Kako razviti kreativnost

Kreativnost nije slučajni dar darovan sretnim pojedincima. To je vještina koja se vježba i razvija kao svaka druga. I Einstein je rekao: ja nisam pametniji od drugih, ja samo više razmišljam!

Kao i vožnja biciklom, sviranje, pisanje… kreativnost se može učiti i razvijati. Važno je razumjeti da je, kao i za prethodno navedene vještine, potrebno uložiti vrijeme, ustrajnost i interes. Kao djeca, prirodno prihvaćamo da mnogo toga tek trebamo naučiti, osjećamo entuzijazam prema učenju i ulažemo trud bez i da razmišljamo o tome. Kao odraslima, uz sve druge obaveze i područja učenja, može nam nedostajati strpljenja i energije za ulaganje napora i vremena u razvijanje još jedne vještine.

Moć navike

Svaka vještina je radnja koja nam je u početku nepoznata i zahtijeva svjestan napor, te nam kroz često ponavljanje postaje sve više automatiziranom navikom. Naš mozak je razvijen tako da sve što se ponavlja nastoji automatizirati, kako bi se mogao preusmjeriti na učenje novoga. Sve što ponavljamo, bilo da su to željene vještine, ili manje poželjne navike, stvara neuronske veze u našem mozgu koje olakšavaju da svaki sljedeći put bude sve lakše i više automatizirano činiti to isto. 

Kao što u autu automatski hvatamo mjenjač ili stišćemo kočnicu, tako ćemo u određenim trenucima automatski osjetiti poriv da učinimo ono što najčešće radimo u sličnoj situaciji. Čovjek se često, čak i kad se radi o nepoželjnoj navici, npr. pušenju, pokrene da zapali cigaretu a da to jedva i primijeti, gotovo kao da nije svjestan svojih pokreta, koliko su oni postali automatizirani. Tako se može stvoriti navika jedenja pod stresom, ili navika da palimo televiziju ili sjedamo za kompjuter kako bi ubili ono malo slobodnog vremena… ali i automatizirane navike toka misli.

Obratite li pažnju, primijetit ćete da vaš tok misli slijedi određene automatizme, upada u slične obrasce ovisno o temi o kojoj razmišljate. To su također navike, neurološki osnaženi načini funkcioniranja omogućeni čestim ponavljanjem. Kako bi razvili kreativnost, moramo uložiti svjestan trud da naviknemo svoj mozak na nešto teži i složeniji način funkcioniranja – razmišljanje izvan okvira, izvan automatizama, stvaranje novih i nepoznatih misli, često kroz povezivanje dotad nepovezanih ideja i informacija.

Ovo zvuči pomalo poput paradoksa, jer nastojimo stvoriti automatiziranu naviku da izbjegnemo automatizirane navike u razmišljanju. To možda nikad nije moguće ostvariti u potpunosti. Možda je bolje to opisati kao stvaranje navike na obraćanje svjesne pažnje na svoje misli i njihovo usmjeravanje u neočekivanim smjerovima, povezivanje informacija koje ne bi povezali rutinski. Ta sposobnost nikad neće postati potpuno rutinska – za stvaranje novoga potrebna je određena doza svjesnosti i aktivnog sudjelovanja u procesu – no možemo uvježbati svoj um da to čini mnogo lakše, brže i efikasnije. Kraće rečeno: ne možemo stvoriti naviku da automatski stvaramo nove ideje, ali možemo stvoriti naviku da automatski usmjerimo svoje misli prema novim idejama.

Znanje i interes

Poput inteligencije, razvoj kreativnog razmišljanja često će biti najefikasniji u užem broju područja u koja i inače ulažemo vrijeme i interes, no jednom uvježban način razmišljanja davat će rezultate i u drugim područjima, premda možda nešto manje često i efikasno. 
Poznati kreativni ljudi – Einstein, Tesla, brojni umjetnici – u pravilu su imali jedno ili vrlo mali broj područja u kojima su bili najkreativniji – područja koja su ih najviše privlačila, zanimala, emocionalno angažirala, o kojima su uživali razmišljati i u koja su uživali ulagati svoje vrijeme. No isto tako to im je olakšavalo i da u brojnim područjima izvan svojih osnovnih interesa razmišljaju izvan okvira i budu kreativniji nego prosječni pojedinac čije su navike razmišljanja rutinizirane.

