Zašto je nekad teško oprostiti? (i kako to riješiti)
Mnoge New Age i slične knjige govore da, kako bi postigli unutarnji mir, moramo oprostiti onima koji su nas povrijedili. Uobičajena poruka kako to učiniti obično je nešto kao: jednostavno odlučite oprostiti! Ili se ponavljaju afirmacije o opraštanju. No je li to baš tako jednostavno? Mnogi ljudi mi kažu da nije, i da takvi pokušaji opraštanja često rezultiraju potiskivanjem, pa možda i dodatnom samokritikom i krivnjom zbog nesposobnosti da se oprosti.
Ovih dana radim s čovjekom (zvat ću ga Kristijan) koji je imao narcisoidnu majku koja ga je zvjerski zlostavljala; fizički, psihički i seksualno. On mi je rekao da ga je majka na samrti molila za oprost. Rekao joj je “Ne”.
Mnogi bi ga dušebrižnici krenuli nagovarati da “mora” oprostiti, inače šteti sam sebi. Ali razmislimo malo, koja je funkcija ljutnje? U prvom redu da nam da snagu i motivaciju da se zaštitimo, ili da zaštitimo nekoga ili nešto što nam je vrijedno. Logično je pretpostaviti da je, kao mali dječak, Kristijan stalno iznova opraštao majci, stalno se nadajući da će ona konačno doći k sebi i dati mu podršku i ljubav kakvu je trebao. Opraštao je zato što mu je bilo teško biti emocionalno zatvoren i odvojen od majke. Svaki oprost značio je ponovnu nadu i ponovno emocionalno otvaranje. Svaki put ta je nada bila grubo slomljena. Pokušavao je preživjeti povezujući se s majkom; na kraju je naučio preživjeti tako da se zatvori.
Oprostiti često podrazumijeva ponovno se emocionalno otvoriti i ponovno vjerovati; kako od nekoga tko je u najranijoj dobi naučio da to znači doživjeti grubo nasilje očekivati da to “samo odluči”? Isto tako možete “samo odlučiti” da ne budete bolesni.
Što je stvarno oprost?
U Kristijanovom slučaju, budući da je majka mrtva, oprostiti u prvom redu znači naučiti kako drugačije preživjeti, a da se osjeća sigurno – emocionalno i fizički. Pritom ne govorim o realnim, vanjskim okolnostima, nego o izmjeni podsvjesne percepcije, dijela podsvijesti koji još uvijek očekuje da će se ono što se događalo u djetinjstvu nastaviti događati.
Kristijan treba naučiti vjerovati vlastitom instinktu u procjeni drugih ljudi: s kim se osjeća sigurno, a koga je bolje zaobići? (Iako je možda u odnosu s majkom naučio da nasilje doživljava kao normalno.) Treba naučiti biti povezan sa svojim emocijama – i to nakon što je godinama s majkom doživljavao da ga njegovi instinkti i emocije izdaju. Također treba prepoznati da, za razliku od djetinjstva, sada može reći “Ne” i postaviti granice koje mu odgovaraju. Racionalno je toga svjestan; emocionalno nije. Jednom kad nauči postavljati granice, treba to činiti dovoljno dugo da razvije povjerenje u samog sebe i time osjećaj sigurnosti.
Drugi bitan dio opraštanja (kao čisto unutarnjeg procesa) odnosi se na promjenu slike o sebi. Osim zaštite od vanjskog napada, ljutnja nas štiti i od bolnih emocija, u pravilu poniženja, stida, krivnje, straha i osjećaja manje vrijednosti.
Malo dijete ima potrebu vjerovati roditeljima, zadržati povezanost s njima i opravdati njihovo ponašanje. Iz perspektive djeteta, najočitije opravdanje za grubost roditelja je “Nešto nije u redu sa mnom”! Nerijetko čak i odrasli ljudi, da bi našli neku vrstu obrazloženja i smisla u životu, krive sebe za nepravde koje dožive. To je za dijete često vrlo preplavljujući osjećaj, a ljutnja se javlja spontano kao oblik samozaštite. Da bi se riješila ljutnja, prvo je potrebno riješiti neugodne osjećaje koje ona skriva; to je proces koji traje i zahtijeva rad, a ne neko instant-rješenje.
Kako zaslužiti oprost?
Što da je Kristijanova majka još uvijek živa? Ako bi ona tražila oprost, to bi vjerojatno pretpostavljalo da očekuje ponovno emocionalno povezivanje i intimniju komunikaciju s Kristijanove strane. Ima li ona pravo to zahtijevati, a da ništa nije učinila da se ponovno izgradi barem nekakvo povjerenje?
Izgradnja povjerenja, jednom kad je ono uništeno ili ozbiljno načeto, podrazumijeva nekoliko stvari:
- priznanje pogreške (preuzimanje odgovornosti)
2)popravak štete (restitucija), odnosno ponovno uspostavljanje ravnoteže i
3) trajnu promjenu u ponašanju.
Prvi i treći aspekt su prilično samorazumljivi. Što je s drugim? Lako je popraviti opipljivu štetu; što kad se šteta ne može mjeriti u materijalnom svijetu? Što ako ste nekoga emocionalno ili seksualno zlostavljali, kako postići ravnotežu u tom slučaju?
Priznanje pogreške je već korak u pravom smjeru; ono olakšava povrijeđenoj osobi da ojača svoju vjeru u sebe i (donekle) prestane kriviti sebe, što je bitno za popravak narušenog samopoštovanja. No to nije uvijek dovoljno. Nema lakog i jedinstvenog odgovora u svim slučajevima, ali razmislite o tome kakvu ste vrstu povrede uzrokovali i što takvu povredu može ublažiti, te poduzmite korake u tom smjeru.
Većina ljudi koji su povrijedili druge izbjegavaju ove korake, posebno ako je otada prošlo puno vremena i ne žele otvarati stare rane. Pravi problem je što takva osoba ne želi riskirati nelagodu i sram (lošiju sliku o sebi) ako doživi kritiku i odbacivanje. Ako ste u takvoj situaciji, možda bi bilo dobro poraditi na vlastitom samopoštovanju, tako da možete prihvatiti sebe kao nesavršenu osobu, koja je ipak nešto naučila iz svojih grešaka i može se promijeniti. Zatim razmislite što vam je draže: intenzivnija nelagoda na par minuta nakon koje slijedi dugoročno olakšanje i sloboda – ili blaža, ali trajna krivnja?
Mislim da ljudska bića (pa i druge društvene životinje) imaju instinktivni osjećaj za ravnotežu u odnosu, te poremećaj u toj ravnoteži može dugo mučiti obje osobe. Što ako druga osoba odbija vaše pokušaje uspostavljanja ravnoteže, ili je nedostupna, ili je mrtva? U tom slučaju, možete se osloboditi neravnoteže i krivnje tako da, ako ništa drugo, nekome drugome pomognete, ili učinite nešto što će smanjiti mogućnost da drugi ponove vašu grešku. Možda ćete htjeti volontirati neko vrijeme, ili javno opisati svoju pogrešku i što ste iz nje naučili, ili donirati organizacijama koje se bave nečim sličnim. Nešto je uvijek moguće.
Kristijanova majka je možda (indirektno) priznala pogrešku, ali nije imala dovoljno hrabrosti i integriteta da odradi i druga dva aspekta dok je još mogla; umjesto toga čekala je sve dok to više nije bilo moguće i tek onda zamolila za oprost. Svjesno, nesvjesno ili polusvjesno, nije bitno; rezultat je bio samo još jedna vrsta pritiska na Kristijana i zanemarivanje njegovih potreba i granica. Može li se oprost dati potpuno i iskreno ako odnos nije popravljen kroz iskren, odlučan trud? Što je sa povjerenjem u same sebe? Ne samo što je ono narušeno originalnom povredom, često je dodatno narušeno manipulativnom iznudom oprosta – koja stvara još veći osjećaj neravnoteže.
Ne samo Kristijan, nego i mnogi drugi ljudi imaju iskustvo da ih je roditelj zamolio za oprost pred samu smrt. Možda je tim roditeljima većinu života bilo lakše trpjeti krivnju nego riskirati priznavanje pogreške i potrebu za promjenom. Samrtna postelja je lijepi dramatičan trenutak da se zamoli za oprost, tradicionalno je očekivati da se sve zamjerke tada zaborave, pa se mnogi ljudi tada manje boje odbijanja ili razgovora koji bi uslijedio. Ali time se stavlja još veći pritisak na drugu osobu i sve ostaje samo na iznuđenim riječima umjesto na stvarnom popravku štete.
Životne vrijednosti
Ljutnja nas upozorava na još jedan, suptilniji aspekt problematičnog ponašanja: vrijednosni sustav određene osobe. Važno je prepoznati da ključ nasilnog i neodgovornog ponašanja ne leži u problematičnom djetinjstvu, navali emocija, gubitku kontrole, pa čak niti u mogućoj provokaciji sa strane druge osobe (mada su ti aspekti sigurno dio problema), nego u temeljnim životnim vrijednostima koje dozvoljavaju grubost i bezobzirnost prema drugom ljudskom biću (ili određenim skupinama ljudi).
Praktički svatko nosi neke traume iz djetinjstva; praktički svatko doživljava dobnu regresiju, navale emocija i provokacije – ali ako čovjek ima kvalitetne životne vrijednosti, uključujući empatiju, one mu čak ni u najgorim emocionalnim stanjima jednostavno neće dozvoliti da tretira drugo ljudsko biće kao manje vrijedno. Da bi se moglo omalovažavati, manipulirati ili vršiti nasilje nad drugom osobom, potrebno je imati životne vrijednosti koje to dozvoljavaju i opravdavaju.
Naša podsvijest to često prepoznaje, čak i ako to nećemo uvijek znati izraziti riječima; naša ljutnja nas upozorava da riječi i pojedinačni čini nisu dovoljni, da se nešto temeljito mora promijeniti u takvoj osobi kako bismo joj opet mogli vjerovati.
Ključne vrijednosti se mijenjaju jedino onda kad čovjek iskreno, potpuno i na emocionalnoj razini shvati zašto su vrijednosti kao poštovanje, suosjećanje i odgovornost važne ne samo za šire društvo, nego i za njegovu osobnu dobrobit. Dok god osoba osjeća da više dobrobiti dobiva od moći i kontrole nego od suradnje s drugim ljudima, dotle će nalaziti opravdanja da pokušava uspostaviti moć i kontrolu – čak i ako su te dobrobiti samo prividne i kratkotrajne, a dugoročne posljedice loše. Dakle, ne procjenjujte pojedine riječi i ponašanja; procijenite vrijednosni sustav osobe.
Kako sami sebi nadoknaditi štetu?
Da zaključimo, opraštanje ne znači zaborav ili ponovno otvaranje prema drugoj osobi, nego u prvom redu znači da se možete sami sa sobom dobro osjećati. To znači da vas doživljena nepravda više ne grize, da ne osjećate frustraciju u (vjerojatnom) slučaju da druga osoba nikad nije nešto učinila da bi popravila štetu i ponovno uspostavila ravnotežu, te, više nego bilo što drugo, da je vaše samopoštovanje stabilno.
Ako druga osoba ne surađuje, to ne znači da se morate zauvijek osjećati vezani ljutnjom i neravnotežom. Izgradnja zdravog samopoštovanja omogućuje vam da ostavite prošlost iza sebe i vjerujete budućnosti – odnosno, da vjerujete sebi da ćete u budućnosti bolje zaštititi i podržati sebe. Tada prošlost gubi utjecaj (koji bi inače imala kroz strah, nepovjerenje i osjećaj manje vrijednosti).
Što je s ponovnim uspostavljanjem ravnoteže? Ako to nije moguće sa strane druge osobe, razmislite što možete učiniti sami za sebe kao neku vrstu popravka štete. Možda ćete htjeti biti dugoročno blagi, suosjećajni i pažljivi prema samima sebi. Možda si možete priuštiti neko posebno lijepo iskustvo. Možda i pomoći drugim ljudima znači osjećati se bolje. Činite ono što hrani vaš duh.
Preporučeni članci:
Vrijednosti nasuprot osobinama
