Paradoks (ne)sigurnosti
Duboka bliskost i razumijevanje u kvalitetnom odnosu jedno je od najljepših iskustava života. S druge strane, ideja da možemo posjedovati nečije emocije ili kontrolirati život apsurdna je i nerealna. No društvo nas nauči da vjerujemo da bi tako trebalo biti. Kad nas stvarnost suoči s nečim obratnim od onoga što nas cijeli život uče da je normalno i sigurno, to može biti popriličan šok.
Nakon što su tolike generacije provele živote boreći se za stabilnost i sigurnost, paradoksalno, često je upravo uljuljkanost u sigurnost ono što s vremenom može dovesti do potresa i preokreta. Ne samo što u nekoj kolektivnoj svijesti vlada čvrsta ideja da su stabilni brakovi ključni za opstanak zajednice, nego i na individualnoj nesvjesnoj razini u stabilnom bliskom odnosu obično tražimo zamjenu za odnos s roditeljima i sigurnost koju smo tada imali – ili nismo.
I upravo tada je najvjerojatnije da ćemo zanemariti partnera kao stvarnu osobu, da ćemo ga pokušati ukalupiti u naše fantazije i time ga udaljiti od sebe. (Provjerite i članak “Kad je partner zamjena za roditelja”.) A to je i razlog zašto gubitak nečije ljubavi potiče tako intenzivne emocije – možemo nesvjesno osjećati kao da gubimo roditelja, umjesto ravnopravnu odraslu osobu.
Biste li željeli zadržati nekoga uz sebe tko više nije sretan s vama? U tom slučaju, kako tu osobu percipirate? Doživljavate li je kao složeno ljudsko biće ili više kao neki produžetak sebe? Što bi bilo drugačije kad bi je doživljavali kao jedinstvenu osobu s pravom na vlastiti život i odluke?
Da li bi vas strah od nesigurnosti zaslijepio za to? Ili bi vas bol odvajanja podsjetila na preplavljujući osjećaj nevoljenosti i napuštenosti iz neke dječje traume? U oba slučaja, nije mudro odgovornost za te obrasce i emocije pripisivati drugoj osobi.
Vjerujem da nepokušavanje da drugu osobu vežemo za sebe vodi većem međusobnom poštovanju i uvažavanju, pa time i većoj bliskosti i povjerenju. Puno više o tome možete naći u članku “Kako održati strast u vezi“.
Iz moje perspektive, iskreno se zaljubiti u novu osobu nije nešto za što bi ikoga trebalo okrivljavati. No laž, pogotovo dugotrajna laž, je puno teža situacija. Odnos se temelji na poštovanju, povjerenju i odgovornosti, a laž i manipulacija sve to ruše, često nepovratno. Laž također ruši i osjećaj integriteta i samopoštovanja onoga tko laže, te povlači za sobom kronični teret krivnje. Bilo bi lijepo kad bi ljudi bili odgojeni tako da se ne boje iskrenosti i radije biraju kratkoročnu neugodu radi dugoročne sreće nego obratno, te kad bi ih društvo u tome podržavalo. No često nije tako.
Ako ste prevareni
Ako zamislite preljub ili ste doživjeli preljub (ne nužno i prevaru, koja uključuje laž i skrivanje), što je prvo što biste pomislili? Da li biste razmislili o tome kako se druga osoba osjeća, koliko je kvalitetan bio vaš odnos i što je nedostajalo? Ili biste bili bijesni i osjećali da je neprihvatljivo da netko ne pripada više vama, da ne možete više računati na tu osobu kao da na to imate pravo? Ovo drugo sugerira da partnera vidite više kao roditelja, nekoga tko je dužan biti s vama i ispunjavati vam potrebe, umjesto kao stvarnu osobu.
Kakva bi za vas bila razlika u slučaju da vam partner odmah dođe i iskreno kaže da se zaljubio u nekoga drugoga, u odnosu na slučaj da otkrijete da vam je lagao i da niste znali u kakvoj ste situaciji? Da li biste bili ljuti u prvom redu zbog laži, ili biste više bili ljuti zato što se usudio osjećati nešto drugo nego što vi želite i što vama daje sigurnost i stabilnost? U ovom drugom slučaju, razmotrite mogućnost da je problem u vama.
