Na jednom javnom predavanju prije više godina, čovjek iz publike pitao me je vjerujem li u crnu magiju. Objasnio je da, što god činio, nikako da mu se život poboljša, pa je sumnjao na neki vanjski zlonamjerni utjecaj. Nije bio jedini koji me to pitao; takve su sumnje kroz godine izražavali i drugi ljudi tokom privatnog coachinga.
Crna magija za mene nema smisla niti s logičkog niti s duhovnog stajališta. Nešto drugo, međutim, ima: duboko skriveno programiranje iz djetinjstva ili obiteljske traume. Malo ću to sada razraditi.
Očito je zašto crna magija nema logičkog smisla. Nema nikakvog razumnog razloga zašto bi djelovala. Čak i s duhovnog aspekta, kakvog bi smisla imalo da nam netko tako lako može oduzeti slobodnu volju? Kad bi svaka naša odluka ili duhovni put kojim idemo mogli biti tako lako poništeni nekom čudnom ceremonijom od strane zlonamjerne osobe, to bi učinilo našu autonomiju besmislenom. Jednostavno ne vidim kako ili zašto bi to moglo biti moguće.
Nocebo efekt
Postoje slučajevi u kojima se čini da crna magija uzrokuje stvarnu štetu—kada osoba zna da je bila meta takvog rituala i vjeruje u njegov učinak. To ne znači da crna magija izravno djeluje; djeluje putem sugestije. Ako netko vjeruje u crnu magiju, može doživjeti takozvani “nocebo efekt.” Nocebo efekt suprotan je placebo efektu: događa se kada negativna očekivanja uzrokuju štetne učinke na zdravlje. Neki ljudi su čak i umirali jer su vjerovali da su nasmrt prokleti. Slično tome, osobi kojoj je pogrešno dijagnosticirana terminalna bolest mogu se razviti stvarni fizički simptomi, koji mogu rezultirati čak i smrću, zbog stresa izazvanog krivom dijagnozom. Tolika može biti snaga našeg nesvjesnog uma kad u nešto vjeruje.
Što ako netko posumnja da je žrtva uroka zbog ponavljanih problema i zapreka u životu, osobito ako su ti problemi povezani sa nesvjesnom samosabotažom? Iako nema univerzalnog odgovora, ako je takva osoba moj klijent i usredotočimo se na istraživanje njezine podsvijesti, obično otkrijemo skrivene toksične vezanosti, traume iz prošlih generacija ili obiteljske tajne.
Toksične vezanosti
U našem radu, toksične vezanosti odnose se na uvjerenja, emocije, ponašanja i vrijednosti koje smo usvojili kao djeca kako bismo ostali povezani s nezdravim članovima obitelji. Mala djeca ne mogu preživjeti sama, pa stoga imaju dubok instinkt da vjeruju, slijede i prilagođavaju se svojim skrbnicima.
Kad se roditelj ili drugi primarni skrbnik ponaša nezdravo, djeca moraju pronaći načine kako bi i dalje vjerovala toj osobi, što često dovodi do samooptuživanja i raznih toksičnih uvjerenja. Takva djeca mogu usvojiti uvjerenja poput „Nešto nije u redu sa mnom,” „Ako se opustim i veselim, dogodit će se nešto loše,” ili „Moje potrebe nisu važne.”
Kako rastemo, neki dijelovi naših mozgova se razvijaju i postaju složeniji, ali ne svi. Nova znanja i iskustva ne dopiru uvijek do dijelova mozga u kojima su pohranjeni naši rani utisci. Posljedično, čak i kad smo odrasli, dijelovi našeg mozga mogu osjećati da naše preživljavanje još uvijek ovisi o roditeljima. Iako ti utisci možda ne utječu na naš svakodnevni život, mogu se aktivirati kad nas netko podsjeti na naše roditelje—ili ako pokušamo odustati od strategija preživljavanja koje smo naučili u djetinjstvu.
