Kako izaći iz svoje zone ugode: 7 savjeta

Bijeg od slobode

Mnogi ljudi se dive pticama i pomalo im zavide. Voljeli bismo imati tu lakoću i slobodu pokreta. Gravitacija nas drži zarobljene u vlastitim tijelima. No više od svega, osjećaj sputanosti nastaje kad se bojimo izaći iz svoje zone ugode. 

Zbog sličnih razloga, mnogi ljudi se dive i pomalo zavide avanturistima, ljudima koji krše pravila, pa čak i poznatim prevarantima i kriminalcima. Ti ljudi sebi prisvajaju slobodu koje se većina ljudi odriče.

Nekih takvih sloboda je i dobro odreći se, naravno, inače bi cijeli svijet bio na rubu ratne zone. Šteta što se češće i glasnije divimo ljudima koji razna društvena pravila i očekivanja krše na grube i sebične načine, nego onima koji to čine kreativno, neupadljivo, jednostavnim odbijanjem da se ukalupe.

Nepisana pravila i očekivanja mogu biti suludo sitničava, pogotovo kad čovjek malo pogleda u prošlost. U Europi prije nekoliko stoljeća, nositi krivu boju moglo je biti protumačeno kao uvreda ljudima višeg socijalnog statusa. Ti isti ljudi visokog statusa morali su slijediti izrazito ritualizirana pravila ponašanja kako ih se ne bi slučajno doživjelo kao neprofinjene. Danas imamo više slobode i manje marimo za status, ali još uvijek se većina ljudi ne usuđuje, npr. malo neobičnije odjenuti, jasno izraziti neslaganje ili spontano izraziti emocije.

Strah od osude

Često se upravo oni najbolji ljudi najviše plaše osude ili poruge koju bi izaći iz svoje zone ugode moglo privući. Mnogi ljudi se boje što će drugi misliti o njima ako idu u restoran ili na koncert sami. Ako zaplaču u javnosti. Iniciraju komunikaciju s nepoznatima. Čak i izraze ljubav.

Strah od osude drugih izraz je prirodne želje za suradnjom i zajedništvom. Što čovjek ima više empatije za druge, to više važnosti pridaje mišljenju i osjećajima drugih. Empatija čini društvo boljim. No nezdrava obitelj ili društvo mogu empatiju djeteta okrenuti na njegovu štetu.

Takva „dresura” kreće od malih nogu: dijete izrazi emocije, a roditelj ga ušutkava jer se ne zna nositi niti sa vlastitim emocijama. Dijete izrazi ljubav, a roditelju je nelagodno uzvratiti. Dijete želi obući neku kričavu boju, ili dvije različite cipele, a roditelj kaže: „Nemoj, što će drugi ljudi reći?” Neki roditelji sabotiraju ne samo emocije i kreativnost, nego i intelekt djeteta. Mogu se uplašiti ako dijete postavlja previše pametna pitanja, pa ga kazniti zbog „drskosti” ili omalovažiti s nečim poput „ajde ne filozofiraj bezveze!” Nekad je i samo nelagodan izraz ili čudan pogled roditelja dovoljan da obeshrabri dijete. Empatično dijete više vjeruje roditeljima nego samome sebi.

Nastavak je na dječjem igralištu, gdje obično dominiraju grublja i agresivnija djeca, ona s manje empatije. Mnoga druga slijede njihov primjer i vodstvo, da ne bi sama bila napadnuta. Ako dijete pokaže emotivnost ili osjetljivost, obično će biti predmet poruge. Grupe djece obično ne vole različitost i isticanje, pa aktivno ili pasivno potiču svakoga da se uklopi u kalup. Slično „uprosječivanje” se događa i u institucijama među odraslim ljudima.

Kad najgori ljudi donose pravila

Uprosječivanje nije niti najgora stvar. Velikom većinom ljudskih ideologija, društvenih sustava, institucija, pa i obitelji, relativno brzo počnu dominirati njihovi najnezdraviji, najagresivniji članovi. Ne uvijek oni fizički najagresivniji, jer protiv toga se ljudi brže pobune, nego oni najvještiji u manipulaciji i uvjeravanju. Ako su takvi uz to spremni i na fizičku agresiju, još im je lakše navesti druge da se pokore ili barem šute.

