Kako pomagači postaju pomagači
Od socijalnih radnika do medicinskih sestara, nitko ne posvećuje svoju karijeru pomaganju drugima bez razloga. OK, ima i tu šarlatana koji izrabljuju ljude, ima i onih koji se samo nadaju sigurnoj plaći ili nekakvom statusu, ali možda i tada postoje neki skriveniji motivi zašto ih je baš takva profesija privukla. Ipak, zadržimo se na onima kojima nije u fokusu novac, koji možda znaju da neće nikad puno napredovati i puno zaraditi, koji ne mame ljude glamurom i magijom te kojima je stalo do toga da ostave iza sebe neku pozitivnu promjenu u životu drugih ljudi.
Oni obično odabiru svoju profesiju na temelju onoga s čim se mogu lakše identificirati i što im je donekle poznato i osobno važno. Neki su možda općenito suosjećajniji od prosjeka, ali mnogima je to važno zato što su već ranije doživjeli da netko drugi treba pomoć, bilo oni sami ili netko njima blizak. Takvi pomagači će najčešće biti među onima koji dožive burnout.
Burnout je sindrom gubitka energije, volje i osjećaja smisla u kontekstu radnog mjesta, koji je rezultat dugotrajnog stresa, ali i gubitka ideala i nade. Često se prelijeva i u osobni život kroz tjeskobu, nervozu i depresiju. Na površini, to se može činiti kao posljedica samo svakodnevnog stresa i razočaranja, ali često se ispod toga kriju i dublji uzroci.
Dječja pretjerana odgovornost
Ako se kao djeca suočimo s bolesti, nasiljem, ovisnosti ili nekom drugom vrstom trajnog nesklada u bližoj okolini, najčešće ćemo osjećati potrebu da pomognemo. Možemo osjećati i da je na nama odgovornost da pomognemo, čak i ako nitko to ne traži (a ima i roditelja koji to direktno traže). Malo dijete nema dovoljno iskustva i nema perspektivu koliko je to uopće moguće. Istovremeno, za djetetovu prirodno egocentričnu percepciju normalno je da stavlja sebe u središte događanja, te čak i ako ne doživljava sebe kao uzrok problema (što mala djeca često rade) može sebe percipirati kao nekoga od koga bi trebalo doći rješenje, ili barem neki utjecaj.
Naravno, dijete u pravilu niti je uzrok problema u obitelji, niti ima iskustvo i resurse potrebne da bitno pomogne. No bez obzira koliko to bilo nerealno, ono će sebe doživjeti u središtu stvari i pokušavati nešto promijeniti. Neka djeca će se aktivno uključiti (npr. u situaciji obiteljskog nasilja dijete može pokušati verbalno ili fizički zaštititi roditelja koji je žrtva nasilja), a neka će samo pokušavati biti što bolja mogu u nadi da će to doprijeti do okoline.
Kako uzrok problema obično nema veze s djetetom, situacija se obično ne popravlja, a može se s vremenom i pogoršati. Što je dijete mlađe i senzitivnije, to je vjerojatnije da će neuspjeh pripisati sebi. To se ne događa na racionalnoj razini mozga (koja možda još nije dovoljno niti razvijena) nego na puno instinktivnijoj, emotivnoj razini. Takvo će dijete mnogo vremena provoditi u stanju emotivne napetosti, tjeskobe ili paralize, s jedne strane vjerujući da bi moralo i trebalo moći ostvariti neki utjecaj, a s druge strane osjećajući da što god napravi, nikad nije dovoljno.
Ovaj zadnji osjećaj prati mnoge ljude, ali ne odlučuju se svi za posao pomagača. Neki će takve neriješene osjećaje pokušati iscijeliti kroz ljubavne veze, zaljubljujući se u problematične osobe koje će onda pokušati spasiti i pomoći im, u nesvjesnoj nadi da će ovaj put uspjeti ispuniti tuđe potrebe i vlastita očekivanja od sebe. To u pravilu završava tako da sami postaju žrtve i ponavljaju cijeli ciklus ispočetka. No to je već druga priča.
Odgovornost za cijeli svijet
Ako se takva osoba odluči za profesiju pomagača, lako će projicirati svoju dječju potrebu da pomogne i vezanost za rezultat svojih napora na mnoge slučajeve s kojima se suočava u poslu. Tada neuspjeh ili nedovoljan uspjeh može probuditi stare osjećaje nedovoljne vrijednosti, pretjerane odgovornosti i krivnje. Možda će tokom slobodnog vremena razmišljati što je sve možda krivo napravila, što je mogla drugačije napraviti, gdje se možda mogla dodatno potruditi, naći neku bolju riječ ili izraz … zanemarujući pri tom sve otegotne (ili olakotne) okolnosti, kao i odgovornost drugih ljudi.
