Ako vas iz bilo kojeg razloga zanima tema zlostavljanja, toplo preporučujem knjigu “Zašto on to radi?” (autor Lundy Bancroft, izdavač “Znanje”, 2015). Knjiga je izuzetno korisna za razbijanje čestih mitova o uzrocima nasilja – bilo fizičkog, emocionalnog ili verbalnog – i razumijevanje što i zašto zlostavljači čine da bi kontrolirali partnere. Premda smatram da autor malo pretjeruje u svom uvjerenju da su u pravilu muškarci zlostavljači, a žene žrtve, savjetujem da prijeđete preko tog dijela debate i pročitate knjigu jer je zaista detaljna, iskustvena i puna praktičnih uvida, te svakome bez obzira na spol, dob i seksualnu orijentaciju može pomoći da prepozna uzroke, strategije i signale zlostavljanja, te se možda izvuče iz takve situacije na vrijeme
Navest ću za početak neke ključne uvide koje predstavlja Bancroftova knjiga, a u ostatku članka pišem o svojim iskustvima u radu sa zlostavljačima i žrtvama (mada moram reći da je to iskustvo ograničeno, s obzirom da meni dolaze isključivo dobrovoljni klijenti, za razliku od sustava socijalne skrbi i sličnih ustanova).
Dakle, prema Bancroftu, bitne karakteristike zlostavljača su:
– oni su duboko uvjereni (što se često uči od ranih obiteljskih modela i cijele kulture u kojoj odrastaju) da je dominacija i kontrola nad partnerom prihvatljiva i opravdana. Zlostavljanje nije nužno posljedica traumatiziranosti, gubitka kontrole, osjećaja manje vrijednosti i slično (mada su to aspekti koji utječu), jer i mnogi drugi ljudi trpe posljedice traume i snažne emocije, ali ne zlostavljaju partnere. Zlostavljanje je rezultat dubokog osjećaja da je zlostavljanje prihvatljivo i “nije tako strašno”, pogotovo ako se zlostavljač osjeća “izazvan”.
– njihovo uživanje u moći i povlasticama koje imaju od zlostavljanja je stvarno i često svjesno
– oni su iznimno usmjereni na same sebe i uvjereni da njihove potrebe i želje trebaju biti na prvom mjestu, a partnerove manje važne (djetinjasta egocentričnost koja može ukazivati na potragu za “savršenim roditeljem” koji neće imati vlastitih potreba). U tom slučaju, oni doživljavaju kao “izazivanje” svaki izraz vlastite volje, drugačijih želja i drugačijeg mišljenja sa strane žrtve.
– oni u svojoj glavi objektiviziraju (dehumaniziraju) partnera kako bi izbjegli osjećaje krivnje, odgovornosti i suosjećanja, te pronalaze gomilu kriticizama i izgovora da prebace odgovornost na partnera. Oni doslovce počinju doživljavati partnera kao neku vrstu svog vlasništva. (Kulturni, religijski i tradicijski utjecaji često imaju ulogu u tome.)
– s vremenom, uslijed svih tih izgovora i dehumanizacije partnera, postaju sve tolerantniji na vlastito zlostavljanje i sve se manje kontroliraju
– periodi toplog i ljubaznog ponašanja su dio obrasca (poticanje nade i povjerenja kod žrtve)
– u javnosti, takvi ljudi su često šarmantni, uvjerljivi, opušteni i socijalno vješti, nerijetko i karizmatični, a pojedini zlostavljači mogu biti blagi i sramežljivi na prvi pogled. Mogu imati poštovanja i suosjećanja prema ljudima izvan svog doma, jer njih ne smatraju svojim vlasništvom i odgovornima da im ugađaju. Sve to otežava shvaćanje žrtve ozbiljno.
Sve ovo može biti svjesno ili nesvjesno, ali često je svjesnije nego što većina javnosti, pa čak i stručnjaka, pretpostavlja. Autor govori o tome kako često njegovi klijenti u trenucima nepažnje razotkrivaju vrlo razrađene strategije manipulacije i veliku svjesnost o tome kako te strategije utječu na partnera. Oni jednostavno partnerove osjećaje ne smatraju dovoljno važnima da bi ih uzeli u obzir.
Coaching sa zlostavljačima koji su dobrovoljni klijenti
Imala sam tu i tamo klijenata oba spola koji bi se žalili na hladnoću partnera/partnerice i kako su njihove potrebe ignorirane u odnosu, da bi se kasnije ispostavilo da zapravo oni kontroliraju i ugnjetavaju partnera. Ponekad su takvi klijenti oni koji čak i prvi traže terapiju, koji se prikazuju kao vrlo emotivni i svjesni potrebe o komunikaciji, te mogu vješto zavarati i izmanipulirati pomagača koji nema dovoljno iskustva s takvim tipom zlostavljača.
