Autor: Kosjenka Muk
Posljednjih desetljeća, oslanjamo se (kako-tako) na znanost kao na najpouzdaniji izvor informacija. No u naše vrijeme, industrije orijentirane na profit zapošljavaju inteligentne ljude obrazovane u psihologiji, sa samo jednim ciljem: kako manipulirati ljudima? Nije trebalo dugo da se prepozna i shvati vrijednost povjerenja koje naše društvo ulaže u znanstvena istraživanja. A kako konkurencija postaje sve jača, izgleda da skrupule postaju sve slabije. Polako, ali sve više, čini se da znanost postaje suptilno oružje diskreditiranja konkurencije i protivnika i sredstvo borbe za profit.
Znanstvena istraživanja zahtijevaju da ih se financira: visoko obrazovanu radnu snagu, instrumente i materijale visoke vrijednosti. Mnoge vlade više vole ulagati u vlastitu komociju i vojsku nego u istraživanja koja ne donose neposrednu korist za njih. Zato je znanstvenim ustanovama dobro došla, ponekad i neophodna, pomoć izvana – od bogatih industrijalaca. Jednom kad se znanstvena ustanova navikne na takvu pomoć, neće željeti ostati bez nje, te slijede suptilne, a zatim sve manje suptilne sugestije. No, na tome se nije stalo. Pojedine industrije počele su zapošljavati vlastite timove znanstvenika koji su plaćeni isključivo za promociju proizvoda te industrije i diskreditiranje suprotnih mišljenja. Za sad, većina toga događa se u Americi, no posredstvom medija i Interneta rezultati vrlo brzo dolaze do nas i ostatka svijeta.
Premda je mnogima od nas teško vjerovati da bi ljudi imali obraza i mašte do te mjere usavršiti bezobzirnu i javnu manipulaciju ljudima, to se događa, štoviše postaje sve uobičajenije. Na ovoj stranici možete pročitati svjedočanstvo kalifornijskog znanstvenika i borca za zaštitu okoliša Hueya Johnsona, od kojeg dijelove prenosim ovdje.
Johnson opisuje kako je na temeljima višestruko provjerenih rezultata određenih pesticida, koji su pokazivali njihovu štetnost, sazvao sastanak zastupnika koji su odlučivali o njihovoj zakonskoj regulaciji. Na isti sastanak proizvođač pesticida poslao je vlastiti znanstveni tim “posebno treniran da prezentira verziju njihovog poslodavca”. Njihov pristup temeljio se na “brzom prolasku kroz komplicirane grafičke prikaze koji su se suprotstavljali našim znanstvenim istraživanjima. Zastupnici čije sam glasove trebao da bi se zakonske odredbe promijenile doimali su se zbunjenima”.
Drugi dio priče bio je politički: “Neki od zastupnika bili su iz farmerskih okruga i nisu htjeli izgubiti glasove farmera tako što bi pooštrili zakonske odredbe.” Johnson dalje opisuje susret s dekanom Šumarskog fakulteta u Berkeleyu čiju je pomoć trebao u zaštiti područja rijeke Klamath. Nakon dužeg izbjegavanja sastanka i izgovora, konačno mu je dekan priznao: “Reći ću vam istinu. Mi ne znamo stvarno stanje šuma. Mi radimo samo istraživanja koja nas neće dovesti u sukob sa šumarskom industrijom. Ona ima tako snažan lobi da može kontrolirati glasove i utjecati na naš budžet.”
Često je najlakše utjecati na mlade znanstvenike koji traže posao i izvor prihoda, a nisu još ostvarili financijsku stabilnost kao oni stariji. Huey Johnson opisuje kako je i sam u početku karijere upao u takvu zamku: “Među pripravničkim zadacima na mom prvom poslu u firmi Union Carbide, trebao sam se priključiti timu čiji je zadatak bio osigurati promjenu zakonskih odredbi, koje bi dale prednost našem proizvodu u odnosu na proizvod konkurencije… Naši podaci bili su donekle upitni i tehnički tim konkurentske firme brzo je organizirao vlastite podatke. Uslijedilo je direktno lobiranje i tko zna što još. Na kraju je naš zahtjev pobijedio, zakon je promijenjen i uskoro je Union Carbide dominirao tržištem tog proizvoda.”
