“Intuicija je uvijek u pravu na barem dva bitna načina:
1. Uvijek je reakcija na nešto,
2. Uvijek ima vaše najbolje interese pri srcu.
(…) Naša interpretacija intuicije neće uvijek biti ispravna.”
Gavin de Becker, “The Gift of Fear“
Ovaj put želim predstaviti jednu knjigu koja mi se jako svidjela jer se odlično slaže s mojim iskustvom i mojim vrijednostima. Zove se “Dar straha” (“The Gift of Fear“) autora Gavina de Beckera, i netko bi je definitivno trebao prevesti na hrvatski. Autor je specijalist za sigurnosne probleme i, prema njegovom iskustvu, mnogi ljudi mogli bi izbjeći da postanu žrtvama kriminala ako bi slušali svoje unutarnje signale za opasnost – svoj strah – na vrijeme. Međutim, mnogi ljudi to ne čine jer ne žele ispasti čudni pred drugima – boje se da bi ih se doživjelo kao nekulturne, neljubazne ili previše emocionalne u slučaju da se njihov strah pokaže kao neosnovan.
Među našim socijalnim i individualističkim instinktima vodi se stalna borba. Neki od naših instinkata često nisu prikladni i konstruktivni u kontekstu našeg složenog društva. Ponekad, međutim, oni mogu biti od presudne važnosti. Mudrost je u prepoznavanju onih koje je vrijedno poslušati. To je vještina koja dolazi s iskustvom.
De Becker navodi primjer čovjeka koji je ušao u trgovinu da bi istog trenutka osjetio nelagodu i strah bez očitog razloga. On je odlučio poslušati svoj strah i otići – da bi kasnije saznao da je usamljeni kupac kojeg je pri ulasku vidio u trgovini ubrzo zatim počinio oružanu pljačku u kojoj je jedna osoba ubijena.
Kad ga je autor knjige upitao što ga je moglo navesti da se tako osjeća, taj čovjek u početku nije mogao dati odgovor. Nakon nešto razmišljanja, ipak se sjetio nekih detalja koje tada nije svjesno primijetio, ali njegova podsvijest očito jest. Rekao je da je “kupac” imao na sebi tešku jaknu koja je bila neprikladna za vruće vrijeme (ali dobra za skrivanje oružja). Također, prodavač je djelovao napeto – jedva je zirnuo prema ulaznim vratima i odmah vratio pogled na čovjeka u jakni. Ispred trgovine čekao je kombi s dva čovjeka i upaljenim motorom. Bilo je vjerojatno i drugih detalja, previše sitnih da bi ih svjesni um primijetio – ali ne i za nesvjesni.
De Becker piše: “Predviđanje rutinskog ponašanja odraslih ljudi iz iste kulture toliko je jednostavno da se rijetko i trudimo da to svjesno radimo. Reagiramo samo na ono neuobičajeno, koje je signal da se možda radi o nečem vrijednom predviđanja. Mi intuitivno procjenjujemo ljude cijelo vrijeme, vrlo pažljivo, ali oni našu svjesnu pažnju privuku samo onda kad za to postoji razlog. Vidimo sve, ali većinu podataka zanemarimo. Zbog toga, ako nam nešto privuče pažnju, trebali bi to uzeti u obzir.”
Doživjela sam i na vlastitom iskustvu koliko je važno obratiti pažnju na (zdravi) strah. Općenito, vjerujem svojoj intuiciji jer me dobro poslužila puno puta, ali u kontekstu straha jedno se sjećanje izdvaja u mom umu.
Oko mog 26. rođendana, bila sam na Havajskom Velikom otoku, gdje sam se prethodno dogovorila sa vlasnicom jednog mini-hotela da budem njezin “gost-pomagač” na dva mjeseca. Otišla sam odande nakon dva tjedna jer me ona uskoro počela tretirati više kao besplatnu radnu snagu nego kao “gosta pomagača”, te sam sljedećih mjesec i pol provela u šatoru na plaži – ali to je druga priča.