Ponekad bi me želja da budem objektivna i nepristrana znala navesti da, barem u početku, budem malo previše objektivna i nepristrana, sve dok ne bi više detalja isplivalo na površinu. Zlostavljač je često toga svjestan i lako će manipulirati optužbama za pristranost i neobjektivnost, kao i skrivati i iskrivljavati detalje. Ako ste pomagač i spomene se zlostavljanje u bilo kojem kontekstu, izuzetno je važno istražiti obje strane priče i tražiti što više što konkretnih detalja, jer ponekad zlostavljač može doći prvi i tvrditi da je sam žrtva zlostavljanja i nemara (a neki od njih mogu u to i stvarno vjerovati).
Neki od elemenata na koje pomagač treba obratiti pažnju u takvoj situaciji su:
– Zlostavljači se u prvom redu usmjeravaju na vlastite potrebe i želje i pričaju o vlastitim potrebama i emocijama, dok će rijetko ili nikad spomenuti ili se stvarno uživjeti u potrebe partnera (mada se ponekad mogu pretvarati da to čine, ako su dovoljno vješti). S obzirom da to nije toliko daleko od prosječne ljudske prirode, trebate biti vrlo pažljivi i osluškivati vlastite instinkte, te, ako je ikako moguće, zatražiti da čujete i mišljenje druge strane. Uloga žrtve je jedan od posebno moćnih oblika zlostavljanja.
– Nekad će priznati određena neprihvatljiva ponašanja, ali će ih minimizirati i opravdavati. U takvim situacijama treba tražiti što više konkretnih (možda i pomalo pedantnih) detalja kako bi dobili bolji uvid u to što se događa. Nastojte zadržati izuzetnu mirnoću i neutralnost u načinu i tonu postavljanja pitanja.
– Ponekad (ali ne i uvijek) žrtva dolazi s pitanjem kako se sama može poboljšati i pomoći partneru, dok zlostavljač dolazi da bi se žalio na partnera, dobio podršku i satisfakciju ili čak izmanipulirao stručnjaka da mu pomogne kritizirati i kontrolirati žrtvu. Stručnjak mora biti izuzetno pažljiv i vješt kako bi s jedne strane istražio dovoljno detalja, a s druge izbjegao optužbe za sumnjičavost, pristranost i okrivljavanje žrtve. Još jednom, obratite pažnju na to koliko razumijevanja, empatije i poštovanja vaš klijent pokazuje za potrebe i uzroke ponašanja svog partnera.
– Zlostavljači mogu biti izuzetno uvjereni da su u pravu i toliko zavaravati sami sebe, da i njihova neverbalna komunikacija postane izuzetno usklađena i uvjerljiva. Neki od njih mogu pokazivati želju da rade na sebi da bi riješili vlastite obrasce “kojima privlače takvo ponašanje”, da bi se tek kasnije pokazalo da zapravo žele kontrolirati svoje partnere. S obzirom da pomagač ne čita misli (i bilo bi se glupo takvo nešto pretvarati), u početku je gotovo nemoguće razaznati kako stvarno stoje stvari, ali ostanite budni za prepoznavanje neobičnih i neusklađenih elemenata priče, te nerealističnih očekivanja. U svakom slučaju, izbjegavajte kritizirati i prosuđivati partnera kojeg još niste niti upoznali.
– Čim zlostavljača konfrontirate s njegovim nerealističnim zahtjevima, izgovorima i mogućnosti da je on taj koji vrši nasilje, očekujte okrivljavanje, optužbe i razne druge oblike manipulacije, možda i neku vrstu zastrašivanja u težim slučajevima. Zlostavljač vas može pokušati kazniti na neki način, uključujući odbijanje daljnjeg kontakta s vama i druge oblike pasivne agresije. Aktivna agresija je obično rezervirana za partnera ili se događa kod posebno teških socijalnih slučajeva, ali zlostavljač može, npr., zaprijetiti da će nanijeti štetu vašoj reputaciji. Razmislite kako se želite postaviti u takvim situacijama. Imajte u vidu da će malo zlostavljača realizirati svoju prijetnju samo zato što ste im rekli svoje mišljenje, a čak i ako to učine, rijetko mogu doprijeti do tolikog broja ljudi da bi vam učinili znatniju štetu, pogotovo ako ste svojim djelovanjem već stekli pozitivnu reputaciju.
