Unutarnji problemi i izvanjska rješenja

Čak i ako smo potpuno svjesni da većina naših pretjerano snažnih emocija potječe iz djetinjstva, može nam ipak biti vrlo teško usmjeriti se prema unutra kako bi riješili te emocije. Poriv da krivimo druge ljude i pokušamo ih promijeniti ili kontrolirati može biti preplavljujući. Zašto je tako teško prepoznati istinu čak i nakon što potrošimo toliko energije uzalud, stvarajući stres sebi i drugima dok pokušavamo promijeniti tuđe osobnosti? Čak i dok znamo da je pravi uzrok naših emocija vjerojatno u prošlosti?

Dok smo bebe i djeca, naš je biološki instinkt zvati druge ljude da riješe naše probleme. Gladni? Mama će vas nahraniti. Uprljali ste pelene? Netko će ih promijeniti. Dosadno vam je? Vrištite dovoljno glasno i okolina će učiniti što god može da vas zabavi. Umorni ste? Obitelj će poduzeti sve da vas ne probudi i pritom si osigura nešto zasluženog mira. Čak i djeca toksičnih roditelja neizbježno nauče da, prije ili kasnije, bez obzira koliko boli i borbe pritom doživljeno, barem njihove osnovne potrebe će zadovoljiti drugi. Tako se biološki instinkt pretvara u emocionalnu naviku.

Kad emocionalno regresiramo u dječje osjećaje, taj se instinkt može probuditi zajedno s njima. Dobna regresija uključuje zaboravljanje naših odraslih resursa ili privremeni gubitak dodira s njima. Prirodan sljedeći korak je okrenuti se rješenjima naučenima u djetinjstvu. Tako možemo ponovno početi osjećati kao da naša emocionalna dobrobit ili čak fizička sigurnost ovisi o ljudima oko nas. To u biti znači da barem djelomično pobrkamo druge ljude s vlastitim roditeljima.

To je moguće prepoznati u mnogim dijelovima života odraslih ljudi. Uglavnom, ljudi pokušavaju riješiti svoje emocionalne probleme kroz svakovrsne izvanjske aktivnosti. Za neke ljude, novac može biti čudna zamjena za roditelje, jer povećava osjećaj sigurnosti, udobnosti i čini dostupnima igračke (a često i privlači pažnju drugih ljudi). Drugi se mogu okrenuti religiji (“nebeski otac”), magiji ili New Age bioenergetskim pristupima. Hrana može biti privremena emocionalna utjeha, podsjećajući nas na ugodu iskustva hranjenja na majčinim prsima.

Instinkt traženja vanjskih rješenja postaje najočitiji u ljubavnim odnosima. One se često od samog početka stvaraju po uzoru na odnos sa roditeljima, a kad se pojave problemi i regresiramo u dječje stanje, može biti iznimno teško preuzeti odgovornost za vlastite osjećaje. Stari instinkti iz djetinjstva se ponovo bude, te možemo početi očekivati od naših partnera da riješe problem – što obično znači da bi se oni trebali promijeniti.

Nesreća nikad ne dolazi sama – pa obično unutar ljubavnih odnosa oboje partnera povremeno ulaze u dječja emocionalna stanja. To znači da oboje počinje zahtijevati da se ono drugo promijeni. Problem je u tome što, čak i ako se partner pokuša promijeniti, dječji dio nas će uvijek tražiti više – baš kao što smo kao djeca uvijek trebali još više od svojih roditelja.

Ovisno o tome koliko vremena ljudi provode u takvim stanjima, njihovi odnosi će se pogoršavati i nakupljat će se gorčina. Ako uz to partnerima u odnosu nedostaju dobre komunikacijske vještine, kriza je gotovo neizbježna. Ako je stanje dobne regresije intenzivno, potrebna je iznimna emocionalne svjesnost i odgovornost da bi se izbjeglo okrivljavanje partnera i da bi sebe mogli vratiti u odraslo stanje uma.

Nadam se da vam ovo može pomoći razumjeti jedan aspekt ponašanja u odnosima kojeg je vrlo malo ljudi svjesno. Razumijevanje samo po sebi neće donijeti automatsku promjenu – ali vam može pomoći da se nosite sa svojim dječjim porivima onda kad je to najvažnije.

Vezani članci:

Kvantni skok u svijesti

Što se događa kad je partner zamjena za roditelja?

Svi članci

Individualni rad