Emocionalna zrelost

Malo tko ikada razmišlja o korištenju izraza ’emocionalna zrelost’, a ipak je ona jednako važna kao intelektualna ili fizička zrelost. Jednom sam pročitala da mnogi ljudi prestaju emocionalno sazrijevati na kraju adolescencije, dok drugi autori tvrde da se emocionalna zrelost do kraja razvije u našim 30-ima ili čak 40-ima. Dakle, što zapravo znači emocionalna zrelost?

Usporedite svoje ponašanje s ponašanjem emocionalno zdravog djeteta (premda uz uobičajeni način odgoja i djeca vrlo brzo gube emocionalno zdravlje): koliko vam je ostalo od te znatiželje… razigranosti… pokretljivosti… otvorenosti… energije… povjerenja…. nježnosti… životne radosti…? Do koje mjere vjerujete da to možete vratiti? To su naše izvorne kvalitete koje se ne može uništiti; otcjepljujemo ih i potiskujemo kao rezultat neugodnih iskustava i ograničavajućih uvjerenja, ali svako ljudsko biće posjeduje sposobnost da ih ponovno vrati.

Značaj emocija

Emocije su ‘glas naše podsvijesti’, dio nas koji sadrži informacije na koje svjesni um često ne obrati pažnju. Ako postoji konflikt između racionalnog razmišljanja i emocija – pod uvjetom da se radi o zdravim emocijama – emocije su po mom iskustvu češće u pravu, budući da podsvijest obrađuje puno više informacija i primjećuje puno više detalja nego svjesni um.

Emocije nam šalju poruke o tome kako onaj dublji, autentični dio nas doživljava sve što se događa. Kad god netko na suptilan način dovodi u pitanje vaše osobne granice i integritet, vaši osjećaji će to registrirati mnogo prije nego razum. Tako vas oni mogu upozoriti na opasnost manipulacije, iskorištavanja ili nekog oblika povrede. Nažalost, navikli smo ih potiskivati u pravilu mnogo više nego što smo toga svjesni. Često to primjećujemo kod drugih, ali mnogo rjeđe kod sebe.

Emocije će registrirati daleko više karakteristika druge osobe nego što vaš um primijeti, definira ili čuje. One će na vrlo obuhvatan način percipirati neverbalni govor druge osobe, uključujući mikrosignale koje nikad ne bismo svjesno prepoznali i stvoriti cjelovitu sliku.

Odbacivanje emocija

Budući da su emocije dio našeg autentičnog bića, one se ne mogu uništiti ili odbaciti. Po mojem mišljenju, previše pristupa radu na sebi nastoji odbaciti, ignorirati, pokoriti ili ‘izdići se iznad’ emocija, s posljedicama dubokog unutarnjeg konflikta koji zahtijeva još više potiskivanja, kontrole i još više straha od iskrenosti prema sebi, razmatranju tuđeg mišljenja i tolerancije.

Prema Martynu Carruthersu, duhovnost je dugo, kao i ostala područja života, bila pod dominacijom muškog principa, a ženski princip bio je potisnut. Duhovni učitelji propovijedali su intelektualističku ideju duhovnosti, koja je podrazumijevala odvajanje od iskustva i emocija, prazninu uma te odvojenost ili indiferentnost prema vanjskom svijetu. Vjerujem da to može biti jedna, možda i nužna faza u duhovnom razvoju, ali da je istinska duhovnost daleko više od toga: ona bi trebala uključivati radost, užitak, kreativnost i ispunjavajuće odnose s okolinom – iskustvo punine prije nego praznine.

Suočavanje

‘Negativne’ emocije koje su često toliko anatemizirane, jednako su tako važne kao i pozitivne. Svaka emocija nosi nam važnu poruku: ljutnja, na primjer, pokušaj je da obranimo sebe, druge osobe ili vrijednosti koje su nam važne; strah upozorava na neku vrstu osjećaja ugroženosti, tuga nam šalje poruku o tome što nam je istinski važno, a nedostaje u našem životu; ljubomora govori o osjećaju sumnje u svoju vrijednost, što znači da je samo površinska emocija i da je treba istražiti…

Svaka “kronična” negativna emocija na neki način ukazuje na neko ograničavajuće uvjerenje koje podrazumijeva odbacivanje dijela našeg istinskog bića i izvornih kvaliteta. Da bismo vratili naše izvorne kvalitete, najbrži i najosnovniji način je suočiti se s emocijom i istražiti je. Shvatite svaku emociju kao važnu oznaku na mapi s blagom.

Čak i osobama koje su iznimno iskrene i predane radu na sebi, često je prilično teško suočiti se s neugodnom emocijom u njezinoj punoj dubini. Razlog je u tome što svaka nezdrava neugodna emocija sadrži i dio negativnog odnosa prema sebi, čije osvještavanje je neugodno – ali mnogo manje neugodno nego što se dječji dijelovi nas (koji bi u new age terminologiji bili nazvani ‘kontrolirajući ego’) plaše.

Blokirajući ‘negativne’ emocije blokiramo i pozitivne, odnosno one dijelove nas koji su morali biti odbačeni kako bismo prihvatili negativna uvjerenja. Vrlo malom djetetu koje je u potpunosti ovisno o drugima, suočiti se s nezrelošću i nedostatkom ljubavi okoline iznimno je zastrašujuće iskustvo koje se prihvaćanjem negativnih stavova i potiskivanjem iskrenih osjećaja nastoji ublažiti.

Razlog zbog kojeg je te osjećaje često teško ne samo riješiti, nego ponekad čak i osvijestiti, jest što ti dječji djelovi nas ostaju dječji i kad smo odrasli, te se jednako kao i prije boje osvještavanja, ali i otpuštanja emocije. Osim toga, s obzirom da mnoga toksična uvjerenja i emocije stvaramo kako bi održali odnos s važnim ljudima (u prvom redu obitelji), odustajanje od njih može se dječjem dijelu mozga činiti kao odustajanje od obitelji – često zastrašujuće.

Zdrave i nezdrave, odnosno zrele i nezrele emocije

Kako razlikovati zdrave od nezdravih emocija? 

Zdrave emocije su:

– one čiji je intenzitet primjeren situaciji,

– obično nemamo problema s njihovim izražavanjem

– motiviraju na (primjerenu i konstruktivnu) akciju

– nakon što ih izrazimo i što situacija prođe ne ostavljaju napetost i nelagodu

– unutar zdrave neugodne emocije sposobni smo vidjeti drugu osobu kao kompleksno ljudsko biće i odvojiti osobnost od ponašanja (odbacivanje ponašanja bez odbacivanja osobnosti)

– slika o samima sebi ostaje zdrava i uravnotežena

– neugodan osjećaj je relativno blag i podnošljiv.

Nezdrave emocije su:

– obično prejakog intenziteta u odnosu na situaciju (ako ih ne potisnemo i maskiramo nekom drugom emocijom),

– prati ih unutarnji konflikt i više ili manje svjesna krivnja,

– obično nismo naučili prikladno izraziti takvu emociju, pa je ili gušimo u sebi ili izrazimo pretjerano i destruktivno,

– snažan nelagodan tjelesni osjećaj

– mogu nas ‘gristi’ dugo vremena nakon što se konkretna situacija završi,

– obično su praćene potrebom da se omalovažava cjelokupan karakter druge osobe, a ne samo njezino ponašanje,

– a u podlozi takve potrebe je neka vrsta odbacivanja samih sebe i loše slike o sebi.

Čak i ako ste objektivno u pravu, takav oblik emocije označava da postoji neki dio vas koji je u strahu, krivnji, stidu ili slično. Poseban problem je što su najčešće zdrave emocije kombinirane s onima nezdravima i krivnjom (što se često događa jer u ranoj dobi naučimo osjećati se krivi za izražavanje emocija). Dakle, često ćemo istovremeno osjećati zrelu i nezrelu ljutnju, strah, sram… odnosno istovremeno su aktivno zdravi i nezdravi dijelovi nas. No, uz nešto prakse promatranja osjećaja, možemo ih naučiti razlikovati čak i u takvim trenucima.

Svima nam se ponekad događa da neki detalji u ponašanju drugih izazovu iznimno snažne emocije, toliko snažne da ćemo se lako uvjeriti da su i realne, čak i ako nam svi drugi, uključujući vlastiti razum, govore da je naša reakcija daleko pretjerana. To se najčešće događa u ljubavnim odnosima, budući da su oni ti koji bude najdublje dječje emocije. Upravo u tim trenucima najteže je prestati razmišljati o ponašanju druge osobe, premjestiti fokus na svoje osjećaje i preuzeti za njih odgovornost – no upravo u tim trenucima to je najvažnije i donosi najviše dobrobiti.

Fizička nelagoda je osnovni znak da nešto potiskujemo – svima poznati osjećaji stezanja, blagog grča, pa čak i boli ili pečenja. Primjerice, ako nas netko povrijedi ili napadne, u pravilu će se aktivirati nezreli dijelovi nas koji vjeruju da smo to zaslužili, čak i ako je najveći dio naše svijesti savršeno svjestan realnosti.

Kako bi potisnuli te nelagodne osjećaje, često se okrećemo uzvratnom napadu ili okrivljavanju druge osobe. Za to vrijeme, tjelesna nelagoda se nastavlja i pojačava, upozoravajući nas da nešto propuštamo. Zbog nekog razloga, kao što svi imamo prilike svakodnevno promatrati kod sebe i drugih, čini se da smo daleko spremniji nastaviti s ponašanjem koje ne donosi rezultate, nego odustati od toga i usmjeriti pažnju na vlastitu bol.

Vezani članci:

Promatranje emocija

Bliskost sa svojim osjećajima

Emocionalna zrelost – pitanja i odgovori

Svi članci

Individualni rad