Ako s ljudima koji nemaju iskustva u radu na sebi razgovarate o odgoju i o tome koliko je ljubavi i poštovanja potrebno djetetu, često će reagirati otprilike ovako: ‘Ne slažem se s maženjem djeteta. Mene je moj otac tukao i to me naučilo što ne smijem raditi, a poznajem ljude kojima su roditelji davali sve i trudili se oko njih, da bi oni izrasli u razmažena derišta u tijelu odraslih ljudi’.
Dok se mnogi ljudi žale na nedostatak ljubavi roditelja, nekima su roditelji pokazivali naizgled previše ljubavi – ali nezrele i iz stava potrebe, umjesto zrele roditeljske ljubavi. Integrative Systemic Coaching prepoznaje obrazac emocionalnog incesta i njegove posljedice, a taj sindrom često zovemo ‘Mali princ’, odnosno ‘Tatina princeza’.
U tom obrascu ne radi se samo o popuštanju i nezreloj ljubavi. Ključ problema je u tome da roditelj voli dijete na način na koji se voli partner, te prisiljava time dijete da preuzme ulogu i ponašanje njegovog partnera. To se obično događa kad roditelji nisu imali prilike naučiti kako kroz kvalitetnu komunikaciju i poštovanje ispunjavati jedno drugome potrebu za partnerskom ljubavlju – a to je prilično čest slučaj. Posebno je opasan i snažan ovaj obrazac kad su roditelji razvedeni i dijete živi s roditeljem suprotnog spola, ali prisutan je i u naizgled stabilnim obiteljima, u kojima ne postoji istinska, kvalitetna ljubav među roditeljima.
Nezdrava vezanost
Bit problema u obrascu koji zovemo emocionalni incest je u tome što se roditelj okreće djetetu kao izvoru ljubavi, te nesvjesno ili čak svjesno očekuje od djeteta da ispunjava njegove emocionalne potrebe na partnerski način. Obično se roditelj veže za dijete suprotnog spola, i to otac za najmlađu kćer, a majka za najstarijeg sina, premda su moguće i druge situacije, uključujući vezivanje za dijete istog spola. Pritom se drugi roditelj odbacuje i udaljava, bilo da sam odustaje od komunikacije (i eventualno se posvećuje drugom djetetu), bilo da ga nezdravo vezani roditelj i dijete tretiraju kao zajedničko dijete (posebno ako se radi o nezreloj ili bolesnoj osobi).
Emocionalna potpora na partnerskoj razini – dijeljenje osjećaja i odgovornosti, zajedničko donošenje odluka, zajednički odgoj djece (u ovakvom obrascu, roditelj i dijete zajedno odgajaju preostalu djecu i/ili drugog roditelja), uloga oslonca i nekoga s kime se može razgovarati – prikladna je za partnerstvo odraslih osoba, a ne za odnos roditelja i djeteta.
Roditelj koji je na ovakav način vezan za dijete obično će pokušati zadržati dijete vezanim za sebe čak i kad je odraslo: najčešće kroz različite oblike manipulacije, izazivanja krivnje i kupovanja ljubavi, a posebno kroz ljubomoru na djetetovog partnera i pokušaje da ga se ocrni ili udalji.
Posljedice
Osim ljubomore i kompetencije među djecom istog spola, taj proces vodi predvidljivim posljedicama za dijete. Dijete se osjeća prisiljeno odreći se vlastitog identiteta i potreba da bi zadovoljilo potrebe roditelja. Može postati vrlo odgovorno, sposobno i inteligentno, ali bez emocionalne stabilnosti, zdravog samopoštovanja i čvrstog identiteta, ili može otići u drugu krajnost bježanjem od odgovornosti i stabilnih odnosa, nezrelim i eogcentričnim ponašanjem.
