Osjećaj manje vrijednosti, kako ga prepoznati i riješiti u korijenu

photo by Warren Wong

Simptomi osjećaja manje vrijednosti

Osjećaj manje vrijednosti (skraćeno ću pisati OMV) jedan je od najtemeljnijih, daleko najčešćih osjećaja koje većina ljudi nosi iz djetinjstva. Mnogi ljudi nisu svjesni da ga nose u sebi, jer se taj osjećaj manifestira vrlo suptilno i često se maskira drugim emocijama, npr. arogancijom, ljutnjom, omalovažavanjem, krivnjom… No na temelju dosadašnjeg iskustva s ljudima s kojima radim, mislim da barem dvije trećine, ako ne i više, ljudskih problema s emocijama i ponašanjem ima korijen u potisnutom dječjem osjećaju manje vrijednosti.

Ljudi koji imaju slabiji kontakt sa svojim emocijama često odmahuju rukom na spomen suptilnih osjećaja iz djetinjstva, koje su odavno zaboravili. Ali njihovo vanjsko ponašanje i dalje se teško može objasniti racionalnim pobudama, pa niti instinktima u dovoljnoj mjeri, a pogotovo ne zdravim i toplim osjećajima. Evo nekih od načina na koje se može manifestirati podsvjesni osjećaj manje vrijednosti:

• • potreba za dokazivanjem, bilo na suptilne ili manje suptilne, konstruktivne ili destruktivne načine (npr. kroz izgled, novac, karijeru, aute, skupu odjeću, broj ili socijalni status ljubavnih partnera…)

• • zavist prema uspješnim ljudima ili bilo kome tko dobije pažnju drugih ljudi

• • potreba za omalovažavanjem i racionaliziranjem (negiranjem) uspjeha drugih ljudi

• • samokriticizam, pretjerana samodisciplina

• • a može biti i prkos i nedisciplina (obrambeni mehanizam)

• • arogancija prema drugima, pretjerano samopouzdanje (kompenzacija)

• • velika potreba da ostavimo traga u svijetu, želja za društvenim priznanjem ili slavom

• • želja da naša djeca budu nešto posebno

• • osjećaj krivnje ako nismo savršeni

• • traženje pažnje, svađe i borba za moć na socijalnim medijima i drugdje

• • podložnost autoritetu

• • nepovjerenje u vlastito mišljenje i osjećaje

• • pretjerano stavljanje drugih na prvo mjesto

• • strah što će drugi reći (koji često uključuje i pretjeranu kontrolu nad vlastitom djecom)

• • preuzimanje pretjerane odgovornosti i neuravnotežena potreba za pomaganjem drugima

• • osjećaj prijetnje i ugroženosti pri suočavanju s kritikom, neslaganjem, pa čak i običnim različitostima među ljudima

• • zaljubljivanje u autoritete, nedostupne ili sebične ljude<

• • depresija i socijalna anksioznost/fobija

• • uloga žrtve

• • unutarnji osjećaj praznine, ravnodušnosti prema samima sebi …

Ako ste skloni nekima od ovih osjećaja i ponašanja, preporučujem da odvojite malo vremena da istražite što im je u podlozi. Osjetite čemu se nadate, što bi za vas emocionalno značilo ispunjenje tih poriva? Ne morate se brinuti ili sramiti ako otkrijete osjećaj manje vrijednosti; to je sasvim uobičajen osjećaj koji ne govori ništa loše o vama. Štoviše, što je dijete suosjećajnije i sklonije povezanosti i suradnji, to će lakše razviti osjećaj manje vrijednosti u kontaktu s nezdravim odraslim ljudima.

Navedeni simptomi mogu se miješati s biološkim instinktima, odnosno način na koji će se osjećaj manje vrijednosti manifestirati može biti djelomično određen biološkim instinktima, što donekle komplicira stvari. Ljudi s jačim instinktom za traženje moći i statusa lakše će pribjegavati borbama za moć i statusnim simbolima u pokušaju da suzbiju svoj osjećaj manje vrijednosti. Na to puno utjecaja imaju i životne vrijednosti roditelja i roditeljski modeli ponašanja.

Neki ljudi kad krenu raditi na jednom ekstremu, odu u drugi ekstrem. Zato nije izraz zdravlja ako umjesto poslušnosti autoritetu prijeđete u nekritičku, iracionalnu neposlušnost, ako umjesto nepovjerenja u sebe počnemo previše vjerovati svakom osjećaju koji nam iskrsne. Dok god je u podlozi potreba za dokazivanjem ili neki sličan nelagodan osjećaj, dotle uzrok problema nije u potpunosti riješen.