Osim političkih utjecaja, sve je češća i kombinirana upotreba znanstvenika i masovnih medija radi utjecaja na široke mase. Početak su bile reklame s lažnim znanstvenicima u bijelim kutama. Zatim se sve češće počelo događati da na svako istraživanje koje bi upozorilo ljude na opasnost – primjerice od određenih vrsta hrane, kemikalija, globalnog zagađenja… uslijedi odgovor u obliku znanstveno prezentiranih podataka koji ukazuju na suprotno. U novije vrijeme to nisu samo reakcije, nego se sve više aktivno započinje sa znanstvenim prezentacijama kako bi se potakla prodaja starog ili promovirao novi proizvod.
2006. godine New York Times otkrio je da je britansku studiju koja je zagovarala rano otkrivanje raka pluća putem rendgena financirala američka duhanska industrija (pod paravanom humanitarnih organizacija). Isti članak navodi da je Nacionalni institut za rak proveo sličnu studiju, ali se i ona osporava, budući da su dva njezina vodeća autora svjedočila u korist duhanske industrije na sudu. Koju korist ima duhanska industrija od takvih studija? Nagađanje je da se radi o nastojanju da se ljudi osjete sigurniji i ohrabreni na pušenje jer znaju da mogu lakše otkriti i izliječiti bolest.
Prehrambene, farmaceutske, kozmetičke i druge industrije tako se bore za potrošače, nastojeći ih uvjeriti da njihovi proizvodi koriste zdravlju i/ili ljepoti, ili da im proizvodi konkurencije štete. Američka akademija za dermatologiju velikim je dijelom financirana od industrije proizvoda za sunčanje, a „Metro“ od 12. svibnja 2008. na naslovnoj stranici objavljuje vijest o velikoj promociji sredstava za samotamnjenje organiziranoj od – dermatoloških institucija.
Prijatelj mi je nedavno poslao link na članak u kojem se tvrdi da kava “može smanjiti rizik od Alzheimerove bolesti”. Članak vrvi nedorečenostima, općenitostima poput “US stručnjaci”, “studija US tima za Journal of Neuroinflammation (časopis o neurozapaljenjima))” i sl. Sama studija je izvršena na zečevima, a ne na ljudima (link).
Ovo je upravo onaj tip informacija koje će mediji ne birajući prenijeti ljudima, koji će u njima naći ohrabrenje da vjeruju u ono što im je draže vjerovati.
Neka od najprivlačnijih i najsugestivnijih obećanja su ona usmjerena na taštinu ljudi – odnosno ona usmjerena na ljepotu i vitkost. Dok su desetljećima istraživanja sugerirala smanjivanje udjela životinjskih proizvoda u prehrani i povećanje udjela biljnih, u zadnjih par godina počela se širiti ideja da ugljikohidrati – čak neovisno o vrsti namirnice, kvaliteti i stupnju prerađenosti, različitim drugim kemijskim utjecajima u hrani, te individualnim razlikama među ljudima – debljaju jer povisuju inzulin u krvi, koji je odgovoran za stvaranje masnih rezervi. To je, najprije u Americi, a zatim i šire, izazvalo masovni gotovo histerični strah od bilo kakvih ugljikohidrata i povećanje konzumiranja životinjskih proizvoda. Na Internetu se mogu naći članci s naslovima kao “Dijeta siromašna ugljikohidratima liječi hipoglikemiju, bolesti srca, dijabetes, rak i gotovo SVE kronične bolesti”. Ista web-stranica promovira dijetu u kojoj preko 60% hrane mora biti životinjskog porijekla. Pobornici drugačijih stilova prehrane, a vrlo vjerojatno i proizvođači, odgovorili su vlastitim znanstvenim podacima, uključujući one o nepoželjnim efektima povećanog unosa proteina, zasićenih masti i kolesterola, te najnovije otkriće o tzv. “otpornom škrobu”, koji navodno “povećava sposobnost tijela da sagorijeva masti”.
