Izgubljeni identitet i kako pronaći sebe

Pitate li se kada, koliko ste stvarno „svoji”, a koliko vas je oblikovala okolina? 

Slučajevi „divlje djece”

Nedavno sam čitala članak o Španjolcu Marcosu Rodríguezu Pantoji, koji je sa 7 godina ostao siroče i napušten u divljini. Srećom, njegov posljednji skrbnik naučio ga je vještinama preživljavanja, pa se dječak uspio snaći, sprijateljiti se s divljim vukovima i surađivati s njima u lovu. Kad je pronađen, u 19. godini života, nije više znao govoriti, režao je i grizao poput životinje, te mu je bilo vrlo teško prilagoditi se ljudskoj civilizaciji. 

Iako su priče o djeci koju su od dojenačke dobi odgojili vukovi i druge divlje životinje u pravilu pretjerane i dijelom izmišljene, postoje i dokumentirani slučajevi (navodno 40-tak) da su mala djeca, napuštena, zanemarena ili izgubljena, preživjela godinama u društvu divljih ili poludivljih životinja (pasa, vukova, majmuna).

Takva djeca nauče imitirati ponašanje, zvukove i hodanje životinja među koje se pokušavaju uklopiti. Iako su rano djetinjstvo – koje bi trebalo biti najvažnije – provela među ljudima, tokom godina provedenih u divljini zaborave i jezik i socijalizaciju i kasnije često trebaju godine da ih se nauči stvarima koje smatramo najosnovnijima, uključujući govor.

Naslijeđe ili okolina? Koliko je naš karakter stvarno naš?

Mnoge dijelove našeg ponašanja doživljavamo tako normalnima da ih ne smatramo nečim što su nam drugi usadili; doživljavamo ih kao urođene, dio vlastitog identiteta. No u usporedbi s ovakvim pričama, teško je ne zapitati se, koliki dio mene je stvarno moj? Koliko drugačije je moglo biti moje ponašanje, razmišljanje i osjećaji, moja cijela osobnost, u drugačijim okolnostima odrastanja?

Kulturne razlike i velike teškoće koje mnogi ljudi imaju pri prilagodbi novoj kulturi nešto su manje ekstreman, ali očit primjer kako nas okolina oblikuje. Ipak, i unutar vrlo krutih kultura uvijek se nađe ljudi koji joj se opiru, koji je uspijevaju vidjeti iz drugačije perspektive. Unutar svake obitelji uvijek ima članova koji odskaču, koji ne slijede očekivanja. Očito, nije sve u okolini.

Ipak, iznimke su puno rjeđe od pravila. Daleko je vjerojatnije da će dijete nastojati slijediti svoju obitelj i prilagoditi joj se nego se suprotstavljati, pogotovo ako je suprotstavljanje opasno. U krutim, netolerantnim obiteljima i kulturama djeca uče zatomljavati svoje osjećaje i potrebe te često postanu vrlo uspješna u tome – za cijeli život.

Izgubljeni identitet i unutarnja praznina

Sigurno ste sretali ljude koji djeluju pomalo prazni, bez osobnosti, nepovezani sami sa sobom. Neki od njih kao da žive za stroga pravila u kojima traže sigurnost. Neki žive pomalo kao poluautomati; izvršavaju očekivanja, ali bez prave prisutnosti. Neki pokušavaju prazninu ispuniti izvana, pa jure za novcem, statusom, zabavom, seksom, drogama ili bilo čime što će im privremeno odvratiti pažnju. To su klasični primjeri onoga što u ISC metodi zovemo „izgubljeni identitet”.

No čak i ako nismo takav ekstremni slučaj, čak i kad imamo solidan osjećaj vlastitog identiteta, opet je pitanje: koliko je to stvarno naše? I koliko toga nedostaje? U slučajevima „divlje djece” s početka članka, mnoga od njih su žalila za divljinom i dugo odbijala navike koje prosječna osoba smatra najosnovnijima. Je li ta divljina stvarno predstavljala njihovo ja, ili samo navike koje su im se urezale u mozak jer su značile preživljavanje? I koliko je potencijala izgubljeno, u obje varijante?

U našem coachingu, nerijetko se događa da i ljudi koji djeluju kao jake osobnosti, povezani sa samima sobom, pa i pomalo buntovni, s vremenom otkriju neku unutarnju prazninu. Zapravo, možda je to i lakše prepoznati onima koji su više „svoji”, pa znaju razliku. Ponekad ih zaprepasti uvid u to koliko su zapravo nesvjesno slijedili tuđa očekivanja i vrijednosti.

Kako pronaći sebe i živjeti autentično

Vjerojatno je vanjske utjecaje nemoguće u potpunosti izbjeći. Ali nikad nije kasno početi otkrivati više o sebi. To ne mora biti teško niti dramatično. Ne morate naglo promijeniti život, početi raditi nešto potpuno novo, ili se sukobljavati sa svima oko sebe. Najvažnije je naučiti biti prisutniji unutar samih sebe i češće provjeravati što se događa u vama.

Naučite biti u tišini sami sa sobom – pogotovo ako tome niste skloni. Povremeno se upitajte: što sad stvarno osjećam? Što sad stvarno želim? Ne zaustavljajte se na površnim, najočitijim osjećajima i željama – zavirite i ispod toga. Nitko od nas nije potpuno „jednosmjeran”; svi smo kombinacija različitih impulsa, različitih osjećaja i poriva koji su često u sukobu. Pomozite svim tim porivima i osjećajima da komuniciraju međusobno.

Ne kažem da morate sve te osjećaje i želje odmah slijediti. Neke od njih možda i nisu razumne ili zdrave. Neke bi donijele više štete nego zadovoljstva. Ne morate postati kao mala djeca. Ali sama prisutnost u vlastitom unutarnjem svijetu već puno znači.

Mala djeca – ako imaju slobodu – svašta isprobavaju, puno eksperimentiraju da bi otkrila što im leži, a što ne; što im se sviđa, a što ne. Ako niste imali takvu slobodu kao dijete, još uvijek nije kasno da si dozvolite istraživanje. Opet, kažem, bez pretjerivanja, ne kao muha bez glave. Korak po korak, sitnicu po sitnicu. Koristite zdravi razum.

Upoznala sam jednom ženu koja je tek u mirovini, u 70-tim godinama života, završila dva fakulteta kako bi se mogla baviti onime što ju je stvarno zanimalo. Da bi bili više „svoji”, nisu potrebni takvi veliki koraci – ali ne morate niti čekati tako dugo. Samo istražujte sebe i pronađite unutarnju ravnotežu. Imajte na umu da se radi o dugotrajnom procesu, a ne instant promjeni. Ako osjetite strahove ili iracionalne barijere prema otkrivanju samih sebe, javite nam se – možemo vam pomoći.

Vezani članci:

Promatranje emocija

Kako prestati svima ugađati

Crna magija ili programi iz djetinjstva?

Svi članci

Individualni rad

Naš Youtube kanal