Premda smo kao narod, moglo bi se reći, „navikli“ na recesiju, navikli smo se i na pogled prema drugim zemljama s nadom da će nam biti bolje, kroz njihov primjer ili možda i neku vrstu pomoći i ulaganja. Koliko god to bilo razmišljanje kroz ružičaste naočale, nada je neprimjetno smanjivala stres. Recesija u razvijenim i stabilnim zemljama koja se odražava na cijeli svijet, mnogim ljudima može srušiti povjerenje u budućnost i pobuditi najdublje, elementarne strahove i beznađe. Najlakše je prepustiti se i žaliti sami sebe, maštati ili na neki način pokušavati bijeg od života i svijeta u kojem jesmo. Pojavljuje se i sve više katastrofičnog, fatalističkog razmišljanja, a premda broj samoubojstava zbog recesije u Hrvatskoj još nije porastao, konzumacija antidepresiva povećala se za oko 30%.
Usmjerenost na neugodno i „negativno“ ima i svoju evolucijsku komponentu: naši preci u divljini morali su cijelo vrijeme biti na oprezu, cijelo vrijeme predviđati moguće opasnosti i aktivno tražiti njihove znakove. Tko je bio uspješniji u tome, preživio bi. No, biološka komponenta nije sama po sebi dovoljna da izazove depresiju i naruši životnu radost. Tome u prvom redu doprinose strahovi i uvjerenja preuzeta od generacija predaka. Ne samo strah da je „život protiv nas“ ili „život je patnja“, nego i uvjerenja o bespomoćnosti i osobnoj nesposobnosti.
Drugi ekstrem je fatalistički optimizam, proširen u New Age pokretima. Poneki će njihovi sljedbenici uvjeravati svoju okolinu da će sve biti u redu ako oni samo dovoljno pozitivno razmišljaju, te će ih i okrivljavati ako ne uspijevaju u takvom načinu razmišljanja i komuniciranja.
Premda bi bilo lijepo da je to stvarno tako, ne vidim u tome logiku i smisao u odnosu na svijet u kojem živimo. Čak i ako ostavimo po strani da fizički svijet ima svoje zakone koji se ne mogu baš tako lako izigrati, mogućnost potpune kontrole svijeta oko sebe samim mislima daje nam prostor za nedjelovanje, za izbjegavanje izazova, nenapredovanje i lijenost. Samozavaravanje je prirodni obrambeni mehanizam, a upravo su bezbrojni načini na koje se možemo zavaravati kako bi opravdali izbjegavanje truda, odgađanje, odgovornost i sagledavanje manje ugodnih činjenica.
Inzistiranje na isključivo pozitivnom negira samu prirodu našeg svijeta: svijeta u kojem imamo priliku doživjeti brojne izazove, raznolika iskustva i najsloženije osjećaje, u kojem imamo priliku rasti kroz iskustva i biti njima obogaćeni. Najblaže rečeno, naivno je pretpostavljati da smo dovoljno naučili ili da točno znamo što nam je još potrebno naučiti.
Slijepo pozitivno razmišljanje doživljavam kao odraz straha od suočavanja s izazovima, čak i ako vjerujem u to da realistični pozitivni stav i naglasak na pozitivnim očekivanjima povećava vjerojatnost da će tako i biti u našem životu. Potreba za kontrolom nad životom i osjećajima problem je brojnih ljudi i odražava se na različite načine: ponekad kroz pohlepu i zgrtanje, ponekad kroz agresiju, a suptilnije i prikrivenije i kroz nerealno i jednodimenzionalno inzistiranje na pozitivnom.
Premda je brojnim ljudima pozitivno razmišljanje donijelo golemo olakšanje i povećanje zdravlja i kvalitete života, njegov je negativni aspekt u mogućnosti da, inzistirajući na njemu, negiramo svoju unutarnju mudrost i postupamo protiv vlastite intuicije i instikata. Nemali broj ljudi, vođen takvim pristupom, brzopleto je ušao u nerealistične poslove, ulaganja ili ponašanja, očekujući da ih život mora podržati. U razgovoru s tim ljudima, većina njih mi je potvrdila da su pri tome slušali naučena idealistična uvjerenja, dok ih je njihov unutarnji glas uzalud nastojao upozoriti da nije pravo vrijeme, da nisu dovoljno spremni za to ili da realna situacija to ne podržava.
Podržavam i poučavam razvoj pozitivnog stava, samopouzdanja i svijesti da zaslužujemo dobro. No, isto tako naglašavam potrebu za svjesnosti o složenosti i višedimenzionalnosti našeg svijeta i našeg postojanja, kao i nemogućnosti da racionalno sagledamo sve njegove aspekte i vlastitu zrelost. Ponekad je nužno i potrebno skočiti s litice i dopustiti da nas svijet podrži – pod uvjetom da naši zdravi i duboki osjećaji pošalju poruku da je pravo vrijeme i da smo zreli za to.
Židovska kabala podučava da je naš svijet u ravnoteži i stalnoj međuigri između „dobrog“ i „lošeg“; sve oko nas ima svoju „dobru“ i „lošu“ stranu, a sve što se događa na osobnoj i globalnoj razini ima podjednako „pozitivnih“ i „negativnih“ posljedica. Primjerice, najbrižnija i najpažljivija obitelj može odgojiti dijete brižno i puno ljubavi, ali nesamostalno i koje se ne zna nositi s izazovima i teškoćama, dok se iz velikih osobnih kriza nerijetko rađa čudesna snaga, mudrost ili samostalnost, ali uz cijenu i nekih neugodnih emocionalnih obrazaca. Na svjetskoj razini, velika depresija tridesetih godina u Americi potakla je odlučnost i poduzetnost te zapravo utemeljila Ameriku kao bogatu zemlju i zemlju koja potiče i podržava kreativnost i samostalnost. S druge strane, rezultirala je i pohlepom i potrebom za zgrtanjem, koja je kroz novčane malverzacije i manipulacije izazvala upravo ono što se željelo izbjeći – novu duboku recesiju.
Ovo učenje je, naravno, prilično crno-bijelo i fatalističko te ne uzima u obzir rezultate čovjekovog napretka i preuzimanja odgovornosti, no navodim ga kao primjer perspektive koja može pomoći da neugodne situacije u svom životu sagledamo objektivnije i s više nade, da ih prihvatimo kao izazov i ojačanje. (Naravno, iz iste teorije slijedi i da će ugodne okolnosti rezultirati i nekim neugodnim posljedicama, no budući da će i te neugodne posljedice imati svoje ugodne… bolje je zatvoriti taj krug u pozitivnom smjeru.) Možda će vas upravo nezadovoljstvo, kriza ili strah potaknuti da se trgnete iz hipnotiziranosti rutinskim životom, možda će vas potaći na razmišljanje i razvoj poduzetnosti i kreativnosti.
Kao i pojedinci, i ljudska društva su u pravilu inertna dok ne dođe do drastične krize. Kriza je katalizator promjena. Brojna su svjedočanstva ljudi koje su katastrofalne situacije u njihovom životu potakle na emocionalno buđenje, odgovornost i razvoj snage.
Činjenica je da naš suvremeni način života – slijepi konzumerizam, trka za statusnim simbolima, nemar prema okolišu i uravnoteženom životu, izbjegavanje truda i učenja, izmanipuliranost medijima, nerazumno razmnožavanje i trošenje svjetskih resursa – stvara brojne rizike za svijet i cijelu civilizaciju. Nikakvo pozitivno razmišljanje, ako nije popraćeno akcijom, ne može promijeniti činjenicu da su neki od svjetskih resursa ograničeni i na izmaku i da će iz toga neizbježno slijediti krize.
Ovime se nadam da ne širim strah, nego realizam i razumni oprez te praćenje informacija. Najveći svjetski analitičari predviđaju da će nakon vrhunca krize slijediti organiziranje ljudi u lokalne zajednice, izgradnja samodostatnosti i humanijeg društvenog sustava. Koliko god duboka mogla biti kriza koja se čini na pomolu, ono što će se izroditi iz nje moglo bi biti podjednako duboko pozitivno za ljudsko društvo: oslobađanje od robovlasničkog bankarstva, prirodniji i ljudskiji način života, usmjerenost na obnovljive resurse i raspad napuhanog konzumerizma i površnosti, možda čak i neprirodnog, neučinkovitog obrazovnog sustava. Tko se na vrijeme pripremi za takvu mogućnost, nakon što kriza bude prebrođena može se nadati boljem i razumnijem svijetu. No propuštanje osnovnih mjera opreza, izbjegavanje rada i kreativnosti, može značiti golemu razliku na kraju.
S druge strane, činjenica je da smo, barem što se tiče fizičke razine postojanja, evolucijski uvjetovani brinuti se u prvom redu za vlastito preživljavanje i razmnožavanje (Richard Dawkins: „Sebični gen“). Premda smo kroz povijest razvili genetsku uvjetovanost prema empatiji i uzajamnoj pomoći, a u svakome od nas prisutna je i duhovna komponenta i naslućivanje duhovne istine, unutar svake populacije postoji određen postotak ljudi kod kojih će, također evolucijski uvjetovana, potreba za nadmoći radi opstanka i širenja vlastitih gena, prevladati nad urođenom empatijom. U stabilnim vremenima takvi su pojedinci marginalizirani, ali u nestabilnima mogu itekako iskoristiti situaciju osjećajući se moćnijima nad neagresivnim i empatičnim ljudima. Isto tako, kao što su rat i njegove posljedice u Hrvatskoj pokazali, čini se da čak ni borba za preživljavanje ne smanjuje potrebu za borbom za status i prestiž na bilo koji način, nego je može i pojačati kod dijela ljudi.
Razumno i pametno trošenje novca, izbjegavanje zaduživanja, učenje različitih kreativnih vještina, razmisliti o tome što možete učiniti da oformite lokalnu zajednicu, ne samo da je neprocjenjivo u slučaju da dođe do privremene duboke ekonomske krize, već se višestruko isplati i u slučaju da se ništa slično ne dogodi. Ako ništa drugo, onda u osjećaju neovisnosti i povjerenja u sebe. Provjerite i naš članak „Štednja bez odricanja“.
Želim vas potaknuti da se ne prepuštate strahu ili malodušnosti, nego na razvoj neovisnosti, produktivnosti i povezanosti s drugim ljudima. Duhovnost i pozitivno razmišljanje ne isključuju mudru pripremu na privremeni nestabilni period. Sjetite se vica s utopljenikom koji se moli Bogu i čamcem!
Možda je i najvažnije zadržati svjesnost o tome da kvaliteta naših odnosa i odnos prema sebi uvjetuju našu sreću daleko više nego bilo kakve materijalne stvari. Ako osjećamo ljubav prema sebi, strast prema životu, uživanje u malim stvarima, te ako su nam najvažniji odnosi puni poštovanja, radosti i dobre komunikacije, dostupnost najnovijeg mobitela ili para cipela pada potpuno u drugi plan.
Vezani članci:
Da li se osjećate blokirani u životu?