U cijeloj toj zbrci, rijetko se stavlja naglasak na rafinirani šećer i brašno za koje se već dugo zna da imaju brojne nepovoljne učinke na tijelo. Umjesto toga, u ljudima se stvara panika i od cjelovitih žitarica, krumpira, pa čak i voća, grahorica i druge biljne hrane jer su to sve “ugljikohidrati”. Rijetko je koja dosadašnja marketinška kampanja urodila toliko ekstremnim, generaliziranim uvjerenjima.
Slično se događa sa sojom, koju su znanstvenici desetljećima promovirali kao zdravu hranu. Kad je njezina potrošnja u ljudskoj prehrani drastično porasla, javili su se autori koji tvrde da konzumacija soje nosi mnoge ne samo štetne, nego opasne rizike. Opsežniju usporedbu nekoliko suprotstavljenih članaka na tu temu pročitajte ovdje.
Informacije u području prehrane, ali i zdravlja, ekologije i drugih područja, sve su proturječnije, sve više zbunjuju, sve su više nedorečene, a manje utemeljene. Plasiraju ih manje znanstvenici, a više institucije plaćene od proizvođača, mediji (plaćeni ili neizbirljivi) te pristrani i loše informirani laici.
Ukratko, dok se već ranije znalo da uvjerenja istraživača snažno utječu na rezultate istraživanja čak i bez njihove svjesne namjere, sad na rezultate utječe i svjesna želja za profitom.
Još je lakše od znanstvenika kontrolirati medije, čija osnovna svrha i jest profit. Preko njih može se manipulirati time koje će informacije izaći u javnost, a koje će biti preskočene. Možda se ne može potpuno kontrolirati svih, ali se može utjecati na to koje će se informacije pojavljivati češće i biti istaknutije.
Sljedeći pristupi (djelomično preuzeto s ove stranice i dopunjeno) uobičajeni su u manipulativnoj znanstvenoj prezentaciji podataka:
– pozivanje na autoritete – ljude sa zvučnim titulama ili povezane s prestižnim organizacijama. Pritom se ne navodi vrstu njihove stvarne povezanosti s tim organizacijama i koliko su podaci tih izvora provjereni (odnosno koliko su ti autoriteti i sami u službi profita)
– pozivanje na istraživanja čija je povezanost s predmetom nedorečena. Takvi “znanstvenici” mogu se pozivati na istraživanja koja nisu direktno povezana s njihovim tvrdnjama, te iskriviti, izvaditi iz konteksta i preuveličati neke od implikacija. No rijetko tko od čitatelja će to stvarno provjeravati.
– dio prethodnog pristupa je i brzo izvođenje zaključaka o tome što istraživanja vođena na životinjama impliciraju za ljude. Pritom se ne uzima u obzir da različite životinjske vrste, premda donekle srodne, mogu vrlo različito funkcionirati na molekularnoj razini. Također se izostavljaju brojni drugi elementi istraživanja, npr. pretjerane količine određenog proizvoda, ili možda da se životinjama davala čista izolirana supstanca umjesto cjelovite hrane, te se izostavljaju dijelovi rezultata koji bi promijenili ukupan dojam.
– anegdotalni pristup – odnosno svjedočenja i studiji slučaja pojedinaca, što je bezvrijedno u odnosu na dugotrajno istraživanje šire populacije.
– korištenje tehničkih i teško razumljivih riječi i fraza koje će čitatelji rijetko podrobnije analizirati, ali koje zvuče impresivno, zatim različitih grafičkih prikaza i teoretskih pretpostavki koje je teško provjeriti.