Osim navika usmjeravanja misli, za istinsku kreativnost potrebno je i znanje, poznavanje detalja o području u kojem želimo biti kreativni. Jedna jednostavna i odlična definicija glasi: nova ideja je povezivanje starih informacija na nov način. Da bismo mogli povezati informacije, moramo ih prvo imati – dakle, moramo imati znanja o području u kojem želimo biti kreativni. Očito je nerealno očekivati, na primjer, od glazbenika da bude kreativan u području strojarstva ili obratno. Doduše, neka posebno vrijedna kreativna ostvarenja nastala su povezivanjem potpuno različitih područja, kao što je Bach povezao glazbu s matematikom. No, u tom slučaju autori su imali znanja i zanimanja za oba ta područja, nisu ih odabrali slučajno.

Za kreativnost je danas, štoviše, potrebno mnogo znanja, s obzirom na današnju brzinu stvaranja ideja i informacija i količinu već postojećih. Da bismo skupili to znanje, potrebno je vrijeme, motivacija i zanimanje. Najkreativniji ćemo biti u područjima o kojima često razmišljamo, kojima se uživamo baviti, u kojima nam skupljanje znanja nije obaveza, nego užitak.

Za razvoj svake vještine, presudna je motivacija, interes i uživanje u samom procesu. Ako činite nešto isključivo radi rezultata kojima se nadate (poput dijete za mršavljenje), a pritom vam je sam proces nezanimljiv ili čak odbojan, samo još jedna obaveza, vaša koncentracija će biti daleko slabija, lakše ćete nalaziti izgovore da izbjegnete vježbanje, te ćete ulagati samo onoliko vremena koliko baš morate, ili se uspijete natjerati. Zbog toga je ključni element uspjeha pronaći načine na koji vježbanje kreativnosti možete učiniti ugodnim i zabavnim samo po sebi. 

Humor može biti jedan od tih načina. Humor je usko povezan s kreativnošću, jer je utemeljen na istovremeno smislenim i apsurdnim, neočekivanim obratima u razmišljanju. Duhovit obrat u rečenici zahtijeva sposobnost mozga da razmišlja na više razina i to često vrlo brzo: izjava mora imati smisla za sugovornika, ponekad i prikriveni smisao ili više značenja, a da istovremeno bude neočekivana i pomalo apsurdna. Iznimno kreativni ljudi nerijetko su i duhoviti, kao i obratno. 

Možda vam se događalo da, nakon što ste pročitali humorističnu knjigu ili pogledali dobru komediju, primijetite kako vaš mozak spontano nastavlja razmišljati u stilu upravo viđenog sadržaja, tražeći kako može u okolnim događajima, riječima ljudi oko vas ili vašim vlastitim mislima, naći nešto zabavno. Ako svjesno ne ustrajete na tome, nakon nekoliko sati vratit ćete se u uobičajen način razmišljanja.

Duhoviti ljudi su primjer izvježbane kreativnosti: oni nisu naviku takvog razmišljanja stvorili preko noći. Oni su navikli svoj um da izlazi izvan područja uobičajenog i poznatog, da aktivno povezuje ideje na neočekivane načine, načine koji ne moraju nužno biti logični i ispravni. 

Spremnost na pogrešku

Upravo spremnost da ne razmišljamo uvijek logično i ispravno, iznimno je važna za razvoj kreativnosti. Poznat je primjer Edisona koji je isprobao stotine ideja dok nije osmislio žarulju s kojom je bio zadovoljan. Kod umjetničkih djela i znanstvenih dostignuća, ostatak svijeta vidi samo gotovo djelo, ne vidi vrijeme, pokušaje i pogreške, brojne ispravke koji su mu prethodili. Lako se stvara dojam da su velika djela nastala u jednom mahu, nekom vrstom božanske inspiracije koju prosječni pojedinac nikad ne bi mogao dostići. No to je rijetko tako.

Kreativnost zahtijeva da budemo spremni na mnoge pogreške prije nego što postignemo uspjeh, na istraživanje pravaca koji će se često pokazati “uzaludni”, na stvaranje brojnih ideja od kojih će samo mali broj biti upotrebljiv.

Ako počnete vježbati kreativnost i stvaranje ideja, moći ćete lakše to primijetiti kod sebe. Obratite pažnju na svoje osjećaje u vezi svojih ideja i očekivanja u vezi uspjeha, način na koji evaluirate i odbacujete svoje ideje, te osjećaje koje imate ako ne uspijete stvoriti novu ideju željenom brzinom i željene kvalitete.

Odbacivanje ideja još je jedna posljedica potrebe da budemo savršeni i “najbolji”. Većina ljudi će automatski odbaciti sve ideje koje ne djeluju baš impresivno, gotovo i prije nego što stvarno malo razmisle o njima. Kad si dopustimo prihvatiti ideju koja nije baš najblistavija i malo razmislimo o tome kako možemo ukloniti njezine nedostatke, često se takva ideja može pokazati kao putokaz prema boljem rješenju.

Drugi je uzrok odbacivanja ideja nepovjerenje u svoje mogućnosti i sposobnosti. Ljudi u pravilu imaju kvalitetne ideje s vremena na vrijeme, koje imaju puno potencijala. No većina ljudi ne slijedi te ideje zbog strahova, nepovjerenja u sebe ili nedostatka motivacije za učenje i rad koje bi ostvarenje ideje zahtijevalo. Tu se obično izgovaramo idejama kao što su: “Previše je to posla”, “Prestar/a sam”, “Nemam vremena”, “Nemam novaca” “Nije to moje područje i slično” čak i kad se radi o ideji koja bi nam mogla značajno promijeniti život nabolje. Ako to primijetite kod sebe, zadržite se, eksperimenta radi, samo malo dulje na ideji i razmislite kako bi se navedene barijere mogle razriješiti ili možda kako biste mogli iskoristiti barem dio ideje. Možda pritom dobijete i koju novu!

Utjecaj okoline

Kreativnost se, premda nenamjerno, sustavno obeshrabruje kod većine djece. Mnogi roditelji imaju potrebu stalno ispravljati djecu, vođeni često navikom, željom da im što prije usade što više znanja, ali ponekad i svojim dječjim, uvjetovanim strahovima da dijete ne bi previše izlazilo izvan okvira i tako privuklo negativnu pažnju okoline. Također se i ovdje može pokazati nezrela potreba da dijete bude savršeno i bolje od drugih, kako bi se kroz to i roditelj mogao osjećati vredniji i sposobniji. Čak i ako nema tih negativnih reakcija, mali je broj roditelja koji znaju stvarno ohrabriti i potaknuti dječji entuzijazam prema stvaranju ideja, a posebno onih koji će se uključiti i sudjelovati u tome. Uglavnom smo odgajani tako da budemo ‘ispravni’, da ne ‘stršimo’ previše i da obavljamo svoje poslove automatski, te ćemo često tome učiti i svoju djecu, čak i premda im želimo najbolje.

No obiteljsko okružje ipak ostavlja daleko više slobode i prilike za kreativnost nego škola. Naš školski sustav kao da je osmišljen da sputa dječje razmišljanje i ponašanje, da ih uklopi u kruti kalup i takve ih isporuči tvornicama koje trebaju radnike. Stavljajući djecu u betonske kutije u kojima ona moraju slijediti krute rasporede gotovo svaki dan, velik dio dana, dvanaest pa i više godina svog života, liči više na dresuru nego na osposobljavanje za kvalitetan život. A sam kruti raspored i satnica tek je početak. Djeca se zatim uvjetuju za uniformirano ponašanje i uniformirano razmišljanje. Kažnjava ih se ne samo za ponašanje koje su primorana staviti pod krutu kontrolu, nego i za odgovore koji nisu ono što im je već ponuđeno kao ispravno. Često su i u slobodnijim aktivnostima kao što su školski sastavci i likovna umjetnost, obeshrabrivana da slijede svoje ideje i načine razmišljanja ako oni nisu u skladu s onim što se nastavniku sviđa. To, naravno, ovisi o osobnosti nastavnika, no kako su čak i oni najbolji ljudska bića i imaju svoje emocionalne uvjetovanosti, nesvjesno će ukalupljivati djecu svojim sustavom poticaja i kazni.

Premda je sve očitije da ovakav sustav puca po šavovima, pod pritiskom slobodnijeg odgoja i medija koji neprestano sugeriraju djeci modele ponašanja sasvim suprotne od onih koje zahtijeva škola, državi i dalje trebaju radnici koji će biti spremni osam sati dnevno raditi ono što im se naredi, te se za sada stvari ne mijenjaju. Ostaje da vidimo kako će se to razvijati u budućnosti (ili da poduzmemo nešto da se stvari promijene). 

Unutarnja svjesnost

Za kreativnost je, osim svjesne pažnje, potrebna i svjesnost o vlastitim unutarnjim procesima, kako biste ih mogli percipirati i prevesti u riječi što je moguće bolje. Kreativnost nije racionalni proces. Racionalno ga pokrećete, dajući svom umu važne informacije i namjeru stvaranja nove ideje, međutim to je rijetko dovoljno. Značajne ideje najčešće se javljaju u obliku iznenadnih uvida, poznatih „aha-efekata“ kojima međutim prethodi određeni period podsvjesne obrade informacija. Do „aha-efekta“ lakše će doći u trenucima u kojima smo u bližem kontaktu sa svojim unutarnjim svijetom, osjećajima i podsviješću. Zbog toga često čitamo anegdote kako su poznati ljudi tražili inspiraciju u različitim ritualima koji bi ih prije svega opuštali i skretali im pažnju s racionalnog razmišljanja (primjer). Tako će pojedini ljudi reći da im najbolje ideje dolaze za vrijeme šetnje, dok se opuštaju u kadi, meditiraju, neposredno prije ili nakon spavanja, ili čak u snu.

Što ste svjesniji svojih emocija i sposobniji da ih osjetite, to će vam biti lakše prepoznati i izraziti sadržaje koji dolaze iz podsvijesti, ponekad vrlo suptilne i kratkotrajne, što je jedan od temelja kreativnosti. Za svijest o svojim osjećajima mnogim ljudima je također potrebna vježba. Ako smo – a najčešće jesmo – većinu života proveli kontrolirajući i potiskujući emocije, naša sposobnost njihovog osjećanja može biti „zakržljala“. To je različito izraženo kod različitih ljudi, ovisno o tome koliko su ih uvjeti njihovog odrastanja prisiljavali na potiskivanje osjećaja. No u radu s ljudima primjećujem da značajan broj ljudi ima probleme percipirati ikakve detaljnije informacije o svojim osjećajima osim same vrste emocije, a u rjeđim slučajevima čak i s prepoznavanjem emocije mogu imati problema.

Dajte si vremena! Mnogi ljudi vrlo brzo odustaju nakon što ih njihove prve dvije-tri ideje ne zadovolje. Kroz iskustvo sam otkrila da je meni obično potrebno dva do tri dana intenzivnog razmišljanja o problemu kako bi moja podsvijest počela aktivno raditi na njemu i generirati kvalitetne ideje.

Počnite! Kreativnost dolazi samo kroz akciju, nikad čekanje da se nešto dogodi i ideja vam dođe „na pladnju“. To se gotovo nikad neće dogoditi. Ponekad jednostavno sjesti pred papir i pokrenuti tok misli može rezutirati iznenađujućim rezultatima. Zanimljiva je činjenica da vremenski rok (koji se približava isteku) kod mnogih ljudi potiče brzinu i kvalitetu stvaranja ideja. Kao da podsvijesti pošaljemo poruku „Sad je ovo stvarno važno!“ i ona surađuje. S druge strane, poneke ljude vremenski pritisak može opteretiti stresom koji će smanjiti učinak.

Ukratko, osnovica kreativnog razmišljanja je izlaženje izvan naših uobičajenih misaonih tokova i istraživanje neuobičajenih asocijacija i ideja. Pritom je jedan od ključnih elemenata prihvatiti ideje i asocijacije koje nam se ne čine nužno odmah od prve realistične ili logične. To bismo mogli nazvati „među-idejom“. Zatim dopuštamo da krećući od toga stvaramo nove misaone tokove u smjeru analiziranja i poboljšavanja „među-ideje“, koji će na kraju možda voditi i potpuno drugačijem, ali kvalitetnom rješenju.

Vezani članci:

Novac i kreativnost

Bliskost sa svojim osjećajima

Svi članci

Individualni rad