U ovom članku opisujem proces za koji primjećujem da je u većoj ili manjoj mjeri prisutan u mnogim obiteljima. Ako se ne prepoznajete do neke mjere u tome, vjerojatno ste imali iznadprosječno kvalitetan odgoj. U tom slučaju, ovaj članak može vam pomoći u razumijevanju ponašanja drugih ljudi.
Zbog uvjetovanja ljubavi i nezrelosti vlastitih roditelja, većina ljudi do neke mjere nauči povezivati ljubav sa podređenošću i igrama moći, što je razlog nesvjesnim otporima prema intimnosti i otvaranju drugoj osobi.
Roditelj koji se boji da ljubav znači ropstvo, bojat će se voljeti čak i svoje dijete, posebno zato jer su djeca ‘po definiciji’ zahtjevna. Tada će roditelj vjerovati u svoje pravo, pa i smatrati prioritetom, da ‘nauči dijete da ne može biti sve po njegovom’.
Kad roditelj odbacuje dijete
Roditelj može čak i prirodno dječje nezrelo ponašanje shvaćati kao nešto pogrešno i neprihvatljivo, stvarajući negativan stav prema djetetovoj osobnosti, što je rezultat kombinacije sljedećih uzroka:
– nezrelog očekivanja savršenstva od drugog ljudskog bića (koje je još jače jer se od djeteta očekuje puno više ljubavi i dobrih osobina nego od stranaca),
– projekcije osjećaja prema vlastitim roditeljima (naročito ako su oni bili nezreli i osoba se postavljala u roditeljsku ulogu prema njima),
– projekcije negativnih osjećaja prema vlastitom unutarnjem djetetu i njegovim potrebama i zahtjevima.
Roditelj kod kojeg su ove karakteristike prisutne može se početi doživljavati kao žrtva kad njegova očekivanja nisu ispunjena, te pripisivati djetetu prkos i negativne namjere, što postaje sve naglašenije kako se odnos pogoršava (što je za očekivati ako dijete nije previše uplašeno da ne pokazuje otpor).
Konflikt između ljutnje i krivnje
Na dijete je to strahoviti pritisak i ono reagira konfliktom između ljubavi i slijepog povjerenja, te bijesa i želje za dokazivanjem. Ako istražimo oba ta osjećaja, vjerojatno ćemo ih opisati otprilike na slijedeći način: ili su oni u pravu, tj. sa mnom nešto nije u redu; ili nisu u pravu, ne vole me i okrutno se ponašaju – ali što to govori o meni ako moram živjeti u takvim uvjetima? – u oba slučaja, zaključak je djeteta da ne zaslužuje ljubav.
(U transakcijskoj analizi, osoba se s vremenom počne sve više priklanjati jednom od ta dva zaključka, što vodi fiksiranim ‘životnim pozicijama’: + / – (ja sam OK, drugi nisu OK) ili – / + (ja nisam OK, drugi jesu), uz mnogo rjeđe mogućnosti – – (niti ja nisam OK, niti drugi) i + + (poželjna i zdrava pozicija, tj. ja sam OK, a i drugi su)). Suvišno je reći da su obje samo maske. Moje je mišljenje da dominacija jedne od tih pozicija postoji samo u vanjskom ponašanju, dok je ispod površine i dalje prisutna unutarnja borba.)
Na taj način dijete tako i samo stvara zaključak da je ljubav ropstvo i počinje se bojati poniženja i stida ako si dozvoli da voli (s tim da poniženje ne bi proizlazilo samo iz ponašanja druge osobe, nego i od negativnog stava prema sebi kao posljedica prethodnog zaključka), te se tako obrazac prenosi u njegov život i na slijedeće generacije.
Strah od pomirenja
I kod djeteta i kod roditelja u takvoj situaciji s vremenom će se razviti otpor čak i bilo kakvom pokušaju mirnog razgovora i razumijevanja, iz straha da će bilo kakav stupanj pomirenja i razumijevanja voditi ponovnom poniženju i ropstvu. Pogotovo je u takvim okolnostima teško priznati svoju ulogu u problemu, zbog težine emocija i energije koju ulažemo da odgovornost prebacimo na drugu osobu kako bi izbjegli osjećaj krivnje i osvještavanje onog dijela sebe koji je u strahu da s nama nešto nije u redu.