Što sve uzrokuje OMV

Osjećaj manje vrijednosti se lakše razvija kod djece i ljudi koji su po prirodi empatičniji i skloniji suradnji. Takve osobe se lakše identificiraju s drugim ljudima i njihovim emocijama i daju im na važnosti, čak i ako se ti drugi ljudi ponašaju nezdravo i iracionalno. Pritom će lakše same sebe zanemariti ili okriviti za probleme, pogotovo dok su još djeca u odnosu s roditeljima. Drugim riječima, izražen osjećaj manje vrijednosti i krivnje iz djetinjstva obično ukazuje na to da ste empatična i odgovorna osoba. Ne znam koliko je to utješno samo iz racionalne perspektive, ali tako je.

Dijete se vrlo lako ponekad osjeća manje vrijedno čak i u dobronamjernim obiteljima. Neki od načina na koje se osjećaj manje vrijednosti može razviti, osim u očiglednim varijantama kao situacije zlostavljanja, zamenarivanja ili pretjeranog kriticizma su:

• • ako jedan ili oba roditelja nastupaju previše samouvjereno i autoritativno, ne priznajući svoje pogreške

• • ako roditelj zbog bilo kojeg razloga nema vremena ili interesa za dijete

• • ako roditelj mora zbog kojih god okolnosti na duže vrijeme odsustvovati od kuće, posebno ako se to ponavlja

• • ako roditelj ima prevelika očekivanja od djeteta u smislu djetetovih sposobnosti

• • ako roditelj ne razumije i nema strpljenja za faze razvoja dječjeg mozga i prebrzo očekuje od djeteta da razmišlja, osjeća ili ponaša se kao odrasla osoba

• • ako se roditelj veže za dijete kao zamjenskog partnera ili zamjenskog roditelja (članak: Emocionalni incest)

• • ako roditelj favorizira drugo dijete ili nekog drugog člana obitelji na račun djeteta

• • ako postoji bilo koja vrsta kaosa ili nestabilnosti u obitelji (svađe, razvod, bolest, strah, žalost, smrt…) zbog kojih dijete pokuša preuzeti odraslu odgovornost i time samo sebi nametne pretjerana očekivanja

• • ako se roditelji ponašaju kao “moralne vertikale”

• • ako roditelj ne pridaje važnost djetetovim osjećajima i željama

• • ako neke djetetove urođene karakteristike (spol, izgled, inteligencija…) nisu u skladu s očekivanjima roditelja,

• • ako roditelj sam pati od osjećaja manje vrijednosti i dijete uči od njega imitacijom,

• • ako dijete krivo protumači određeno ponašanje ili namjere roditelja

• prezaštićivanje djeteta, koje vodi tome da se dijete osjeća nesposobno za nošenje s teškoćama i izazovima …

Roditelji koji čitaju ovaj članak možda sad misle da tražim nemoguće. Ali nije mi namjera kritizirati. Savršeno mi je jasno da su stvari previše komplicirane da bi ijedan roditelj mogao biti savršen. Štoviše, ponekad pokušavanje roditelja da budu savršeni rezultira prezaštićivanjem djeteta, a i prezaštićivanje, kao što sam gore napisala, također može rezultirati osjećajem manje vrijednosti kao i drugim problemima. Nije dobro niti da roditelj previše žrtvuje svoju sreću na račun djeteta. Uvijek je potrebna ravnoteža, a ravnoteža ne znači uvijek savršene osjećaje.

U biti, ne mislim da prepoznati i izložiti problem automatski znači da problem ne bi smio uopće postojati i da bi ga se trebalo suzbiti svim sredstvima. Mislim da nam je nešto problema potrebno za razvoj i motivaciju, čak i kad bi se problemi mogli u potpunosti izbjeći – što u pravilu nije moguće. (Provjerite članak Djeca trebaju izazove.) Zato nije sve na roditeljima – odgovornost je i svake odrasle osobe da pomogne sebi samoj iscijeliti svoj doživljaj sebe, jednom kad odraste.

OMV u fazama života

Osjećaj manje vrijednosti može biti na razini identiteta – kroničan i generaliziran – ili može biti kontekstualan, odnosno pojavljivati se samo povremeno u vrlo specifičnim okolnostima. Koje će okolnosti to biti, velikim dijelom ovisi o iskustvima u ranoj obitelji, odnosno čemu su roditelji pridavali vrijednost ili zbog čega su nas kritizirali.

Osjećaj manje vrijednosti često prvi put postane svjestan u adolescenciji, kad nam mišljenje okoline postaje naročito važno, a slika o sebi je nestabilna. No to ne znači da je u tom razdoblju i prvi put nastao. U adolescenciji ipak već imamo dovoljno životnog iskustva i filtera da ćemo teže stvoriti intenzivna, iracionalna, kronična uvjerenja i osjećaje. Što je jači osjećaj manje vrijednosti, što je više generaliziran i nelogičan, to je vjerojatnije da potječe iz još ranije dobi.

Ponekad mladi ljudi mogu “uspavati” svoj osjećaj manje vrijednosti kad tek kreću u život i puni su velikih nada i ciljeva, vjere da će se dokazati. Tada se željeni osjećaj vlastite vrijednosti može projicirati na buduća ostvarenja i crpiti iz vizije tih ostvarenja. No bez obzira ostvarili li te ciljeve ili ne, osjećaj manje vrijednosti ne dolazi izvana, pa se ne može tako ni riješiti.

Ljudi koji ostvare svoje ambicije, mogu se jednog dana probuditi i shvatiti da se unatoč tome ne osjećaju dovoljno dobri, da uspjesi nisu odagnali problem. Možda shvate da su godine života potratili loveći tuđe snove i odobravanje, umjesto gradeći vlastiti identitet i tražeći vlastiti put. Ili to uopće ne shvate nego ih potreba za dokazivanjem stalno tjera sve dalje. To se često može primijetiti kod moćnih i slavnih osoba u javnom životu.

Ljudi koji nisu uspjeli ostvariti svoje ciljeve, mogu se (obično negdje oko 30-tog ili 40-tog rođendana, kad počnu sumnjati u sebe ili gubiti nadu) naći suočeni s iznenadnom aktivacijom osjećaja manje vrijednosti. Moraju se suočiti sa slikom o sebi koju su do tada uglavnom uspješno izbjegavali. A ako se radi o dječjem osjećaju, onda to nije samo razuman osjećaj da smo među velikom većinom onih koji nisu “na vrhu”; to je iracionalan, ali intenzivan osjećaj da smo manjkavi, da nismo dovoljno dobri samim time što nismo “najbolji”.

Kriza srednje dobi često uključuje pokušaje da se obranimo od takvih osjećaja, pa neki ljudi mogu osjećati povećanu potrebu za vanjskim samodokazivanjem, često na nepromišljene načine. Mogu posegnuti za ljubavnim aferama bez prave ljubavi, promjenama karijere koje su motivirane statusom i novcem umjesto stvarnim interesom, ili riskantnim pokušajima brzog bogaćenja. Bilo što što činimo bez pravog unutarnjeg entuzijazma, kako bi dobili pažnju, odobravanje ili osjećaj važnosti izvana, u pravilu je motivirano osjećajem manje vrijednosti.

Kako rješavati osjećaj manje vrijednosti?

Vrlo je lako popustiti porivu da potvrdu svoje vrijednosti tražimo izvana: kroz novac, poslovni uspjeh, odnose s popularnim ljudima, te različite igre moći, od fizičkog nasilja preko najrazličitijih varijanti manipulacije, pa sve do igara tipa “ja sam veća žrtva, više patim od drugih!” Naš odgoj, vršnjaci, cijela kultura u kojoj živimo neprestano nas suptilno ili manje suptilno navode na vanjsko dokazivanje.

No čak i ako se uspijemo na taj način dokazati, vanjski uspjeh ne uspijeva ispuniti unutarnju prazninu. Mnogi ljudi izgube interes i zadovoljstvo u takvom uspjehu gotovo istog časa kad ga postignu, pa se obično preorijentiraju na neki novi cilj, novi uspjeh – i tako nikad kraja, nikad dovoljno.

Zdrava motivacija za trud i postignuća u vanjskom svijetu nije nada u priznanje i odobravanje drugih, nego unutarnja inspiracija, radoznalost i užitak u razvoju vlastitih potencijala. Nemamo potrebu uspoređivati se s drugima, nego jednostavno istražujemo, pratimo svoj osjećaj zanimanja i zadovoljstva, dozvoljavamo svojem stvaralačkom porivu da se izrazi. Čim se počnemo pitati je li to što radimo dovoljno dobro, hoće li privući pažnju i priznanje, to već znači da sumnjamo u vlastitu vrijednost.

Da bi mogli živjeti svoju autentičnu kreativnost, osjećaj vlastite vrijednosti trebamo naći i graditi iznutra. To je lakše reći nego učiniti, s obzirom da su dječji dojmovi i rana emocionalna uvjetovanja aktivni na dubljoj razini od racionalne. Potrebna je ustrajnost i posvećenost radu na sebi na uži rok. Evo nekih od najefikasnijih, a istovremeno i jednostavnih i ugodnih pristupa:

• • zamislite da gledate sebe iz perspektive nekoga tko vas voli. Na taj način je lakše cijeniti svoje vrline, a oprostiti si mane.

• • usmjerite se na svoje srce i prepoznajte kvalitete koje nađete u srži svoga srca. Vježbajte ih biti svjesni i izražavati ih.

• • Uživite se u perspektivu neke osobe u svojoj okolini koja ima zdravo samopoštovanje. Istražite kakav je to osjećaj i primijenite ga na sebe.

• Zamislite zdrave roditelje koji vas podržavaju, vrednuju i cijene vaše kvalitete. Ovo je meni najdraži i najvažniji pristup, s obzirom da naše unutarnje dijete nesvjesno slijedi roditelje čak i kad smo već odrasli.

Povezani članci:

Kako nadvladati strah od pogreške

Kad se ljudi boje vlastitih emocija

Kako pobijediti usamljenost i socijalnu izoliranost

Svi članci

Individualni rad