Umjesto bježanja od izazova, savjetujem da ih prigrlite i doživite kao veliku priliku. Kad bi vam se iznenada tlo izmaklo ispod nogu, kako bi se mogli podržati i dočekati na noge? Na kakve ideje i mogućnosti bi vas takva kriza potakla, kojih bi se inače bojali i cenzurirali u svojoj glavi? Što bi sve mogli naučiti, kako bi se sve mogli promijeniti kroz takvu krizu, ako odaberete gledati je kao potencijal umjesto kao katastrofu? Što bi vaša djeca naučila ako vas gledaju kako se s boli i promjenama nosite dostojanstveno, odvažno i kreativno umjesto da potonete u očaj i optuživanje ili da pokušate kontrolirati i manipulirati?
Je li prevara traumatična?
Ako traumu definiramo kao otcjepljivanje jednog dijela vlastitog identiteta, često u kombinaciji sa stvaranjem toksičnih uvjerenja, onda iskustvo prevare može biti traumatično. Hoće li biti ili ne, ovisi o emotivnoj zrelosti i izgrađenosti pojedinca, prethodnom iskustvu, intenzitetu doživljenog razočaranja i stupnju zdravog samopoštovanja.
Prema mom iskustvu, u normalnim okolnostima traume se u pravilu stvaraju u djetinjstvu, kad smo još ovisni o roditeljima za preživljavanje, skloni vidjeti stvari dramatično, osjećamo se nemoćni i osjećaj vlastitog identiteta nam još nije stabilan. Ako se radi o odrasloj, izgrađenoj osobi, mnogo će se lakše dogoditi da se iskustvo prevare nadoveže na rane traume osjećaja izdaje ili napuštenosti sa strane roditelja te tako utvrdi već postojeću traumu i postane dio toksične cjeline (gestalta u psihoterapiji).
Ne radi se uvijek ili samo o osjećajima ljubomore i napuštenosti, mada su to osjećaji koje većina ljudi može najlakše prepoznati. Često je bit traume u dubokom osjećaju razočaranja i gubitka povjerenja; ne samo u određenu drugu osobu, nego možda i više u same sebe (svoju sposobnost procjene), u ljudske odnose i u vlastite ideale. Ako uspijete zadržati ili barem vratiti to povjerenje, iskustvo prevare ne mora biti traumatično. Naprotiv, može vam otvoriti nova vrata, otkriti potencijale koje niste ni znali da imate, potaknuti na novi život.
Mnogi ljudi koji su prošli kroz to iskustvo pronalaze da ih je više od fizičkog čina prevare boljela laž, manipulacija, doživljaj da nisu bili tretirani kao potpuno ljudsko biće koje je vrijedno istine. Potpuna iskrenost s poštovanjem u takvim situacijama može mnogo značiti, ali malo ljudi ima hrabrosti za to.
Tko i zašto vara
Dobar dio ljudi možda i nije baš nesretan u vezi/braku, ali su se uzajamni osjećaji istopili uslijed rutine i uzimanja zdravo za gotovo. Oni možda i dalje donekle cijene svog partnera, ali ona duboka dječja potreba za viđenosti, prihvaćenosti i razumijevanjem više nije zadovoljena i osjećaju da to od partnera više neće dobiti onako kako bi željeli. Ako naiđe osoba koja će pokrenuti te dječje nade, oni se lako mogu opet zaljubiti, a tada je teško, ako ne i nemoguće, vratiti se natrag.
Neki ljudi, uglavnom zbog manjkavog odgoja, ali dijelom možda i urođenih osobina, imaju veliku potrebu za pažnjom i dokazivanjem. Oni se kroz prevare nastoje potvrđivati, dokazati svoju privlačnost. S obzirom da su u biti prazni iznutra, nikad nije dovoljno. Njima nije važna dubina razumijevanja i bliskosti, nego, pomalo ovisnički, privremena navala endorfina kad uspiju nekoga zavesti.
Neki su jednostavno emotivno plitki, nedostaje im kako senzibilnosti, tako i emocionalne inteligencije i jednostavno ne mogu zamisliti niti razumjeti ideju uzajamnog poštovanja, povjerenja i razumijevanja. Oni će ući u brak da bi imali kontrolu nad nekim ili da bi imali paravan pred društvom, ali taj odnos im neće puno značiti.
Neki ljudi imaju urođenu potrebu za adrenalinom i istraživanjem, te jednostavno ne mogu ostati dugo na istom mjestu ili s istom osobom. Ne bi ih trebalo zbog toga osuđivati, jer i oni su važan dio raznolikosti čovječanstva i njihovi talenti su potrebni civilizaciji. U nekom idealnom društvu otvorenog uma, takvi ljudi bi osjećali slobodu prepoznati i jasno izraziti kakvi su i što im je potrebno, pa tko voli, neka priđe. Tako bi se izbjeglo puno razočaranja i okrivljavanja. U društvu koje intimne odnose strogo kontrolira, takvi ljudi se mogu beskrajno mučiti između svojih osjećaja i tuđih očekivanja, ili, u slučaju da su egocentrični, mogu izvoditi razne igre da bi zadovoljili svoje potrebe.