Najčešće posljedice za dijete su sljedeće (prema Martynu Carruthersu)- problemi u učenju, asocijalno ponašanje, povlačenje ili pretjerano vezivanje za druge
– nedostatak povjerenja, suosjećanja i sposobnosti za intimnost
– nedostatak samopoštovanja i samokontrole
Posljedice u odrasloj dobi:
– nedostatak vlastitog identiteta i integriteta,
– očekivanje obožavanja i roditeljskog ponašanja (služenje, popustljivost, “bezuvjetna ljubav”) od partnera,
– strah od kontrole i izbjegavanje partnerstva kroz povlačenje, intelektualizam ili promiskuitet,
– može bilo kakvo očekivanje, zahtjev ili emocionalnu reakciju partnera doživjeti kao ugrožavajuću manipulaciju,_
– krivnja i nesposobnost za istinsku sreću,
– može oscilirati između uloge djeteta i tiranina,- pokušavanje da dokaže svoju “posebnost”, uključujući kroz laži, hvalisanje i opsesije,- perfekcionizam, potreba za kontrolom, nesposobnost prihvaćanja kritike,- može osjećati kompulzivnu privlačnost prema “zauzetim” osobama i “ljubavnim trokutima”.
Što je “normalno”?
Osjećaj krivnje kod djeteta od kojeg roditelj očekuje da na taj način ‘otplaćuje’ za to što je rođeno i odgojeno, u kombinaciji s krivnjom zbog zauzimanja neprikladnog položaja u obitelji, najčešće je previše dubok i snažan da bi se osvijestio i preispitao. Ljudi odgojeni u takvoj atmosferi smatrat će takvo ponašanje normalnim i opravdanim, te će teško uopće i pomisliti da postave granice i potraže neovisnost i sreću.
Zbog nekog razloga, taj je obrazac češći u odnosu majke i sina, nego oca i kćeri ili drugih kombinacija. Mogući razlog tome je što su u prošlosti muškarci obično bili udaljeniji od obitelji, često tražeći priznanje i odobravanje izvan nje, dok su žene bile vezane uz obitelj i tražile emocionalnu podršku u njoj, budući da je podršku partnera rijetko bilo moguće naći.
Mnoge žene s kojima sam radila potvrdile su mi da imaju iskustvo odnosa u kojem je njihov partner podređivao sebe i njihovu vezu svojoj obitelji, posebno majci. Posljedice su se protezale od provođenja previše vremena s majkom i očekivanja od supruge ili djevojke da i ona to čini i odobrava, do dopuštanja da se majka drastično i bezobzirno upliće u donošenje njihovih odluka, kritizira ili čak ponižava sinovljevu partnericu, odnosno nastoji okrenuti sina, pa i unuke, protiv snahe. Sukobi snahe i svekrve tradicionalni su i gotovo legendarni u mnogim zemljama. To govori o rasprostranjenosti ovog obrasca (mada problem može biti i u snahi, a ne samo u odnosu muža i svekrve).
Ako ste partner takvoj osobi, poznate su vam posljedice na vašu obitelj i intimni odnos. Zamolite svog partnera da barem nakratko razmisli o tome kako bi se osjećao kad bi svoj život i svoju obitelj postavio na prvo mjesto. Upitajte ga da provjeri osjeća li se dužan svojim roditeljima, te kako bi se osjećao ako bi prestao pokušavati da ih usreći i rekao im kako se osjeća.
Komplementarni obrasci
Isto tako, ako ste partner takvoj osobi, provjerite svoje obrasce, odnosno, zbog čega vas je upravo takva osoba romantično privukla? Ljudi s ovim sindromom obično su snažno romantično privučeni osobama suprotnog spola s istim obrascem, te se u braku izmjenjuju u ulozi roditelja odnosno djeteta jedno drugom. S vremenom ih počinje iritirati ponašanje partnera (‘Isti si kao moj otac!’) ili osjećaju suptilnu krivnju zbog napuštanja roditelja, te se emocionalno povlače i sabotiraju intimnost. To vodi razvodu, ovisničkim igrama… ili traženju partnerske ljubavi od djece, čime se obrazac prenosi na sljedeće generacije.
Ako želite promijeniti ovakvu situaciju, prvo što trebate učiniti je preuzeti odgovornost za same sebe i vlastitu sreću. Ako se druga osoba izričito ne želi promijeniti (preporučujem da prije nego donesete takav zaključak oboje pođete na savjetovanje kod stručnjaka), nema mnogo toga što možete učiniti, osim upitati sebe zbog čega ostajete u takvoj situaciji? Što morate vjerovati da biste je prihvatili? Kako biste se motivirali, upitajte se: kako će moj život izgledati za pet ili deset godina ako situacija ostane ista? Kako će izgledati ako te godine uložim u kontinuiran i kvalitetan rad na sebi?
Ova pitanja otvaraju duboke uvide vezane ne samo uz obrasce u odnosima i koliko vjerujete da zaslužujete ljubav i sreću, nego često i uvjerenja vezana uz područje materijalne neovisnosti, što dalje otvara mnoge aspekte tog područja, kao što su povjerenje u sebe i svoje sposobnosti, uvjerenja vezana uz novac i život općenito i slično. Rješenje ovog problema na kvalitetan način zahtijeva duboku promjenu na razini identiteta, načina na koji doživljavamo sebe i svijet, a ne samo na razini ponašanja. To nije rad koji se može obaviti u nekoliko tjedana pa niti mjeseci, te je potrebno da si date vremena i budete strpljivi sa sobom.
Kad roditelj postane dijete
Sljedeći problematičan obrazac u odgoju jest onaj očekivanja roditeljske ljubavi od djeteta, pri čemu se roditelj nesvjesno nada da će u odnosu s djetetom doživjeti ljubav koja mu je oduvijek nedostajala. Roditelji koji su odrasli u vrlo nepodržavajućoj sredini mogu osjećati da je beba možda i jedino biće koje ih stvarno prihvaća i pokazuje im ljubav, s kojim mogu biti bliski.
Rezultat toga može biti da roditelj od djeteta treba i pokušava zaslužiti, pa i kupiti, odobravanje i ljubav, a očekivanje da dijete brine o osjećajima roditelja još je naglašenije. To je jedan od najuobičajenijih uzroka ‘razmaženosti’ djece, koja na vrlo dubokoj razini osjećaju da nisu voljena istinski i na prikladan način, zbog onoga što jesu, a ne zbog onoga što se od njih očekuje, te pokušavaju taj nedostatak nadoknaditi na jedini način koji znaju – tražeći sve više i više, od roditelja, a zatim i od okoline općenito.
Popuštanje je dio tog obrasca, no to je samo jedan od uzroka razmaženog ponašanja, a ne osnovni, kao što se često tvrdi. Popuštanje je najčešće kombinirano s atmosferom u kojoj dijete ne može osjetiti i naučiti stvarnu ljubav i poštovanje zdravih granica svakog člana obitelji, kao što je slučaj u situaciji potrebite ljubavi roditelja.
Što je stvarno razmaženost?
Jednom sam čak u novinama pročitala članak u kojem se tvrdilo da djeca postaju razmažena jer se roditelji prema njima ponašaju s ‘previše ljubavi’. Takve nestručne, površne tvrdnje su ne samo nepromišljene nego i neodgovorne. Previše ljubavi nije moguće. Moguća je nezdrava ljubav pri kojoj roditelj ne zna postaviti granice i voditi računa o ravnoteži potreba svih članova obitelji. Moguće je također prezaštićivanje djeteta, što je više rezultat straha nego ljubavi. Moguće je uvjeravanje djeteta da je posebno i bolje od drugih, što nije rezultat ljubavi, nego arogancije.
Neka djeca mogu odrasti u osobe koje se ponašaju razmaženo ako se disciplina provodila bez poštovanja; u tom slučaju ona će razviti otpor prema bilo kakvim zahtjevima, uključujući i one opravdane, te će im prkositi čim dovoljno odrastu da se za to osjete koliko – toliko sigurna. Pubertet djeteta ne mora biti označen prkosom, ako su roditelji uložili trud u razvijanje međusobnog povjerenja i poštovanja s djetetom.
U radu s ljudima, ponekad se događa da je klijentima gotovo nemoguće dovesti u pitanje uvjerenja ili ponašanje roditelja, iz straha da bi to značilo nezahvalnost, nelojalnost ili sebičnost. Posebno osobama koje su odgajane uz mnogo krivnje, može biti teško osjećati da prepoznati pogreške u odgoju kojima su bile izložene ne znači nezahvalnost i nepoštovanje, već jednostavno prepoznavanje i prihvaćanje roditelja kao drugog ljudskog bića, nesavršenog i uvjetovanog vlastitim iskustvima.
Vezani članci:
Jeste li uistinu spremni za dijete?