Jednom kad uspostave svoju dominaciju, takvi vođe je, naravno, žele održati. Što su više svjesni da se njihov status i utjecaj temelje na obmani i da nisu stvarno zasluženi, to će im više smetati bilo kakav izraz slobode u ponašanju i razmišljanju ostalih. Tada kreću u stvaranje sve sitničavijih ograničenja i agresivnijih kazni. Kako su pritom obično vješti u manipulaciji, uspiju navesti dovoljno ljudi da se za time povode. Takva pravila mogu postati društvena ili obiteljska tradicija. Mnogi ljudi u tradiciji traže osjećaj sigurnosti, pa je ne preispituju.

Tako smo, ovisno o dijelu svijeta, došli do pravila poput „nije u redu direktno reći Ne”, „mlađi se ne smiju usprotiviti starijima”, ili „moraš čekati da ti tri puta nešto ponude prije nego što prihvatiš” ili „žene moraju pokriti svaki dio tijela koji bi se nekome mogao svidjeti” ili „muškarci ne plaču”, a ovi primjeri su, naravno, samo kap u moru. Čak i subkulture koje se formiraju kao otpor tradiciji, često razviju vlastita kruta pravila i odbacuju nonkonformiste u vlastitim redovima.

Kako se deprogramirati 

Možda ste, kao dijete, neke vrste slobode dobivali, ali druge su vam bile uskraćene. Možda su vaši roditelji odobravali fizički pokret i istraživanje, ali ne i intelektualnu kreativnost. Ili su poticali vaš intelekt, ali omalovažavali emocije. Možda su obrabrivali vaš umjetnički duh, ali sabotirali poduzetništvo. Možda su čak i poticali sve navedeno, ali nisu vam dozvoljavali da kažete „ne”. Svatko od nas je na neke načine slobodan, a na neke zarobljen u vlastitom umu. Ponekad nas nešto inspirira i osjetimo poriv za više slobode – ali taj impuls se često brzo razvodni u moru ustaljenih navika. Možda kažete sebi „trebam izaći iz svoje zone ugode” ali ne znate kako.

Moram usput spomenuti, s obzirom da neki ljudi vole stvari pojednostavljeno shvatiti, da ne savjetujem ikakve ekstreme i da vjerujem da se u svemu treba naći ravnoteža. Tako je i naša sloboda uvijek ograničena slobodom i dobrobiti drugih ljudi. Ne želim da se ovaj članak shvati kao dozvola za „slobodu” sebičnog i bezobzirnog ponašanja.

Govorim o slobodi da se izrazi svoja individualnost onda kad to druge ne ugrožava, kad su ljudi jednostavno previše uniformirani i previše se povode za svima ostalima. Govorim o slobodi od besmislenog ukalupljivanja i onog glasa u nama koji kaže „ali drugi to ne rade tako” ili čak „ovo je super vidjeti kod drugih, ali ja to ne mogu”. Ono kad znate da nema objektivnog razloga da vas netko osuđuje, ali ipak vas neka čudna nelagoda sputava.

Slično tako, ne treba se ni djeci sve dozvoljavati – i djeca trebaju naučiti naći ravnotežu između sebe i drugih te razviti disciplinu. Ako ih roditelji tome ne nauče, kasnije će ili ta djeca imati problema, ili svi ostali oko njih.

Evo nekoliko savjeta kako učiti izaći iz svoje zone ugode: 

1. Upoznajte sebe. Roditelji i društvo često nauče dijete da potiskuje svoje emocije i izgubi barem dio sebe. Osoba koja tako odraste, može živjeti mehanički i slijediti tuđa očekivanja umjesto da nađe svoj put. Možda neće niti moći osjetiti što stvarno želi. Čak i ljudi koji imaju jaku svjesnost o sebi, mogu imati neke potisnute želje i osjećaje. Naravno, ne moramo svaku želju i emociju poslušati – nisu baš sve realistične – ali često su potisnute i one vrlo lijepe i zdrave. Što više ste svjesni što se događa u vama, to bolje odluke možete donositi. Možete lakše biti sami sebi prijatelj.

Sve popularnija metoda „mindfulness” bavi se u prvom redu takvom vrstom svjesnosti, a ja sam u tu svrhu objavila jednu vođenu meditaciju ovdje.

2. Počnite polako. Ne tjerajte se da odmah skačete u duboku vodu. Ako se bojite sukoba, ne morate se tjerati da odmah kažete svom šefu sve što vam kod njega smeta. Probajte prvo s nekim blagim prigovorom u restoranu, na primjer. Ako vas muči socijalna anksioznost, ne morate sutra sebi organizirati govor u javnosti. Počnite s time da se nasmiješite nekom prolazniku na ulici. Ako ne volite privlačiti pažnju, nemojte se tjerati da odmah počnete glasno pjevati ili plesati u centru grada. No, ako vas tako nešto privlači, možete se npr. učlaniti u grupu koja radi ulične performanse. U grupi je puno lakše „razvodniti” nelagodu.

3. Prihvatite nelagodu. Ljudi često spontano tretiraju emocionalnu nelagodu kao opasnost od koje treba pobjeći. No emocije nisu opasne. One jesu izvor informacija, ali često informacija o prošlosti, a ne sadašnjosti. Kad si dozvolite da smireno prihvatite neugodu, vidjet ćete da ju je lakše podnijeti nego što se čini. Ne morate vjerovati onome što vam nelagoda govori. Podsjetite se da je ta nelagoda vjerojatno nerealistična i rezultat programiranja iz djetinjstva.

4. Umirite unutarnje dijete. Strah, stid, krivnja i druge sputavajuće emocije često potječu iz dječje dobi. Naravno, nekad te emocije mogu biti i realistične, ali često smo svjesni da nisu, a opet si ne znamo pomoći. Korisno je zamisliti takvu emociju kao dio sebe koji je „zapeo” u djetinjstvu i nije svjestan realnosti. Pružite ljubav i suosjećanje tom dijelu sebe, objasnite mu realnost, umjesto da dozvolite da vas dječji osjećaj vodi.

5. Dozvolite si pogreške. Mnogi ljudi, na primjer, sabotiraju svoje umjetničko izražavanje jer očekuju da njihova djela od početka moraju biti odlična i visokokvalitetna. Puno više oslobađa ako umjetnosti pristupite kao igri i eksperimentiranju, nego produciranju impresivnog rezultata. Ako želite biti duhovitiji ili komunikativniji, usredotočite se na osjećaj i kreativnost, umjesto na željene reakcije od drugih. Ako želite bolje izražavati svoje emocije, također ćete morati vježbati kako to činiti slobodno, a opet odgovorno i uravnoteženo. U ranim fazama je sasvim normalno da neće sve biti savršeno.

Nemojte, ipak, s ovom idejom pretjerati pa raditi „ekstravagantne” greške ili ignorirati vlastiti instinkt i zdravi razum.

6. Okružite se inspirativnim ljudima. Mnogi ljudi se osjećaju sigurnije među ljudima sličnima sebi. No što ako su ti ljudi ukalupljeni na sličan način? Ako se pokušate osloboditi, takvo društvo nije inspiracija – a moglo bi vas i sabotirati.
S druge strane, ako vam je netko inspiracija, možda ćete brinuti da vi takvoj osobi ne bi bili zanimljivi. No ljudi koji izlaze izvan okvira često su i pomalo usamljeni i ne očekuju nužno da ih drugi impresioniraju. Ako s vama imaju priliku osjetiti ljudsku toplinu, podijeliti svoja iskustva ili dati savjet, to može biti sasvim dovoljno.

7. Potražite stimulativnu okolinu. Koji god dio sebe želite razviti, niste jedini. Možda vas nitko ne ohrabruje u bliskoj okolini, ali to ne znači da nema ljudi sličnih vama drugdje. Uključite se na grupe i tečajeve koji se bave aktivnostima koje vas zanimaju. Uživo je idealno, ali i online je bolje nego ništa.

Nadam se da vam je ovaj članak donio bar malo inspiracije i motivacije. Nikad nije kasno obogatiti svoj život novim emocijama i iskustvima! Samo imajte na umu da, iako put od tisuću koraka počinje onim prvim, prvi korak nije dovoljan – treba i nastaviti, bar jedan korak dnevno.

Vezani članci:

Kako naći ravnotežu između brige što drugi misle i sebičnosti

Kad se ljudi boje vlastitih emocija

Bliskost sa svojim osjećajima

Svi članci

Individualni rad

Naš Youtube kanal