Ono što želim ispričati dogodilo se 11-12 dana nakon što sam stigla na Havaje, kad sam jedno kasno popodne otišla na plažu. Nisam imala prijevoz, pa sam do plaže morala hodati nekih 40-45 minuta po prilično praznoj cesti. Do tada, već sam bila zaključila da je većina ljudi na Havajima vrlo prijateljski raspoložena, pa to nije bio neki problem.
Te večeri ostala sam na plaži duže nego obično da bih uslikala spektakularni zalazak sunca. Očekivala sam da, nakon što sunce zađe, imam taman 40-45 minuta da se vratim u mini-hotel, ali nisam računala s činjenicom da, toliko blizu ekvatoru, mrak pada puno brže nakon zalaska sunca nego kod nas. Tako sam se na povratku, nakon oko 20 minuta hoda, našla u mraku. Upravo sam bila stigla na jednu dugačku (oko 2 km) i vrlo ravnu dionicu ceste.
Nisam bila pretjerano zabrinuta, ali se ipak javio neki uporni glas “u trbuhu” koji mi je savjetovao da barem prijeđem na lijevu stranu ceste, tako da ako bi potencijalni napadač došao odostraga, trebao bi prijeći na krivu stranu ceste da dođe do mene, pa bi me teže mogao iznenaditi. To je bila prva odluka temeljena na strahu koja me je spasila te večeri. Zdravi strah vas neće paralizirati (osim u onim slučajevima kad je to poželjno za vaše preživljavanje). Zdravi strah motivira i usmjeren je na akciju.
“Ono što mnogi zanemaruju kao slučajnost ili “osjećaj u trbuhu”, zapravo je kognitivni proces, brži nego što možemo pratiti i znatno različit od uobičajenog “korak po korak” procesa razmišljanja na koji se tako rado oslanjamo. Ljudski mozak, najveće postignuće prirode, nikad nije toliko učinkovit i fokusiran kao u trenucima kad je njegov domaćin u opasnosti. Tada intuicija skoči na sasvim novu razinu, na razinu koja se s pravom može nazvati elegantnom, čak i čudesnom.” (iz knjige “The Gift of Fear”)
Prešla sam na lijevu stranu ceste i nastavila hodati te sam nakon nekog vremena već bila prilično blizu prvom zavoju nakon 2 km ravne ceste. Tada sam začula auto iza sebe. Kad se približio, naglo je usporio, prešao na moju stranu (da sam ostala na desnoj strani, napadač bi imao puno lakši posao) i vješto zakočio tek par centimetara od mene, gotovo me srušivši. Riječi “Tko si ti?” prosiktane su kroz nečije zube.
Ugledala sam golemog čovjeka koji je zračio nečim što nikad prije nisam doživjela od ljudskog bića – apsolutnom, hladnom agresijom i mržnjom bez prostora za išta drugo. Pretpostavljam da je to bio moj prvi (i, nadajmo se, zadnji) susret sa članom kriminalne bande, koji je možda došao na Havaje na odmor i odlučio iskoristiti laku priliku. On je pružio ruku kroz prozor i dograbio naramenicu mog ruksaka zajedno s rukavom i nešto kože. Povukao je snažno prema sebi. Oslonila sam dlanove o njegov auto – nisam se imala za što drugo uhvatiti – i oduprla se. Začudo, uspjela sam. Borili smo se tako desetak nevjerojatno dugih sekundi.
Napokon, on je izgleda zaključio da nije dobra ideja stajati na krivoj strani ceste u blizini zavoja. Iznenada me ispustio – pala sam na cestu – odjurio dalje i uskoro nestao iza zavoja. Podigla sam se i nastavila dalje što sam brže mogla. Nije bilo nekog drugog izbora – sva zemlja sa strane ceste bila je ograđena gustom bodljikavom žicom, a svaka staza bila je zapriječena visokim vratima.
Još nekoliko auta došlo je iza mene. Razmišljala sam da li da se sakrijem, ali nisam imala kamo. Ipak, ništa se nije dogodilo, pa sam se počela pomalo opuštati. Tada sam začula auto sa prednje strane – uskoro se trebao pojaviti iza zavoja. Moj strah je iznenada dosegao vrhunac. Govorio mi je da barem legnem u plitki jarak sa strane ceste, ako ništa drugo.
