Einsteinu se pripisuje izreka da ne možemo riješiti problem na istoj razini razmišljanja na kojoj smo ga stvorili. To je posebno primjenjivo na odnose i emocionalne probleme, kao i životne okolnosti koje stvaramo.
Često se uhvatimo u začarani krug emocionalnih poriva i misli usmjerenih na promjenu vanjske situacije i drugih ljudi, odluka koje donosimo racionalno, a zatim ih povlačimo ili se mučimo uslijed suprotstavljenih emocija, koje nam onemogućuju da uopće donesemo odluku.
Svaki od tih poriva, emocija i misli sadrži djelić istine i djelić zdravih i opravdanih želja – ali niti jedan ne percipira širu sliku. Dok ne riješimo uvjerenja i emocije koje nas ograničavaju, svaki od tih poriva će nam se periodično činiti ispravnim ili realističnim, i svaki od njih bit će suprotstavljen ostalima. Nakon što iscijelimo ograničenja te, što je posebno bitno, integriramo izgubljene ili zaboravljene kvalitete, dijelove svijesti našeg istinskog bića, shvaćamo izreku zen-mudraca: suprotnost istini također je istina. Možemo pogledati situaciju s daleko dubljim razumijevanjem i uvidom, te, što je još važnije, bez ograničenja koja nas sputavaju. Tada je rješenje očito i samo po sebi razumljivo, slično kao kad sa strane promatramo druge ljude koji se bore sa svojim problemima.
Primjerice, možda vas ne zadovoljava kvaliteta vašeg partnerskog odnosa. Možda se u vama bore ljutnja, ljubav, prkos, strah, misli kao što su: on/ona je bolji/a od mnogih drugih… i bolje da sam s njim nego sama… ali ne cijeni me i ne primjećuje koliko bih željela… ali u nekim situacijama je ipak tako pažljiv… a pitanje hoću li moći naći ono što želim ako prekinem… ali ipak želim daleko više nego što mi ovaj odnos pruža…
Pokušavanje da promijenimo drugu osobu i vanjsku situaciju, ili donošenje racionalne odluke, u pravilu je neuspješno – a čak i ako je (najčešće privremeno) uspješno, unutarnji problem ostaje neriješen, emocije neiscjeljene, a izgubljeni dijelovi nas neintegrirani, te ćemo vrlo brzo stvoriti, ili će nas privući, slična situacija i slični osjećaji, sve dok se konačno ne okrenemo sebi i ne usmjerimo na rješenje uzroka problema.
Unutarnja fragmentacija – i integracija
Traumatična iskustva i toksični odnosi uzrokuju rascjepkanost osobnosti – pojedini dijelovi se odbacuju kako bi ustupili mjesto ograničavajućim uvjerenjima (često pozitivne kvalitete među kojima je na prvom mjestu samopoštovanje), drugi se potiskuju i ostaju nezreli (neugodni osjećaji), a neki se razvijaju i stvaraju kao maska ili kompenzacija (npr. agresivnost, uloga žrtve, ponekad i pozitivne kvalitete kao što su intelekt, seksualnost, humor…).
Nakon što se riješimo ograničenja, možemo integrirati, primjerice, izgubljeno samopoštovanje, optimizam, unutarnji osjećaj sreće… i postaje nam očito, ovisno o situaciji, da smo, primjerice, burno reagirali na sitnice koje su se mogle riješiti iskrenim i smirenim razgovorom bez predbacivanja, ili smo zaista zanemarivali sebe iz straha da ne zaslužujemo i ne možemo naći bolje. Možda smo racionalno to shvaćali odavno ranije – ali slično kao kad pokušavate prijateljicu potaći na racionalno i pozitivno rješenje njezinog problema, uplele bi se emocije i strahovi koji bi nas povukli natrag. Pokušavati izabrati između racionalnog i emocionalnog, između jedne emocije i druge… posve je uzaludan posao, dok se ne postigne stupanj integracije iz kojeg možete osjećati i djelovati usklađeno, na novoj razini zrelosti i zdravlja. To je istinski kvantni skok u svijesti.
Poteškoća je u tome što je vrlo lako omalovažiti svoj doprinos problemu, povesti se za nezrelim emocijama koje nam se u tim trenucima čine vrlo realistične, ili ostaviti njihovo rješavanje ‘za kasnije’ – u takvom odlaganju i nepotrebnim frustracijama mogu proći godine, umjesto da se to vrijeme iskoristi za napredovanje i stvaranje sretnog i zdravog života.
Vezani članci:
Rješavanje složenog unutarnjeg konflikta – transkript
Unutarnji problemi i izvanjska rješenja