I napokon, ima ljudi koji su nesretni u braku, ali zbog različitih razloga ne usude se reći istinu. Možda vjeruju da bi neizlječivo oštetili svoju djecu, ili se boje materijalnih gubitaka, ili vjeruju da je partner preslab da se nosi s krizom, ili se boje osvetničke reakcije partnera. Neki od tih strahova su realistični, ali ne i nepremostivi – razvod je sigurno materijalno opterećenje, a ima (bivših) supružnika koji se pokušavaju osvetiti preko leđa djece. No mnogi od tih strahova su također uvjetovani dječjim iskustvima i nedostatkom unutarnje podrške samima sebi – sposobnosti da se podržimo kroz vlastite neugodne emocije.
Ako ste u iskušenju
U većini slučajeva, zaljubljenost je buđenje dječjih emocija i dječjih nada koje će veza s novom osobom samo privremeno primiriti, ali ne i riješiti. Preispitajte se da provjerite koje su vaše najdublje nade u vezi mogućeg novog odnosa i čine li vam se one prikladne odrasloj dobi ili više dječjoj. Bilo kakvo idealiziranje druge osobe i anksioznost kako će vas ona percipirati posebno su bitni signali dječje vezanosti. Slično je i s potrebom da neku osobu “spasimo” ili joj se dokažemo i “zaradimo” njezinu ljubav.
Primijetite li takve emocije, bez obzira na konačnu odluku imat ćete velike dobrobiti od rada s vlastitim dječjim emocijama. Posvetite se prvo tome, pa tek onda onome što se izvana događa. Jednom kad riješite dječje emocije, možda ćete otkriti da vam nova osoba odjednom djeluje puno običnije i manje privlačno.
A možda i ne. Jer normalno je u mladosti raditi greške i iz svake takve pogreške nešto i naučimo. S nešto više iskustva i zrelosti, lako je moguće da ćemo u sljedećem izboru izbjeći neke od starih zamki i voditi se kvalitetnijim vrijednostima. Ako i nakon rješavanja dječjih potreba doživljavate novu osobu kvalitetnom i kompatibilnijom vašim vrijednostima, ako osjećate da bi bilo lako ostvariti duboko razumijevanje i poštovanje, a u vašoj sadašnjoj vezi to nedostaje unatoč vašem iskrenom trudu, možda je nova osoba bolji izbor.
U svakom slučaju, iskrenost je ključ – kako prema dosadašnjem, a i mogućem budućem partneru, tako i samima sebi. Istina će vas uistinu osloboditi, na mnogo dublje i značajnije načine od religije. No budite oprezni da ne dozvolite dječjim emocijama da se prikažu kao dublja istina. Suptilniji osjećaj što je zdravo i što bolje predstavlja vaš integritet važniji je od intenziteta i ugode koje nose dječje emocije.
Ako ste “počinitelj”
Što nakon prevare ako ste je sami počinili, a ne želite razilazak? Zahtijevati oprost i povjerenje je ne samo nezrelo, nego neodgovorno i manipulativno. Povjerenje se zaslužuje, a ne zahtijeva. Za istinski oprost potrebno je ponovno uspostaviti ravnotežu, što uključuje popravak štete. (Preporučujem i članak “Kako oprostiti i zaslužiti oprost”.) Ravnoteža ne mora biti doslovna – da sad druga osoba ima pravo vas prevariti.
Za početak, preispitajte sami sebe da biste shvatili što vas je motiviralo na prevaru. Potreba za pažnjom i moći, dosada, nezadovoljstvo vezom ili čisti seksualni nagon? Ako se radilo o nezadovoljstvu odnosom, želite li ostati u njemu? Ako je odgovor da, kako možete postići da odnos ubuduće bude bolji (što je, naravno, mnogo teže nakon prevare) i da ne uzimate više drugu osobu zdravo za gotovo? Ako se radilo o onim ostalim osjećajima, kako ih možete proraditi na konstruktivnije načine?
Vaš partner ima pravo odlučiti želi li vam opet vjerovati ili ne. Pri tome će ulogu igrati ne samo čin prevare, nego i mnoge druge okolnosti: stvari koje ste rekli ili niste rekli, osobine koje ste pokazali ili niste pokazali kroz duže vrijeme, kvaliteta veze općenito. Što god vaš partner odluči, na vama je da regirate dostojanstveno i s poštovanjem. Jedino tako možete početi graditi moguće nove temelje odnosa.