– U svakom slučaju, pomozite klijentu da radi na svojim dječjim emocijama, osjećaju neispunjenosti, manje vrijednosti i slično, bez obzira mislite li da se radi o zlostavljaču ili žrtvi. Time mu pomažete da dođe u bolji kontakt sa sobom i s uzrocima svog ponašanja, te da istraži drugačije mogućnosti. Neki od njih (ako nisu svjesni zlostavljači) ponekad mogu prepoznati da ako se sami osjećaju bolje sa sobom, nemaju toliku potrebu za ustupcima i ugađanjem od partnera, pa mogu imati više empatije prema partneru. No, budite svjesni da rad na emocionalnim problemima najčešće nije dovoljan da prekine obrazac zlostavljanja ako se pritom zlostavljač ne suoči s ključnim uzrokom: vrijednosnim sustavom koji opravdava nepoštovanje, manipulaciju i kontrolu nad partnerom.
– Ako je ikako moguće, tražite da dođu na coaching zajedno s partnerom barem jednom. Daleko je manje vjerojatno da će zlostavljač lagati u vezi specifičnih detalja ako partner sluša i može dati svoju verziju priče. (Naravno, postoji mogućnost da partner može biti dovoljno zastrašen ili izmanipuliran da se složi sa svime što zlostavljač kaže, ali takvi teški slučajevi u pravilu niti neće doći dobrovoljno na coaching.)
– Zlostavljanje ne mora uključivati fizičko nasilje; različiti oblici manipulacije, verbalnog zlostavljanja, kriticizma, omalovažavanja, zastrašivanja ili pasivne agresije mogu imati itekako teške posljedice za samopouzdanje i osobne granice žrtve.
Blaže oblike zlostavljanja može biti teško razlikovati od “običnog” nezrelog i neuviđavnog ponašanja koje još uvijek spada u granice “normalnog”. Moja trenutna radna definicija zlostavljanja je da je to ponašanje kojim se pokušava slomiti volja druge osobe i uspostaviti kontrola nad njom, bez obzira radi li se o svjesnoj i namjernoj ili nesvjesnoj potrebi za kontrolom. To nije savršena definicija, ali je prilično dobra za praktične svrhe.
Rad sa žrtvama nasilja
Žrtve nasilja (bilo koje vrste) mogu biti svjesne da se radi o zlostavljanju, ali mogu biti zbunjene što da čine ili čak biti uvjerene da su same zlostavljači, ili barem da imaju znatnu ulogu u problemu. U svakom slučaju, i za žrtvu i za zlostavljača karakteristično je da opravdavaju i minimiziraju nasilje i nalaze izgovore za zlostavljača. Također tražite što više konkretnih detalja.
Mnoge žrtve su u svojoj obitelji odmalena “trenirane”, ili su same sebe istrenirale pod utjecajem okolnosti, da moraju biti pretjerano odgovorne, uviđavne, tolerantne i umanjiti važnost svojih potreba, a dati na značaju tuđima. Zlostavljači često “nanjuše” takve osobe i obično ih u početku lagano “testiraju” sitnim kritikama i manipulacijama, da bi vidjeli hoće li se žrtva prilagoditi. Žrtvama je u prvom redu potrebno pomoći da više vrednuju vlastite potrebe (zlostavljač će uglavnom govoriti o vlastitim potrebama), da shvate da u životu imaju pravo slijediti vlastite želje i vrijednosti, te da je nekompatibilnost s drugom osobom prihvatljiva. Vjerojatno ćete im trebati pomoći da u komunikaciji izbjegnu igre dokazivanja, opravdavanja i uvjeravanja, nego da se jednostavno drže svojih vrijednosti.
Žrtvi ćete često trebati pomoći da razriješi neku vrstu emocionalne vezanosti za zlostavljača koja nastaje iz “stokholmskog sindroma” (zahvalnost zlostavljaču na sitnim pažnjama i nagradama), a često je prisutna inada u dokazivanje vlastite vrijednosti i dobivanje potvrde da je ipak dobra osoba, odnosno nada da će se zlostavljač jednog dana osvijestiti i uvidjeti kako bi lijepo i lako bilo živjeti u međusobnom poštovanju i suradnji (što se ne događa zato jer zlostavljač jednostavno nije zainteresiran za takvu vrstu sreće i više vrednuje moć i privilegije). To je u pravilu vezano s nekim obrascem iz djetinjstva – nekom vrstom potrebe da se dokažemo roditelju ili dobijemo odobravanje od roditelja, te je to jedna od najvažnijih stvari na kojima treba raditi.