– zastrašivanje ili obećanja usmjerena na ljudima važne stvari – zdravlje, ljepotu, sposobnost i sl.
– korištenje neodređenih i neargumentiranih fraza poput “mnogi dokazi ukazuju na”, “moguće je da”, “sve više stručnjaka”… i slično.
– u časopisima i na Internetu, često je usput priložena i reklama, slika ili logo proizvoda koji se prikriveno reklamira.
Kome vjerovati? Ljudskom biću je gotovo nemoguće biti potpuno nepristranim, a i najpošteniji autori imat će svoje nedorečenosti i nepotvrđene postavke. Možda nikad ne možemo biti potpuno sigurni, ali sljedećih nekoliko prijedloga može vam pomoći da donesete vlastiti stav:
– slušajte svoj osjećaj i zdravi razum (ali ne pretjerujte niti u tome. Ne kaže se slučajno da je “zdrav razum skup predrasuda naučenih do 18. godine života”)
– eksperimentirajte i provjeravajte kako se osjećajte (Također onoliko koliko je realistično i neopasno.) Promatrajte ljude oko sebe i njihova iskustva.
– provjeravajte reference i istraživanja na koja se tekst poziva (mada ćete to morati provjeriti u detalje, a ni tada nije isključeno da je samo istraživanje bilo pristrano)
– provjerite koliko ima vjerodostojnih istraživanja i autora koji tvrde suprotno (u takvim slučajevima, ja često napišem upitnu tvrdnju u Google s dodatkom „debate“, „critical opinion“ ili nešto slično) te kvalitetu njihovih argumenata
– razmislite tko bi mogao imati koristi od takvih podataka
– provjerite sadrži li prezentacija znanstvenih podataka zaključke koji vas mame ili zastrašuju
– provjerite na forumima iskustva i mišljenja drugih ljudi…
Ono što posebno zastrašuje je raspon područja u kojima se ovakva manipulacija može primjenjivati. Od pojedinih proizvoda, preko kompletne prehrane i zdravlja, do prirodnih resursa, zaštite prirode i globalnog zagađenja. Također zastrašuje uvod u to do koje su mjere ne samo političari širom svijeta, proizvođači i mediji, nego djelomično i znanstvenici, korumpirani, beskrupulozni i spremni žrtvovati prirodu, zdravlje i živote ljudi zbog profita. Nije utješno znati da to nisu samo naši!
Kroz povijest je više nego očito koliko je većina populacije inertna i do koje mjere ćemo dozvoliti da nas se manipulira i iskorištava, noseći u glavi ideje kao što su “Ja sam/a ionako ne mogu ništa promijeniti”, “Valjda to neće ipak biti tako strašno”, “Glavno da se ne odrazi na mene i moju obitelj” i slično. Isto se tako pokazalo kolike promjene mogu stvoriti “mali ljudi” kad konačno donesu odluku i udruže se, ili čak pojedinačno posvete svoje živote promjeni u društvu. Trenutačno psihopati vode društvo, a mi im to dopuštamo. Kao i u vlastitim životima, ne preuzimamo odgovornost jer nismo svjesni koliko bi i nama i našoj djeci moglo biti bolje.
Možda možemo svi razmisliti koje male – ili velike – stvari možemo učiniti da bi se takve promjene dogodile. Počevši od glasovanja na izborima, obrazovanja ljudi i širenja informacija, preko javnih akcija, pa do toga da se konačno određen broj poštenih ljudi odluči upustiti se u političke vode. Možda postoje ljudi za koje bi to bio izazov i ispunjenje, ali nisu sigurni mogu li to, ili se boje javnosti, ili su skloni prebrzom odustajanju ako se uspjeh ne pokaže u kratkom roku? Sve su to samo misli! Misli se mogu promijeniti, s njima i djela, a s njima i cijelo društvo i naši životi.
Vezani članci:
