netko zaslužuje, u američkom društvu nije rijetkost da se na takvu osobu još dodatno nagazi i neproporcionalno kazni. To je, čini se, posljedica puritanske religije koja se prenosi i u opću kulturu.

No u najvećem dijelu svijeta također je prilično normalno da se, ako ne odrasli ljudi, onda barem djeca neproporcionalno kažnjavaju i neproporcionalno kritiziraju za nenamjerne i sitne pogreške. Roditelji na taj način nastoje sebi olakšati život i postići da se djeca čim prije nauče kontrolirati. No time čine dugoročnu štetu kako za djetetovo samopouzdanje, tako i za vlastiti odnos sa djetetom.

Kako razviti unutarnju podršku

Možda ste naučili očekivati kaznu, neugodna iskustva i loše reakcije okoline čim napravite i mali iskorak u nepoznato. Točno je da će vas jedan dio ljudi pokušavati kontrolirati ili sebi “napumpati ego” na takav način. Ako ste na to navikli od djetinjstva, vaš unutarnji filter može spontano odbacivati i ignorirati ona pozitivna iskustva. Ali ako si dozvolite primijetiti i onu drugu stranu, možda će vas ugodno iznenaditi koliki broj ljudi će biti suosjećajni, tolerantni ili barem neutralni na vaše sitne nesavršenosti. Većina ljudi je ipak svjesna da je većina grešaka dobronamjerna. Nastojte se usmjeriti na takve ljude i biti ih svjesni, a ignorirati one ostale.

Pri donošenju odluka, naučite slušati i oslanjati se na bezgranični rezervoar informacija u vašoj podsvijesti. Članak Kako učiti djecu da koriste intuiciju ne vrijedi samo za djecu, nego i za odrasle. Možda su vas roditelji naučili da ne vjerujete svom osjećaju i unutarnjem glasu, ali i to se uz malo hrabrosti i prakse može promijeniti.

Kad razmišljate o mogućnosti da napravite pogrešku, primijetite kakve misli i slike vam spontano izranjaju. Jesu li to podržavajuće, suosjećajne misli, ili samokritika, omalovažavanje, mentalne slike ljutnje, podsmijeha i odbacivanja okoline? Za mnoge ljude ovo drugo je normalno, a to potječe iz njihovog djetinjstva i načina na koji su bili odgajani.

Kako su za dječje dijelove podsvijesti roditelji i dalje vrhunski autoritet, čak i kad odrastemo, može biti teško “izbrisati” takve slike i glasove iz glave. No uz trud i ustrajnost, moguće je. U prvom redu, vježbajte svjesno mijenjati svoj unutarnji dijalog, tako da se stalno podsjećate da su greške ne samo normalne, nego korisne i najbolji način da nešto naučite. Ako možete zamisliti da takva podrška dolazi od roditelja, još bolje, jer roditelji i dalje imaju važan utjecaj na vašu podsvijest.

Kad radim s klijentima, posvećujem veliku pažnju iscjeljivanju odnosa s roditeljima. Dio toga je prepoznati da roditelji (u pravilu) nisu željeli da razvijete toksična uvjerenja o sebi, nego jednostavno nisu znali bolje i ponavljali su odgojne strategije kojima su i sami bili izloženi. Zatim se možete pitati kako bi roditelji stvarno željeli da se osjećate u vezi svojih pogrešaka – u pravilu je to jednostavno da malo pripazite, da obratite pažnju, a ne da sami sebe sabotirate i častite biranim uvredama. Možete li zamisliti da vas roditelji podržavaju i dok radite greške, to je najbolji put da reprogramirate svoju podsvijest. A ako zapne, možemo vam pomoći.

Update:
Kao i svakom drugom dobrom idejom, i ovom se može manipulirati, pa sam tako čula za (bar) jedan primjer gdje je čovjek smatrao da za veliku pogrešku ne treba preuzeti odgovornost, jer da su i pogreške potrebne. Tako da imam potrebu dodati: prihvaćati pogreške ne uključuje izbjegavati odgovornost i ne znači da se netko drugi mora pobrinuti za posljedice. Restitucija – popraviti posljedice, nadoknaditi štetu – je isto odličan način učenja. Bitno je da se pritom ne napada i ponižava osoba.

Povezani članci:

Kontrola, krivnja i kako slušati unutarnji glas

Konkretna akcija i kontinuirani rad na sebi

Kako učiti djecu da koriste intuiciju

Svi članci

Individualni rad