Što s djecom?
Djeca su, naravno, ključni razlog zašto društvo vrednuje stabilnost braka. Naravno, ako je brak moguće popraviti – za što treba postojati odgovornost, motivacija i mnogo truda s obje strane – odlično, svi su dobili kvalitetan primjer. No nije li brak sretan, djeca će biti uzdrmana i snositi posljedice bez obzira što na kraju odlučili. Ako ste zaključili da se vaš brak ne da popraviti i da su razlike nepremostive, uobičajene su varijante koje slijede.
Odlučite li se prigušivati svoje potrebe, ostat ćete u mlakoj svakodnevici punoj sputanosti, frustracije i neistine, u kojoj nećete rasti, nego ćete sve dublje tonuti. Vaša će djeca možda imati više površinske sigurnosti, ali i loš primjer za vlastito samovrednovanje, kreativnost i suočavanje sa životnim problemima.
Ostanete li u braku u kojem se svađate i nastojite promijeniti i kontrolirati drugu osobu, djeca će vjerojatno osjećati ne samo strah, nego i krivnju te preuzimati na sebe odgovornost, što također ima dugoročne posljedice na njihov život. Neka razviju kronični unutarnji konflikt pokušavajući istovremeno zadovoljiti obje strane u sukobu. Mnogi ljudi odrasli u takvim okolnostima kažu mi da bi radije da su se roditelji razveli pa da bar bude mir, nego što su živjeli u takvim uvjetima.
Razvedete li se, djeca će pretrpjeti određeni šok i period nesigurnosti. Kakve će posljedice iz toga proizaći, naročito ovise o tome kako ih roditelji kroz to podrže. Uvjere li ih oboje roditelja da su i dalje sigurni i voljeni, posvećuje li oboje roditelja pažnju dječjim emocijama i provode li kvalitetno vrijeme s djecom, djeca se mogu uskoro stabilizirati i možda naučiti da se i teške situacije u životu mogu prebroditi i da u životu postoji i više mogućnosti od samo jedne. Naročito je pritom važno da se roditelji znaju ophoditi zrelo i dostojanstveno jedno s drugim.
Postoje i druge varijante od ovih uobičajenih. Poznajem ljude koji su se odlučili razvesti, ali živjeti u neposrednoj blizini kako bi oboje mogli podjednako brinuti o djeci. Poznajem i ljude koji su odlučili živjeti zajedno kao cimeri, suroditelji, ali bez polaganja emocionalnog prava jedno na drugo i uz obostrano davanje slobode na vlastiti privatan život. To je možda teže izvesti potpuno čisto i bez očekivanja, ali uz dovoljno zrelosti i kvalitetne suradnje, zašto ne? Ne bi me čudilo kad bi više slobode i manje uzimanja zdravo za gotovo s vremenom pomoglo da se vrati stara ljubav.
Nova perspektiva
Uvijek mi je draže suočiti se s neugodom odmah, kako bi se dugoročno stvari raščistile, nego tu neugodu odgađati, što neizbježno znači da samo produljujemo patnju i zakopavamo se još dublje. No u neke krivnje i strahove iz djetinjstva možemo biti toliko uronjeni da nam je teško uopće sagledati druge mogućnosti.
U tom slučaju, dozvolite si vrijeme da preispitate vlastite emocije i misli umjesto da ih stalno vraćate u stare, automatske tokove. Razmislite o tome koliko bi još vremena trebali patiti da bi bilo dovoljno. I koje bi bile posljedice odgađanja? Kojih mogućnosti se možda bojite, a potajno ih želite? Na koje se načine možete suočiti sa svojim strahovima? Postoje li perspektive koje su možda suprotne onome što su vas učili, ali koje jednostavno djeluju zdravije? Dajte si vremena da prepoznate i poslušate i one suptilnije glasove u vašem tijelu i umu, umjesto samo one neke automatizirane trake koja vam ponavlja jedno te isto.
Većina ljudi ulazi u odnos s idejom da se njihovo viđenje stvari podrazumijeva, da se njihov način komunikacije podrazumijeva i da je očito kako bi odnos trebao funkcionirati. Pritom često nisu zainteresirani da istraže i razumiju kako sebe, tako ljudsku psihologiju i komunikaciju, pa niti osobu s kojom ulaze u vezu. I tada mogu samo citirati Balaševića:
“Tko nije drvo razumeo prvo,
pa tek onda sadio
Taj nije ništa uradio
I shvatiće, kad-tad
Da ne zna šta je hlad.”
Vezani članci:
