Svako dijete (osim možda onih sa specifičnim urođenim poremećajima) nastoji privući pažnju i odobravanje roditelja. “Mama, vidi me!”, “Tata, idemo se igrati!” Ako su ti izrazi želje za povezanosti odbijeni hladno ili čak agresivno, ili ako se prividna bliskost koristi za manipulaciju i emocionalne ucjene, dijete može razviti osjećaj da je to normalno te da niti u drugim odnosima ne može očekivati nešto bolje. Agresivno-manipulativan odnos između roditelja, kao i obrazac emocionalnog incesta, može pojačati takve utiske. Ako dijete i ima primjer sretnih obitelji i toplih pojedinaca izvan vlastitog doma, može biti uvjereno da se ti ljudi samo dobro pretvaraju i da bi njihovo pravo lice izašlo na vidjelo unutar vlastita četiri zida.
Takva osoba može ne samo naučiti zatvoriti se i razviti strah od bliskosti, nego može postati uvjerena da su njezini najljepši osjećaji – čežnja, ljubav, nježnost… – slabost koju treba ugušiti i odbaciti. Srela sam pametne, sposobne muškarce i žene koji su bili duboko uvjereni da se s takvim dijelovima sebe moraju boriti i izbjeći njihov utjecaj. Neki od takvih ljudi mogu biti nepredvidivi i nepostojani – konstantno u unutarnjem konfliktu, u kojem čas prevladava jedna strana, čas druga.
Neovisnost i kontrola
Osjećaj kontrole je ključan za osobu koja osjeća strah od bliskosti. Strah od boli koju čovjek nosi u sjećanju može ga motivirati na izbjegavanje rizika, izbjegavanje osjećaja, nesposobnost da se opusti. Možda ćete očekivati podsmijeh, kritiku ili manipulaciju istog časa kad si dopustite emocije. Možda ćete pokušati kontrolirati druge ljude da vas ne bi povrijedili, koristeći pritom slične strategije koje su koristili vaši roditelji da bi kontrolirali vas, uključujući agresivnost i ponižavanje.
Možete imati osjećaj da ako bi dopustili bliskost s nekom osobom, ubrzo bi se našli zarobljeni i u podređenom položaju. Svaki prigovor, potreba za kompromisom, pa čak i neslaganje može vam se činiti ugrožavajuće i manipulativno, bez obzira koliko konstruktivno izraženo. Možda nećete znati kako postaviti zdrave granice, pa ćete radije odustati od odnosa nego od svojih granica. Možda ćete biti takvi čak i sa vlastitom djecom, s obzirom da djeca provode dobar dio vremena testirajući tuđe granice. Možda se nećete moći čak niti iskreno smijati i zabavljati – čak i to može biti prejaki osjećaj odustajanja od kontrole.
Osobe koje nose podsvjesni strah od bliskosti mogu biti vrlo uspješne s materijalne strane – potreba za neovisnošću i kontrolom tjera ih da ulože svu svoju energiju u osiguravanje statusa i financijske sigurnosti, a možda i nadmoći nad drugima. Rad može biti način izbjegavanja osjećaja i zamjena za bliske, ispunjavajuće odnose. Zamjene se mogu tražiti i na druge načine: u statusnim simbolima, ovisnostima, promiskuitetnom seksu i bilo kojim drugim aktivnostima koje odvraćaju pažnju sa emocija. Zdravi odnosi mogu takvoj osobi biti dosadni, te ona može stalno provocirati dramu da bi se osjećala “kao kod kuće”.
Posljedice za bliske odnose
Odnos sa takvom osobom može biti vrlo bolan i frustrirajuć. Razumijevanje nije dovoljno, izražavanje ljubavi može biti odbijeno sa strahom i prezirom (ponekad i dosadom), a opraštanje će samo potaći nastavak istog ponašanja. Čak i ljudi koji su racionalno svjesni da osjećaju strah od bliskosti te njegovih posljedica, mogu imati otpore ili manjak motivacije da ulože vrijeme i trud u učenje drugačijeg ponašanja. Emocionalni rizici mogu ih previše plašiti. Mogu imati osjećaj da će sav njihov trud biti uzalud – kao što je i bilo u njihovoj obitelji. Unutarnje dijete ne razumije da se više ne radi o njihovoj obitelji.
Pred neko vrijeme radila sam putem Skypea s parom u Australiji. Muškarac je bio vrlo topao, šarmantan, omiljen među prijateljima, ovisan o pažnji mnogobrojnih ljudi, ali prema svojoj djevojci se ponašao omalovažavajuće i uvredljivo, i to pogotovo na javnim mjestima. Kad je ona to rekla, očekivala sam da će on to negirati, ali začudo, on se složio. Pitala sam što ga navodi na to. Rekao je da je to za njega neka vrsta intimnosti. Ispostavilo se da se njegov otac na isti način odnosio prema njegovoj majci, a majka je to prihvaćala s nekom vrstom humora (mada ne znam koliko usiljenog). Istovremeno, niti otac niti majka nisu poklanjali zdravu pažnju sinu, nego su to činili kroz kritiku ili manipulaciju. Koliko god taj čovjek čeznuo za ispunjavajućim bliskim odnosima, dok god je imitirao svoje roditelje njegovi pokušaji da ih ostvari završavali su frustracijom i razočaranjem. On nije bio spreman odustati od kontrole, te ga je partnerica na kraju napustila unatoč boli i ljubavi koju je osjećala. Čula sam se s njom nekoliko mjeseci nakon prekida, kad mi je rekla da je puno opuštenija i samopouzdanija otkad ne mora stalno biti spremna na slušanje podbadanja i omalovažavanja.
Lako moguće da ćete na kraju morati odustati od takvog odnosa, bez obzira koliko vaš partner imao drugih zanimljivih kvaliteta. Suosjećanje ne znači da morate žrtvovati sebe. Provjerite imate li neku vrstu spasiteljskog mentaliteta ili potrebe da zaslužite odobravanje, što nosite iz vlastite obitelji. Možda se nadate da će se vaš partner promijeniti kao što se vaši roditelji nisu promijenili. To je jednako malo vjerojatno, ako vaš partner sam ne izražava snažnu motivaciju.
Ako prepoznajete kod sebe strah od bliskosti, možete li zamisliti, barem na trenutak, da svi dijelovi vas – i oni koje smatrate jakima, i oni koje smatrate slabima – mogu prijateljski surađivati umjesto neprestano se boriti? Zamislite kako bi bilo da “jači” dijelovi vas mogu podržavati one nježnije, tako da možete ohrabriti sebe kroz rizik i ranjivost. Kako bi bilo imati najbolje od oba svijeta, osjećaj unutarnje harmonije? Možda biste došli u kontakt sa kvalitetama i resursima koje trenutno nemate u većini svog života. Možda biste puno manje ljepote života propustili. Da, ja sam pomalo idealist. To je dobro stanje.
Povezani članci:
Poremećaji vezivanja i kako ih iscijeliti
Čežnja i ganuće
Kontrola, krivnja i kako slušati unutarnji glas