Upravo kako knjiga “The Gift of Fear” upozorava, moj svjesni um je uskočio i počeo ublažavati situaciju. “Pretjerujem… Nije baš svatko na ovoj cesti kriminalac… Sigurno se ništa neće dogoditi… Kad bih stigla do hotela ako bih skakala u jarak kad god čujem auto…”
“Nema životinje u divljini koja, kad je odjednom obuzme strah, troši imalo svoje mentalne energije da misli “Vjerojatno to nije ništa.” Mi, suprotno svakom drugom stvorenju u prirodi, odabiremo ne istražiti – čak i ignorirati – takve signale. Svakoga dana, ljudi koji su zaposleni vještim prkošenjem vlastitoj intuiciji, u pola misli postaju žrtve nasilja ili nesretnog slučaja. Pa kad se pitamo zašto smo tako često žrtve, odgovor je jasan: zato jer smo tako dobri u tome.” (iz knjige “The Gift of Fear”)
Na sreću, moja je podsvijest tada, čini se, zaključila da je moj racionalni um beznadno glup i ne zaslužuje pravo glasa. Trenutak prije nego što će se auto pojaviti iza zavoja, moje tijelo je jednostavno preuzelo kontrolu i našla sam se u jarku, napola skrivena iza malog grma (punog trnja i paučine).
Auto se približio, usporio i stao meni sa strane – samo par metara dalje. Bio je to isti auto. Očekivala sam najgore. Nekoliko otkucaja srca odšumilo mi je u ušima – a zatim, olakšanje: auto se ponovno pokrenuo, napravio polukrug i uskoro opet nestao iza zavoja. Nekoliko dana kasnije, primijetila sam da je na tom mjestu bilo malo ugibalište – prikladno mjesto za gangstera da stane i pogleda niz cestu. Njegova prednja svjetla omogućila su mu da vidi niz cestu pred sobom, uključujući i jarak uz cestu – ali su ga zaslijepila za mračni prostor sa strane.
Još uvijek sam duboko zahvalna za taj trenutak zapovjedničkog straha. Ta jedna sekunda vjerojatno je značila razliku između moga života i smrti, ili barem teške traume. Je li to bila sretna slučajnost? Je li moj podsvjesni um registrirao nešto u neverbalnom govoru napadača što je ukazivalo na njegove namjere (čak i ako sam u tom trenutku bila previše zaposlena odgurivanjem o njegov auto da bih ga direktno gledala)? Ili je izračunao vrijeme koje bi mu otprilike bilo potrebno da nađe mjesto da se okrene i vrati natrag? Što god bilo, moja intuicija se (još jednom) pokazala pouzdanom. Još uvijek se ponekad stresem kad pomislim koliko je malo nedostajalo da je zanemarim.
Ne savjetujem ovime da ignorirate svjesnu logiku – to bi bilo neuravnoteženo, a ja ne vjerujem u bilo kakve ekstreme i pojednostavljivanje. S druge strane, previše ljudi doživljava emocije kao slabost ili zapreku, radije nego kao bitan izvor informacija. Naravno, problem je što mnogi ljudi ne znaju razlikovati između zdravih i nezrelih emocija, ali to se može promijeniti uz nešto truda. (Provjerite ovaj članak za više o tome.)
Nema ničeg slabog u emocijama, jedina slabost može biti u tome kako ih koristimo i kako se nosimo s njima.
De Becker naglašava razliku između brige / tjeskobe i zdravog straha. Briga i tjeskoba ne odnose se na konkretne sadašnje okolnosti nego su, prema njemu, “zaštita od mogućeg budućeg razočaranja”. Štoviše, briga i tjeskoba mogu nam odvratiti pažnju od zdravog, realističnog straha onda kad se on javi. Prema tome, nije potrebno da budete stalno na oprezu i tragate za mogućom opasnošću. Vaš podsvjesni um može to činiti puno bolje nego svjesni – ako mu date prostora. Jedino trebate voditi računa o spontanim, neočekivanim trenucima straha – i slijediti ih. Ako vjerujete svojim instinktima, obraćanjem pažnje na strah možete zapravo postići da se osjećate sigurnije i imate više samopouzdanja, jer imate povjerenja da možete prepoznati opasnost na vrijeme.
Znakovi opasnosti
Ljudi su često zbunjeni u vezi nenadanog straha ili nelagode, jer budući napadač ne odgovara slici kriminalca u njihovom svjesnom umu. Neki kriminalci spontano koriste strategije koje zbunjuju potencijalne žrtve tako da bi one obratile manje pažnje na svoje unutarnje signale. Evo nekih od takvih manipulativnih strategija:
Prisilna bliskost. Način govora koji indicira da je kriminalac nekako povezan, poznat ili dijeli slična iskustva s potencijalnom žrtvom. Riječ “mi” se često koristi, npr.: “Kako ćemo ovo riješiti?” Još jedan primjer: “Vi bi učinili isto za mene!” Posljednji primjer ukazuje na istovremeno korištenje još jedne strategije…
Netražena pomoć, usluga ili dar s ciljem stvaranja osjećaja duga. (To također često koriste prosjaci (oni s kalendarima) i marketinški stručnjaci.) Ljudi obično imaju unutarnji osjećaj za ravnotežu, pa ako prime uslugu, mogu osjećati da trebaju učiniti nešto zauzvrat da bi vratili stvari u ravnotežu. Vješt kriminalac će nametnuti neku beznačajnu uslugu potencijalnoj žrtvi, te planirati da kasnije iskoristi osjećaj obaveze.
Šarm i izrazita ljubaznost. Svjesno šarmantno ponašanje je strategija, a strategija ima svoju svrhu. Ljudi koji žele kontrolirati druge gotovo uvijek u početku igraju vrlo ljubaznu osobu.
Previše detalja. Ljudi koji znaju da su njihove tvrdnje neistinite imaju potrebu poduprijeti ih s nepotrebnim detaljima, kako bi ih učinili vjerodostojnijima te kako bi potencijalnoj žrtvi odvratili pažnju. Takvi ljudi mogu vam davati izgovore zašto su na istom mjestu kao i vi, zašto idu u istom smjeru i slične detalje u svojem ponašanju.
Etiketiranje. Manipulativna strategija koju su popularizirali razni “stručnjaci za zavođenje”. Potencijalnoj žrtvi uputi se sitna uvreda, u nadi da će ona imati potrebu dokazati suprotno i tako učiniti nešto što inače ne bi učinila. U primjeru koji navodi Gavin de Becker, muškarac je ponudio ženi da joj pomogne odnijeti vrećice iz kupovine u njezin stan. Ona je u početku to odbila (njezina intuicija slala joj je upozoravajuće signale), ali on je zatim rekao: “Nekad su ljudi previše ponosni, znate.” Kako bi izbjegla takvu etiketu, ona je dozvolila da joj on ponese vrećice.
Najbolja reakcija na etiketiranje je šutnja. Što god rekli na to, uplićete se u besmislenu, iracionalnu raspravu kojom dajete drugoj osobi priliku da koristi dodatne manipulacije.
Netražena obećanja. U prethodnom primjeru, kriminalac je rekao ženi: “Samo ću to spustiti u kuhinji i otići, obećajem.” Uhoditelj može reći osobi koju progoni: “Nađimo se samo još jedan put i neću se više javljati, obećajem.” Razlog zbog kojeg kriminalac osjeća potrebu da ponudi takvo obećanje je što zna da postoji razlog za sumnju.
Neprihvaćanje odbijanja. To može značiti ignoriranje neverbalnih znakova odbijanja, ili neslušanje i kritiziranje verbalnog odbijanja. Kriminalac može testirati neodlučnost potencijalne žrtve pomoću neke sitne, nebitne ponude. Najgora reakcija kad netko odbija prihvatiti vaše „ ne“ je opirati se sve slabije i zatim popustiti. To je jedan od načina na koji kriminalci prepoznaju potencijalnu žrtvu.
Desetak dana nakon iskustva opisanog u prvom dijelu ovog članka, ponovno sam se našla na usamljenoj cesti. Do tada sam već bila napustila mini hotel i koristila sam lokalne autobuse za istraživanje Velikog otoka, ali kako autobusi nisu uvijek vozili točno tamo gdje sam željela ići, tu i tamo sam morala još hodati.