Primjerice, možemo se bojati kazne ako postignemo prevelik uspjeh, pa si nesvjesno stvaramo prepreke ili gubimo motivaciju. Mogli bismo osjećati krivnju ako smo sretniji od svojih roditelja ili braće i sestara, pa sabotirati vlastitu sreću. Ili, možda osjećamo da ništa što radimo nije dovoljno dobro, te privlačimo ljude i situacije koje potvrđuju to uvjerenje. Što se takvi obrasci češće ponavljaju, to nam se može više činiti kao da je nekakva crna magija u pitanju. Izvana, trudimo se pronaći sreću—ali temeljni uzroci problema ostaju nesvjesni.
Neki ljudi možda su već puno radili na svom emocionalnom zdravlju i kvaliteti odnosa, no stari obrasci samosabotaže i dalje su tu. To je obično zbog „tabu” vezanosti koje su stvorene toliko rano da su utkane u naš identitet i strategije preživljavanja. Budući da promjena takvih vezanosti može ugroziti naš osjećaj sigurnosti i vlastitog identiteta, mogli bismo imati snažan nesvjesni otpor prema njihovom prepoznavanju ili mijenjanju.
traume predaka
Mnogi terapeuti koji rade s obiteljskom dinamikom već dugo znaju da trauma u prethodnim generacijama može emocionalno utjecati na potomke. Znanost sada počinje sugerirati (kao u knjizi It Didn’t Start With You Marka Wolynna) da takvi utjecaji možda nisu samo emocionalni već i genetski.
Ako doživljavate čudne emocionalne simptome bez logičnog uzroka u vlastitom djetinjstvu, možda trauma nije (samo) vaša. Traume poput rata, ropstva ili genocida pokazale su se psihološki utjecajnima na cijele narode i u kasnijim generacijama. Ako su vaši preci patili od gladi, mogli biste biti skloniji debljanju. Postoje i pojedinačne obiteljske traume (npr. iznenadne smrti, zlostavljanje ili društvena poniženja) koje mogu utjecati na buduće generacije kroz emocionalne simptome, nezdrave strategije suočavanja ili čak kroz suptilne genetske učinke.
Obiteljske tajne
Nijedna obiteljska tajna nije potpuno skrivena. Nesvjesno izražavamo mnoge svoje emocije, čak i one koje potiskujemo. Mala djeca, koja su jako osjetljiva na neverbalnu komunikaciju, često opažaju takve potisnute emocije.
Mnogi roditelji male djece rekli su mi da, kad su pod stresom ili potiskuju bijes, tugu ili strah, djeca kao da osjete i izražavaju te emocije umjesto njih. Djeca su manje inhibirana u izražavanju stresa koji osjećaju, čak i ako ne razumiju zašto se tako osjećaju.
Ako jedan roditelj vara drugoga, dijete može osjetiti da nešto nije u redu. Ako postoji nestala osoba u obitelji ili prerana smrt, djeca mogu registrirati stres unutar obitelji čak i ako im nitko nije ništa ispričao o tome. Ovo je povezano s gore spomenutom temom trauma predaka.
Ukratko, djeca upijaju obiteljske traume i neravnoteže čak i ako nitko o njima ne govori. Mogu pokazivati emocionalne simptome kroz cijeli život, ponekad čak i nesvjesno stvarajući slične okolnosti kako bi pokušali izraziti i iscijeliti potisnute emocije. Npr., žena može biti privučena partnerima koji nalikuju njezinom nasilnom djedu kojeg nikada nije upoznala. Muškarac može biti privučen ženama koje predstavljaju zamjenu za mrtvorođenu stariju sestru za koju mu nitko nikad nije ni rekao. Čovjek čiji je pradjed završio u zatvoru može osjećati potrebu za sukobom sa zakonom. Ovo su samo neki primjeri.
Zaključak
Svi smo daleko više pod utjecajem utisaka iz dječje dobi nego što smo toga svjesni. Naše emocionalno naslijeđe može doći iz neočekivanih izvora ili davnih obiteljskih trauma. Kad ne uspijevamo pronaći uzroke naših obrazaca samosabotaže, lako nam je pripisati ih misterioznom vanjskom utjecaju poput crne magije. No takvi obrasci puno se lakše objašnjavaju duboko nesvjesnim vezanostima ili emocionalnim traumama predaka.
Slični članci:
Unutarnji problemi i izvanjska rješenja
Kad se ljudi boje vlastitih emocija