Taj dječji dio nas, koji svijet vidi crno-bijelo osjeća da je ili ono u pravu ili druga osoba, prema tome ako priznam svoj dio pogreške, ja sam loš, što vodi ne samo aktiviranju osjećaja krivnje, stida i manje vrijednosti, nego dijete vjeruje da bi to značilo da bi moralo dopustiti nastavak ponižavanja.
Tog konflikta se ne možemo riješiti sve dok ne prihvatimo i iscijelimo i onaj najčešće duboko potisnut dio koji osjeća da smo mi ti s kojima nešto nije u redu – iz čega slijedi da ne zaslužujemo ljubav, da smo manje vrijedni, lošiji od svih drugih – lako je to povjerovati kad su svi oko vas veliki kao kuća i samouvjereno se ponašaju. (Nezreli roditelji to potiču naglašavanjem svoje moćnije pozicije kroz suptilno potcjenjivanje djeteta, pa i otvorenim izricanjem negativnog mišljenja o djetetu.)
Dok god taj dio nas postoji, te emocije će s vremena na vrijeme dolaziti bliže površini, na što ćemo reagirati automatskim osnaživanjem one suprotne podosobnosti. Ključna greška je u pokušavanju da se napravi izbor između jednoga i drugoga. Ako to pokušavamo, konflikt neće biti riješen zato što niti jedan od njegovih dijelova nije dio našeg istinskog identiteta. U Integrative Systemic Coachingu se konflikt rješava tako da se, istražujući obje strane zajedno, postupno približavamo otkrivanju uzroka rascjepa i našeg izvornog identiteta, koji je prekriven dubokim osjećajem ‘ja ne mogu biti ja’.
Podloga nezrelog ponašanja
Čini mi se logičnim da bilo kakva neravnoteža prema jednom obliku nezrelog ponašanja ima svoju protutežu u suprotnoj tendenciji, koja je potisnuta. Drugim riječima, naizgled popustljiva i slaba osoba najvjerojatnije potiskuje duboke osjećaje agresije i neprijateljstva, a agresivna osoba potiskuje strah i nesigurnost. Rijeđe se događa da se radi o konfliktu između zrelog i nezrelog dijela ličnosti (npr. pušenje, ovisnost o hrani i sl); u tom slučaju vjerojatno postoji još dublja razina konflikta, koje je konkretno nezrelo ponašanje samo površinski izraz.
Isti proces se aktivira ne samo u odnosu s roditeljima (premda je tada u pravilu najjači) nego u svim drugim situacijama koje podsjećaju na izvorne okolnosti, čak i ako je jedina sličnost u postojanju mogućnosti da možda nismo u pravu.
Svi su ovi procesi vrlo suptilni, osim u trenucima krize, i većina ljudi se voli zavaravati da kod njih ne postoje samim time što su ih prilično rijetko svjesni.
Dijete čiji su roditelji izrazito nezreli osjećat će se gurnuto u ulogu roditelja, što izaziva ljutnju, težak osjećaj odgovornosti, koji vodi krivnji, (te sve jače osuđivanje roditelja, ovisno o tome koliko si osoba dopušta to osjetiti). S obzirom na dječju sklonost crno-bijelim zaključcima i generalizaciji, to vodi proširivanju negativnog stava na okolinu i sve tuđe iracionalne postupke, rezultat čega je nezdravo moraliziranje. Isprazni intelektualizam jedna je od varijanti ove situacije – bijeg u intelekt od emocija, čije osjećanje i izražavanje osoba nauči doživljavati kao slabost i nezrelost. Komplementarno ponašanje moraliziranju je kriminal – čin prkosnog djeteta koje svu odgovornost prebacuje na okolinu i opravdava svoje ponašanje osjećajem nemoći da dobije ono što mu je potrebno u ‘nepravednom svijetu’.
Vezani članci:
Rješavanje složenog unutarnjeg konflikta – transkript