Ovaj put, osjećala sam se prilično opušteno i hodala sam s desne strane ceste. Jedan se auto pojavio odostraga, usporio i stao uz mene. Bila sam napeta, ali kad je vozač otvorio prozor i pitao trebam li prijevoz, pogledala sam ga na trenutak i rekla “Da, može”. Vožnja je protekla u redu i rastali smo se prijateljski.
Pri povratku s Havaja, imala sam 9 sati vremena između letova u San Franciscu, te sam odlučila na brzinu otići u grad. Uzela sam autobus i pitala vozača da mi kaže kad budemo blizu centra. Izašla sam na stanici koju mi je on naznačio. Bilo je 6 sati ujutro i sve je bilo pusto. Grad je u svim smjerovima izgledao jednako. Odlučila sam se za jedan smjer i krenula. Išla sam s lijeve strane. Nakon nekog vremena, pojavio se auto odostraga, koji je pred semaforom na kojem je bilo crveno napravio polukrug, došao na moju stranu i zaustavio se uz mene. Vozač je otvorio prozor i rekao: “Ti nisi odavde, zar ne? Znaš li kamo ideš?” Rekla sam: “Ne baš.” On je rekao: “Ideš ravno u geto.”
Zatim je rekao da je on (ilegalni) taksist i da me može za minimalnu cijenu prebaciti u grad. Rekla sam mu: “Znate da nije baš pametno da ulazim sa strancima u auto.” No, nakon nekoliko trenutaka, dodala sam: “Ali vjerujem vam. Idem s vama.” On me odvezao u centar i još usput do par turističkih lokacija u centru. U par navrata, ostavila sam ruksak u njegovom autu da bih otišla uslikati neke scene. On me čekao. Na rastanku, rekao mi je da mu je moje povjerenje puno značilo jer da je proveo ukupno 18 godina u zatvoru i sad se trudi živjeti principijelan život.
Zašto je u ova dva primjera moja intuicija bila tako smirena unatoč svjesnoj zabrinutosti? Možda nešto u crtama i izrazima lica ta dva čovjeka, nešto u govoru tijela i načinu na koji su zaustavili auto – nije bilo one siline i brzine kao u prvom primjeru. Osim toga, nije bilo niti jednog od gore navedenih znakova manipulacije (što nisam svjesno prepoznala, ali moji instinkti, čini se, jesu). Nije bilo nepotrebnih detalja ili objašnjenja, skretanja pažnje ili nagovaranja. Ilegalni taksist nije me pokušao razuvjeriti, nego je moje početno oklijevanje doživio kao razumno i opravdano.
Molim vas, nemojte gornje primjere shvatiti kao poticaj na nepromišljene akcije. Oni su samo ilustracija konkretnih slučajeva u kojima je moja intuicija bila opuštena čak i ako je moj svjesni um bio napet. Osim toga, ne može se očekivati da će svi ljudi jednako funkcionirati. Zato ne bih htjela da vas ovi primjeri potaknu na nešto što inače ne bi učinili. Ali, tko zna, možda ovaj članak spasi još neki život.
“Kako bi uspješno upravljali kroz jutarnji promet, činimo zadivljujuće točna, visoko rizična predviđanja ponašanja doslovce tisuća ljudi. Nesvjesno čitamo sitne signale kojima nas nitko nije učio: lagani nagib glave nekog stranca ili kratak pogled osobe desetke metara daleko od nas kaže nam da je sigurno proći ispred njegovog čudovišta od dvije tone. Očekujemo da se drugi vozači ponašaju onako kako bi se mi ponašali, ali ipak budno prepoznajemo onih nekoliko koji možda neće – tako da predviđamo i njihovo ponašanje, koliko god ga možda zvali nepredvidivim. I evo nas, putujemo brže nego bilo tko prije 1900-te (osim možda onih koji su pali s litice), izbjegavajući goleme, brze čelične projektile, procjenjujući namjere njihovih vozača fantastičnom točnošću – a zatim kažemo da ne možemo predvidjeti ljudsko ponašanje.” (Gavin de Becker, “The Gift of Fear”)
Vezani članci:
Kako učiti djecu da koriste intuiciju
