Ne samo da ostvarenje želja i ciljeva potiče zadovoljstvo u životu i vodi čovjeka prema samoaktualizaciji – njihovo prepoznavanje i rad na njihovom ostvarenju važni su i u terapiji. Kako se emocionalne uvjetovanosti i ograničenja odražavaju u prvom redu upravo kroz nesvjesno sabotiranje ili osjećaj nesposobnosti u ostvarivanju značajnih želja, često je kroz rad na željama i ciljevima najlakše prepoznati ona uvjerenja i osjećaje koji nas najviše sabotiraju. Posebno kroz rad na životno važnim željama kao što su ljubavna veza, samopoštovanje, životni poziv, možemo prepoznati unutarnje barijere koje su vrlo utjecajne u našem životu i čije rješavanje može donijeti mnoge dobrobiti i u drugim životnim situacijama osim samo u željenom kontekstu.
No ponekad se događa da osoba jednostavno ne zna što bi si postavila kao cilj! Rjeđe, klijent će to i sam prepoznati u svom životu, pa čak i doći na terapiju upravo zbog toga. Nedostatak ciljeva ne samo da obično vodi u stagnaciju, rutinski život bez napredovanja, nego ukazuje na duboke unutarnje blokade. Teško je moguće da su ti ljudi istinski i duboko zadovoljni u svom životu, a oni to obično i sami osjećaju. Čak i kada bismo se osjećali potpuno i apsolutno zadovoljni svojim životom i svojim osjećajima, vjerujem da se uvijek može bolje, i dalje možemo razvijati se i napredovati.
Nekoliko je varijanti ovog problema:
1. Osoba zapravo zna što želi, ali se ne usuđuje to priznati, možda čak ni samoj sebi, ili niti ne pokušava ostvariti tu želju jer ne vjeruje da je to moguće.
2. Osoba je rastrzana između više izbora.
3. Stvarna nemogućnost prepoznavanja osobnih želja i ciljeva.
Prvu i drugu varijantu obično nije teško prepoznati. Kod prve, potrebno je raditi na uvjerenjima i strahovima koji osobu ograničavaju, možda između ostalog i na osjećaju krivnje ili srama zbog svojih želja. (Pod pretpostavkom da se radi o zdravim željama kojima nije cilj povrijediti druge.) Nekad su takvu osobu kao dijete izmanipulirali da se osjeća pretjerano odgovornom za druge ljude i da sebe mora staviti na zadnje mjesto. Nekad se radi o osjećaju nesposobnosti ili nevrijednosti, a možda i o uvjerenju da svijet u kojem živimo nije mjesto u kojem je određenu želju moguće ostvariti.
Ponekad je to i točno – teško ćemo, na primjer, naučiti buhe da pjevaju (možda bi s mačkama ili psima imali više uspjeha). Ipak, čak i naizgled nedostižan cilj može nam dati nešto prema čemu ćemo se usmjeriti, o čemu ćemo sanjati i što će nas motivirati. (Čak i ako je sve što postignemo da buhe počnu vrištati pri pogledu na nas.)
U drugoj varijanti, situaciji konflikta, može se također raditi o ograničavajućim uvjerenjima zbog kojih se osoba boji krenuti za bilo kojim od mogućih izbora. No, ako se želje čine istinski neuskladive i u međusobnom konfliktu, vrlo je vjerojatno da se radi o unutarnjem konfliktu rascjepkanih dijelova osobnosti. Bolje rečeno, o unutarnjem konfliktu lažnih dijelova osobnosti izgrađenih na temelju toksičnih uvjerenja. Takva situacija često je rezultat konfliktnih odnosa između roditelja u djetinjstvu klijenta, posebno ako su oni pokušavali privući dijete svako na svoju stranu.
U takvoj situaciji stvaraju se uvjerenja i lažni, kompenzacijski dijelovi osobnosti zbog kojih se naizgled čini da je nemoguće ostvariti obje ili sve želje, bilo istovremeno ili u nekom redoslijedu, premda one u stvarnosti uopće ne moraju isključivati jedna drugu (primjer: ljubav i sloboda). Za više informacija o ovome, preporučujem da pročitate članke Razrješavanje složenog konflikta i Kvantni skok u svijesti.
Izgubljeni identitet
Posljednja varijanta je osnovna tema ovog članka i nešto je rjeđa, barem među ljudima koji žele raditi na sebi, što znači da su već do neke mjere razvili svijest o tome što se događa u njima. Polazeći od pretpostavke da je zdravoj osobi gotovo nemoguće ne imati neke želje – želje nam ukazuju na ono što nas zanima, što nas ispunjava i što nas vodi prema daljnjem razvoju – rekla bih da je osnovni uzrok ovog problema duboko potisnuta i odbačena vlastita osobnost, zamijenjena snažnim toksičnim uvjerenjima i maskama. Na neki način, to bi se također moglo svrstati u prva tri slučaja, no ovo je njihov ekstremniji oblik.
Može se raditi o manjem broju trauma dovoljno snažnih da osoba gotovo u potpunosti odbaci sebe, ili o dužem periodu blažeg, ali upornog zanemarivanja i omalovažavanja osobnosti djeteta obično popraćenog ‘ispiranjem mozga’ i guranjem u smjeru koje roditelj(i) odabere. Takve osobe mogu provesti i cijeli život poput robota slijedeći neispunjene želje roditelja ili njihova kruta uvjerenja, a da nikad čak ni ne pomisle što stvarno sami žele.
Za rješavanje ovog problema potrebno je razriješiti ograničavajuća uvjerenja i ponovno otkriti i integrirati odbačene dijelove vlastite osobnosti. No, to nije sve. Bit će potreban i duži vremenski period nježnog, upornog i detaljnog istraživanja – ponovnog otkrivanja samih sebe: vlastitih sklonosti, spontanih osjećaja privlačnosti i interesa prema određenim temama ili aktivnostima, a vrlo vjerojatno i ulaganje vremena u izgradnju novih vještina i navika koje nikad prije nismo imali vremena naučiti. No uvijek je bolje kasnije, nego nikada.
Ne očekujte da morate odmah znati sve što ćete željeti ostatak svog života. Dovoljno je osluškivati svoje unutarnje porive iz dana u dan, od onih sitnijih do životno važnih. Kako učite živjeti na taj način, učite prepoznavati svoj unutarnji glas koji će vam jednog dana, možda i kad najmanje očekujete, poslati poruku o dubljoj svrsi vašeg života. Nekad ćete, slijedeći te manje želje, malo po malo stvarati vještine i navike koje će vam kasnije u životu poslužiti da oblikujete svoje životno djelo – a koje možda ne bi imali volje i strpljenja vježbati kad biste svoju misiju znali unaprijed.
Vezani članci:
Rješavanje složenog unutarnjeg konflikta – transkript
