Činjenica je da većina ljudi u svijetu još uvijek živi iznimno teško i uz iznimna iskušenja, bez obzira bilo to rat na Bliskom Istoku ili suočavanje s agresivnošću i bezobzirnošću gradske džungle. Patnja je ono što nas često tjera da posumnjamo jedni u druge i i svrhu života općenito. Suočavanje s patnjom plaši nas i rastužuje, te intenzivno tražimo objašnjenje takvih događaja. Postoji nekoliko uobičajenih:
- 1. Da su život i ljudi isključivo posljedica slučajnog oblikovanja materije, te da nemaju nikakvog šireg smisla od toga (obično praćeno uvjerenjem da su ljudi po prirodi vođeni isključivo sebičnim instinktima razvijenim u borbi za opstanak)
- 2. Da postoji širi smisao života, odnosno realnost izvan materijalne stvarnosti, ali da su ljudi ipak u biti nemoćni, prepušteni okolnostima i zapravo bez naročite vrijednosti
- 3. Proširenje gornjeg stava tvrdnjom da ljudi zbog nečeg zaslužuju patnju – bilo da su grešni po prirodi, bilo da otplaćuju dugove iz prošlih života (vrlo popularni koncept karme i religijski stavovi općenito)
- 4. Koncept da je svrha patnje poticaj na učenje, preispitivanje određenih načina života, te promjenu.
Posljednji koncept mi je daleko najprihvatljiviji, no u praksi ga nije uvijek lako provoditi. Svaki dan slušamo vijesti o ljudima koji se suočavaju s ekstremnom patnjom, a nemamo uvid u njihova uvjerenja i dotadašnji emocionalni život. Ako slučajno i imamo takav uvid, može nam se i dalje činiti da je patnja apsolutno nesrazmjerna tome uzroku. Neka iskustva mogu se doimati kao iznimno nasilno i ponižavajuće kršenje slobodne volje, čije se negativne posljedice mogu činiti daleko utjecajnije nego bilo kakvo učenje iz te situacije. U takvim situacijama lako je izgubiti povjerenje i vratiti se na stara negativna uvjerenja.
No kad se nešto nama desi, obično se priklanjamo uobičajenoj filozofiji da smo mi ispravni, a drugi nepravedni i to nam se treba nadoknaditi, što čini poželjnim ostajanje u patnji, ljutnji i ulozi žrtve. Štoviše, često počinjemo očekivati da nam nepravdu nadoknade ljudi koji sa samom situacijom uopće nisu imali nikakve veze, i pri tome lako gubimo iz vida njihove potrebe i osobne granice.
Patnja tako postaje opravdanje za traženje ustupaka i iskorištavanje drugih. Prirodna ljudska sposobnost suosjećanja i želja za pomoći, često uz podršku krivnje koju mnogi ljudi osjećaju kad odbiju traženja osobe koja pati, omogućuju žrtvi da primi mnoge dobrobiti upravo zato jer pati. Jednom kad osoba osjeti te dobrobiti može biti teško odustati od njih i prekinuti obrazac. No cijena za to je životna radost i snaga, uz nebrojena postignuća koja možemo postići i bez potrebe za patnjom i pomoći drugih. Problem je u tome što se iz generacije u generaciju prenosi obrazac nepovjerenja u život i vlastite sposobnosti, što čini traženje sažaljenja od drugih najlakšom opcijom.
Neka vrsta uživanja u ulozi žrtve vjerojatno proizlazi iz užitka iščekivanja pomoći i suosjećanja od drugih, kao i religijski i patrijarhalnim društvom nametnute ideje da je žrtva na neki način bolja, plemenitija, svetija od drugih. Ta se ideja iskorištavala kako bi se ljude izmanipuliralo da se ne zauzimaju za sebe i da žrtvuju svoje potrebe. No prirodno je da je postala dvosjekli mač – a druga oštrica je izazivanje krivnje kod ljudi koji odbiju žrtvovati sebe zbog drugih, pogotovo ako druga osoba pokazuje patnju i bespomoćnost.
Pitanje karme
Kad se radi o karmi, često se karma doživljava kao neka vrsta odmazde i ‘otplate računa’. Takav stav uzrokovan je idejom o prosuđujućem i kažnjavajućem univerzumu, koju često stvaramo na podlozi nesvjesnog sjećanja na prosuđujuće i kažnjavajuće roditelje. Obično, što je dijete imalo više podrške i razumijevanja od roditelja, to će više podrške očekivati i osjećati da zaslužuje kao odrasla osoba u svojem odnosu s univerzumom.
Sviđa mi se karmu, odnosno ideju uzroka i posljedica doživljavati kao princip učenja, odnosno razumijevanja prirodnih posljedica koje proizlaze iz našeg ponašanja, osjećanja i razmišljanja. Jednom kad naučimo svoje lekcije, te shodno tome izmijenimo način na koji osjećamo i djelujemo, vjerujem da nema više potrebe za daljnjom patnjom u određenom području. Je li patnja koju smo do tad proživjeli srazmjerna onoj koju smo nanijeli drugima ili ne, smatram da nije toliko važno. Ako bi bilo važno da patimo točno onoliko koliko smo patnje ‘prouzročili’, to bi pretpostavljalo osvetnički, prosuđujući svemir.
U tom slučaju, moglo bi se postaviti pitanje i je li i kako uopće moguće ‘procijeniti’ štetu koju smo nanijeli drugima ili oni nama. Intenzitet patnje u određenim okolnostima različit je za svakog pojedinca, ovisno o njegovim osobinama, temperamentu i životnom putu. Također se nerijetko događa da nešto što nam se na prvi pogled čini katastrofom omogući znatan napredak i osnaživanje kako vrijeme protječe. Tako se mnogi ljudi, uz vremenski odmak, mogu osjećati čak i zahvalni za poteškoće u kojima su mogli iskušati i razviti svoju snagu. Ljudski um stvorio je sudove koji procjenjuju naknade za ‘duševnu bol’, ali ne vjerujem da i svemir to čini.
Sviđa mi se ideja da je patnja i sve ono neugodno u našim životima i osjećajima, jedan od načina na koje smo izabrali učiti potpunije i dublje razumjeti, doživjeti i cijeniti ono što je veličanstveno i prelijepo u našem biću i našem postojanju. Najljepše i najtemeljitije opisuje ovu ideju Neale Donald Walsch u svojim djelima. Walsch piše otprilike: kad ne bi bilo crnog, da li bismo znali prepoznati i iskusiti bijelo? Da nema ‘gore’, bi li postojalo ‘dolje’? Možemo li istinski i duboko prepoznati i cijeniti nešto ako nikad nismo iskusili suprotnost tome?
Možda ona najdublja patnja, gotovo neizdrživa bol i poniženje omogućuje potpuniji užitak u onim najvišim i najveličanstvenijim iskustvima sreće i ljubavi. Ohrabrujuća je ideja, koju također nudi N. D. Walsch, da nam nije potrebno stalno iznova prolaziti kroz iskustva patnje kako bismo rasli. Nakon nekog vremena postajemo sposobni učiti i napredovati iz sjećanja na prethodna iskustva, kao i promatrajući druge ljude i druge dijelove svijeta, suosjećajući s njima i razumijevajući što se i zašto njima događa.
Ponekad jedino kroz patnju i suočavanje s nepravdom možemo razumjeti i suosjećati s ponašanjem ljudi čije bismo ponašanje inače prezirali i osuđivali. Takvo ponašanje se stvara ako se netko od malena suočava s drastičnim nepravdama i omalovažavanjem, a to je zapravo uobičajena situacija za mnogu djecu. No proces izgradnje suosjećanja i razumijevanja nije brz – zapravo je iznimno spor i dugotrajan, jer je u teškim trenucima teško napraviti odmak od vlastitih emocija i sagledati širu sliku, dok kad gledamo ljude izvana, obično se čudimo kako njima ne uspijeva sagledati širu sliku.
Patnja kao motivacija
Čovječanstvo je u prosjeku još uvijek u pravilu na promjenu motivirano patnjom, a ne srećom. Zbog nekog razloga, rijetki su ljudi koje zadovoljstvo i dobri uvjeti života potiču na traženje još intenzivnije sreće. Najčešće se opustimo, ulijenimo i stagniramo, do sljedeće krize.
Ponekad se može dobiti dojam da mnogi ljudi koji su odrasli u teškim uvjetima postižu najviše, bilo na području unutarnjeg razvoja ili vanjskih postignuća, dok većina ljudi koji odrastaju u relativno zadovoljavajućim uvjetima živi prosječan ili čak emocionalno ispodprosječan život. Većini ljudi još uvijek je samo patnja dovoljna motivacija za promjenu, a čini se da su konflikti i teški izazovi ono što već u ranoj dobi može uzrokovati razvoj iznimnih resursa.
Djeca će zapravo prilično lako razviti bilo koju kvalitetu za koju osjete da je potrebna: ako roditelji traže sportski talent ili inteligenciju i školski uspjeh, većina djece će to i postići. Ako osobine kao humor ili emocionalna osjetljivost smanjuju napetost u obitelji, omogućuju da dijete dobije željenu pažnju, ili da izađe na kraj sa situacijom, ako su određene osobine potrebne kako bi dijete preživjelo i naučilo se snalaziti, dijete će te osobine razviti do te mjere da će to drugi doživjeti kao jedinstveni talent. Treba li se iz toga zaključiti da je patnja potrebna?
Činjenica je da gornje tvrdnje uzimaju u obzir samo vanjski dojam, a izostavljaju mnoge važne okolnosti. Ono što je daleko najvažnije je emocionalna atmosfera i podrška, nasuprot materijalno sređenom životu. Dijete koje je prvih mjeseci i godina života dobivalo iskrenu ljubav i bilo doživljavano kao vrijedno biće, ima čvrsti temelj pomoću kojeg se može suočiti i sa najtežim životnim izazovima i preokrenuti ih u svoju korist. Sama materijalna sigurnost rijetko znači i emocionalnu zrelost i odgojne vještine roditelja.
Koliki je postotak djece odrasle u istinski kvalitetnim uvjetima koja odrastaju u iznimno kvalitetne i sposobne osobe ponekad možemo krivo procijeniti jer rijetko vidimo više od vanjskog lica bilo koje obitelji.
Prosječna emocionalna zrelost roditelja je daleko od one idealne, one koja bi djetetu u startu omogućila motivaciju i snagu da postane iznimnim ljudskim bićem. Tako većina djece još uvijek ima priliku izgraditi istinsku snagu samo kroz teška iskušenja. No naličje toga je velik broj djece odrastao u materijalno i emocionalno deprivirajućim okolnostima, koja odrastaju ili u kopije svojih roditelja ili u socijalno disfunkcionalne osobe. Isti je rezultat i kod djece iz materijalno dobrostojećih, ali emocionalno prosječnih ili nezdravih obitelji.
Ovakav dojam se stječe i zato jer je ionako i u prosječnoj populaciji kvalitetan odgoj i podrška okoline prilična rijetkost, pa je normalno da bude rijetkost i među iznimnim ljudima.
Nažalost, za mnoge ljude je još uvijek tek patnja dovoljna da bi ih motivirala. Ako osoba izgradi unutarnju motivaciju za stalnim samousavršavanjem, potreba za patnjom prestaje.
Postavlja se pitanje kako izgraditi kod djece takvu unutarnju motivaciju? Neki ljudi to čak i svjesno pokušavaju putem depriviranja djece (prilično poznata metoda ‘pusti dijete da plače dok ne nauči da ne može uvijek dobiti sve što želi’), ili kroz moraliziranje i kritiziranje. Međutim, deprivacija ili forsiranje djeteta prije nego što je ono spontano zrelo za određeni napredak (što se prirodno postiže kad su djetetove potrebe ispunjene) ima i brojne negativne posljedice, premda u nekim slučajevima – ako postoje druge podržavajuće okolnosti – dijete može izgraditi iznimnu snagu kao posljedicu suočavanja s takvim iskustvima.
Vezani članci:
Kada pomoći ili ne pomoći drugima – s integritetom
Kako emocionalnu bol pretvoriti u životnu strast i inspiraciju