Ljudi skloni zlostavljanju, manipulaciji i kontroli često spontano odabiru partnere koji su empatični i skloni pojačanoj odgovornosti, jer na nekoj razini znaju da će takvu osobu lakše pridobiti da stavi sebe u drugi plan. Posebno empatična i odgovorna osoba može osjećati pritisak da ostane sa zlostavljačem čak i kad je svjesna zlostavljanja, u nadi da će mu pomoći da prebrodi njegove emocionalne traume. Važno je osvijestiti žrtvi da se to gotovo sigurno neće dogoditi, zbog sljedećih razloga:
– ona nije pravi uzrok zlostavljačevog ponašanja, pa ne može biti niti rješenje. Moje iskustvo s takvim slučajevima pokazuje da, koliko god se žrtva trudila, nikad neće biti dovoljno, zapravo u pravilu to samo potiče objektiviziranje i nepoštovanje sa strane nasilnika.
– zlostavljač je jednostavno ne poštuje dovoljno da bi joj dozvolio da mu pomogne. Obično duboko u sebi vjeruje u partnerovu inferiornost (što je često povezano sa seksizmom, posebno u konzervativnim kulturama), pa doživljava suradnju kao neku vrstu poniženja.
– zlostavljač u pravilu doživljava previše ugode i dobrobiti kroz manipulaciju i kontrolu da bi od toga odustao. Ljepota i radost međusobnog poštovanja i suradnje ili su mu nepoznati ili mu jednostavno nisu dovoljno zanimljivi u odnosu na užitak moći i dominacije. Ponekad i zlostavljač i žrtva doživljavaju dramu uzbudljivom i “strastvenom”, a zdrav odnos dosadnim.
Žrtve mogu biti posebno zbunjene zato što poznaju i dobre osobine zlostavljača i lakše će ga nego netko izvana vidjeti kao ljudsko biće s manama i vrlinama umjesto kao čudovište, pogotovo ako se radi o lakšim oblicima zlostavljanja i kontrole. Važno je žrtvi pomoći da razumije da netko ne mora biti čudovište da bi bio nezdrav, egocentričan i nasilan, te da može napustiti zlostavljača i bez da ga smatra čudovištem, pa i bez da ga etiketira nazivom zlostavljača. Također, pomozite žrtvi da prepozna razliku između osobina i životnih vrijednosti.
Pomozite žrtvi da prepozna da je zlostavljač u biti NE VOLI, bez obzira koliko ponekad tvrdi suprotno. Možda je želi posjedovati ili čak osjeća potrebu za njom, ali je ne poštuje i ne doživljava kao potpunu osobu, a zdrava odrasla ljubav je apsolutno nespojiva s nepoštovanjem i kontrolom. Pomozite žrtvi da prepozna što stvarno želi u odnosu, a zatim da to usporedi s onim što dobiva. Pomozite joj da vrati narušeno samopoštovanje i povjerenje u sebe, ili da ga izgradi ako ga nije imala prilike izgraditi tokom odrastanja.
Zlostavljanje i kultura
Zlostavljanje unutar veza i obitelji je samo jedan od aspekata kulture glorificiranja moći, dominacije i kontrole. Koliko ljudi znate koji se dive “moćnicima” u svijetu i opravdavaju njihove zločine? Ja znam neke inače izuzetno inteligentne ljude koji to čine. Primijetite li, kad čitate o nasilju, nepravdi i diskriminaciji na raznim razinama društva – političkoj, ekonomskoj, pravnoj i slično – da pomislite nešto kao “pa, takav je očito život” ili “to i nije nešto neuobičajeno”, “tako je oduvijek bilo” ili čak “sami su si krivi”, pogotovo ako se radi o skupinama kojima ne pripadate? To je znak da ste pod utjecajem kulture koja opravdava, ako ne i promiče nasilje i nepravdu.
Vjerujem da će stvari biti znatno bolje kroz kojih 100-300 godina, slično kao što možemo vidjeti znatne promjene u sadašnjosti u odnosu na početak 20. i pogotovo 19. stoljeća i ranije. U međuvremenu, na svakom od nas je da doda poneku ciglu u temelje promjene, koliko može i kad god može, u prvom redu kroz vlastiti primjer. Možda nećemo uživati u već izgrađenoj kući, ali možemo biti jedna od osoba koje je grade.
Vezani članci:
Zaljubljivanje u “loše dečke” (i djevojke)