Nedavno sam radila sa ženom koju ću zvati Adrijana, a koja radi u pomagačkoj profesiji. Adrijanini roditelji su se često svađali kad je ona bila dijete, a bilo je i situacija fizičkog nasilja. Ona je osjećala neku vrstu krivnje i pritiska, nastojala je biti što bolja i surađivati, ali time ne bi ništa postigla. Povrh toga, njezina majka je i sama patila od osjećaja krivnje i manje vrijednosti iz sličnih okolnosti u djetinjstvu, s čim se Adrijana donekle identificirala jer je normalno da dijete uči od roditelja kako biti ljudsko biće, pogotovo od roditelja istog spola. Oboje roditelja su često bili kritični prema Adrijani, pritom uzimajući njezine kvalitete i dobre rezultate zdravo za gotovo, kako to često biva.
Kad se Adrijana osjeća napadnuta na poslu ili je suočena s neuspjehom, pokrene se osjećaj nevažnosti, manje vrijednosti, pa i krivnje. Intenzivno preispituje svoje ponašanje i što je sve mogla drugačije napraviti, čak i kad je svjesna da ni to ne bi imalo nekog učinka. Unutarnji konflikt i stres koje si tako stvara često joj iscrpe energiju te se, pogotovo kad se vrati kući, osjeća bezvoljno i preumorno za dodatne napore. To se, naravno, odražava na njezinu komunikaciju sa svojom obitelji i kućanske obaveze koje Adrijana opet osjeća da bi trebala obaviti što je bolje moguće. Tako se stvara još više krivnje i osjećaja nedostatnosti.
Ne samo to, nego Adrijana osjeća da bi možda trebala još više pomoći drugima. Već donira u dobrotvorne svrhe, ali možda bi trebala još više. Kad god se negdje u svijetu dogodi katastrofa, ona osjeća da bi trebala bar malo doprinijeti. Ponekad se osjeća kriva u trenucima kad si dozvoli odmor i uživanje u životu, jer ima toliko ljudi koji pate, i možda bi još malo vremena mogla odvojiti da pomogne. Svjesna je da bi njezina pomoć bila samo kap u moru, ali i kap u moru nešto znači. Možda je umanjivanje vlastite odgovornosti samo izgovor za pasivnost? Ima ljudi koji su hrabrošću i upornošću postigli puno, unatoč naizgled nesavladivim preprekama. Ima ljudi koji su riskirali vlastitu sigurnost, pa i živote, za promjenu, i njima možemo zahvaliti za ovo što imamo danas. Kad se dovoljno ljudi upregne, zajedno mogu nešto postići – možda bi trebala biti hrabrija, glasnija, okupiti druge ljude oko sebe? No nedostaje joj energije i entuzijazma, a kasnije se opet pita je li to zapravo samo sebičnost.
Za malo dijete, obitelj je cijeli svijet. Teško je percipirati da nešto izvan tog svijeta i postoji. I kao što kao odrasli možemo od ostatka svijeta očekivati iste stvari kakve smo naučili očekivati u svojoj obitelji, bilo ugodne ili neugodne, tako i odgovornost prema svojoj obitelji možemo projicirati na cijeli svijet.
Kako naći ravnotežu?
Adrijana je, naravno, u pravu kad kaže da je društvena odgovornost važna i da i kap u moru nešto znači. Ako bi svatko mislio da njegov doprinos nije toliko bitan ili da je odgovornost negdje drugdje, onda se nikad ništa ne bi promijenilo – i često se upravo to i događa. No, Adrijana na sebe preuzima pretjerani, neproporcionalni dio te odgovornosti, ne toliko da bi ugrozila vlastiti život i sigurnost, ali dovoljno da joj naruši kvalitetu života, pa možda i zdravlje. Ponekad je dječje emocije i dječje potrebe teže prepoznati kad postoje i racionalni argumenti koji ih podržavaju. A tada možemo izgubiti osjećaj za mjeru.
Adrijana je osjetila veliko olakšanje čim smo dosegli izgubljenu, uplašenu malu djevojčicu u njezinoj podsvijesti koja je na nekoj razini još uvijek slušala roditeljske svađe. Već razumjeti odakle dolazi taj teret i zašto ga nije mogla riješiti kao dijete dalo joj je puno bolju perspektivu, a dodatni rad na rješavanju odnosa s roditeljima omogućio joj je da se osjeća dobro u svojoj koži i da zna cijeniti vrijednost svoga truda. Vjerojatno će uvijek željeti pomoći ljudima – što nije samo po sebi nimalo loše – ali ako može podržati malu djevojčicu unutar sebe, može i naći ravnotežu – znati kada je dovoljno i vrednovati kvalitetu svog života bez da se osjeća kriva.
Mnogi ljudi su začuđeni kad shvate koje sve emocije mogu dolaziti iz podsvijesti i dječjeg uvjetovanja, čak i kad su naizgled uzrokovane vanjskom situacijom. Krivnju, osjećaj nemoći ili manje vrijednosti često nalazimo u korijenu depresije i kad se radi o drugačijim okolnostima od gore opisanih. Vrijedi provjeriti odakle to potječe.
Povezani članci:
