Ranjivi narcizam: tiranija žrtve

U prethodnom članku sam pisala: narcizam je kontinuum, spektar, a ne „imaš” ili „nemaš”. Narcisoidne crte imaju svi, jedina je razlika u tome koliko su izražene i dominantne u odnosu na druge motivacije i druge crte karaktera. Postoji puno prijelaznih i graničnih oblika osobnosti kod kojih su narcistične crte znatnije izražene. Mnogi od njih ne spadaju u bilo koju kategoriju koja se može dijagnosticirati. No zadnjih godina sve se više koriste dva konkretna pojma za te „prijelazne” oblike: ranjivi narcizam (vulnerable) te prosocijalni / altruistički narcizam.

Razumijevanje ovih kategorija moglo bi otvoriti oči mnogim ljudima. No oni su često odlično kamuflirani i teško ih je prepoznati, a još teže raskrinkati u javnosti. O altruističkom narcizmu u sljedećem članku, a u ovom ćemo objasniti termin „ranjivi narcizam”.

Što je ranjivi narcizam?

Mada ni genetiku ne treba zanemariti, za ranjivi narcizam se smatra da je utjecaj okoline naglašeniji. Ranjivi narcizam se temelji na dubokim povredama ega u dječjoj dobi – intenzivnim iskustvima srama i/ili nesigurnosti. Kao odraslima, takvim osobama je ego iznimno krhak pa koriste snažne obrambene mehanizme.

Slično kao i klasični (grandiozni) narcisisti, imaju pretjeranu potrebu za odobravanjem, pažnjom, pa i veličanjem. Jezgra narcizma je ista: pretjerani osjećaj vlastite važnosti ispod kojeg se krije duboko nestabilni, ranjivi ego. Ključna razlika je u odnosu prema reakciji drugih, odnosno svjesnosti o mogućem društvenom odbacivanju.

Grandiozni narcisist je obično svjestan negativnih reakcija drugih, ali ih doživljava kao tuđu slabost ili ljubomoru. Nije motiviran strahom od odbacivanja, nego željom za nagradama. Često će pritom posegnuti za dominantnim, agresivnim strategijama, jer mu iskustvo govori da će tako dobiti ono što želi.

Kod ranjivog narcisista, unatoč uvjerenju o vlastitoj važnosti, dominira dubok strah od reakcije drugih: odbacivanja ili podsmijeha. Ako ne dobiju pažnju i priznanje koje žele, neće preispitati sebe i tuđe perspektive nego će kriviti druge, slično kao i grandiozni narcisist. No taj bijes i okrivljavanje neće se usuditi izraziti izravno. Umjesto toga, obično razviju pasivno-agresivne pristupe, poput uloge žrtve, povlačenja i drugih oblika emocionalne manipulacije.

Većini ljudi je teže prozrijeti i direktno se suprotstaviti pasivnoj agresiji i manipulaciji. Ranjivi narcisist koristi manipulaciju krivnjom, povlačenjem ili izražavanjem povrijeđenosti. Vjerojatno će pritom biti vrlo autentičan, pa prema tome i uvjerljiv, jer i sam vjeruje da je druga osoba kriva.

Znači, ne radi se nužno o svjesnoj manipulaciji. Ranjivi narcisist jednostavno vjeruje da ne dobiva ono što treba jer je ostatak svijeta loš ili sebičan. To izražava na načine koji su sigurniji od direktne konfrontacije. Puno je manje riskantno ponašati se kao žrtva, govoriti o svojoj patnji i povrijeđenosti, umjesto direktno napadati i zahtijevati.

Ranjivi narcizam i selektivna empatija

Što se tiče afektivne empatije (suosjećanja), studije pokazuju da i ranjivi i grandiozni narcisisti imaju podjednak deficit. Štoviše, ranjivi narcisist može čak i negativnije reagirati na tuđu patnju nego grandiozni narcisist. Zašto? Dok će grandiozni narcisist prije reagirati nezainteresiranošću ili prezirom na tuđu bol, ranjivi narcisist se može osjećati preplavljen tuđom boli, doživjeti je kao veću prijetnju svom egu, pa prema tome i vidjeti sebe kao veću žrtvu.

Drugim riječima, kad se vi osjećate loše, i oni se osjećaju loše, ali ne zbog vas, nego zato što ih vaša patnja opterećuje ili plaši. Zato će vas često ušutkavati ili okrenuti priču na sebe (“Znaš li kako je meni teško tebe gledati takvu?”).

Ranjivi narcisist lakše osjeća i izražava empatiju prema ljudima i situacijama koje njegov ego ne ugrožavaju niti zahtijevaju promjenu njegovog ponašanja, primjerice:

– nepoznatim ljudima (žrtvama rata ili katastrofa u vijestima),
– ljudima koje doživljava kao slabije (ponekad, ali ne uvijek, to su djeca, bolesne ili starije osobe)
– ljudima izvan svog užeg kruga, s kojima je rjeđe u kontaktu,
– životinjama i prirodi.

Kad pokazuje empatiju prema takvim ljudima, ranjivi narcisist u njima vidi sebe, projekciju vlastite boli. Ranjivi narcisist obično vidi sebe kao pravednika i žrtvu. On koristi empatiju prema slabijima kako bi potvrdio svoju moralnu superiornost i ublažio unutarnji osjećaj srama. No ako bi takvi ljudi direktno nešto tražili od njega, ili mu na neki način bili „konkurencija”, empatija bi brzo nestala.

Empatija lako bude nadvladana bijesom u slučajevima kad je ego ranjivog narcisista povrijeđen, primjerice:
– kad mu se kaže „ne” i kad drugi ljudi postave granice
– kad mu se uputi čak i vrlo blaga i konstruktivna kritika (ili čak pitanje/komentar koji nije kritika, ali ga ranjivi narcisist tako tumači)
– kad osjeća da mu se ne daje „dovoljno” pažnje, odobravanja i priznanja
– kad osjeća da gubi kontrolu
– kad njegova očekivanja nisu ispunjena
– sve što doživljava kao prijetnju ili indirektno suprotstavljanje njegovim uvjerenjima i vrijednostima, pogotovo onima koje smatra moralno superiornim.

Logično je da su takve situacije najčešće s najbližim ljudima. Hoćeš-nećeš, čak i s ljudima koje volimo, česte su razlike u željama, potrebama i očekivanjima, kao i nesporazumi u komunikaciji i uvjerenjima. Za narcisoidnu osobu sve ovo predstavlja golemu, ponekad nepodnošljivu prijetnju njegovom egu. Reakcija će u pravilu biti pasivna agresija, rečenice poput: “U redu je, već znam da nitko ne misli na mene.” Ili neverbalno: šutnja, uzdisanje, povlačenje u drugu sobu…

Ranjivi narcizam ili samo preosjetljivost?

 Što više se o ovom obliku narcizma zna, to veća je vjerojatnost da se za ranjivi narcisizam optuži ljude koji su jednostavno osjetljiviji od većine. Često su optužbe za narcizam oblik narcističke manipulacije, pa s tim budite vrlo oprezni.

Na prvi pogled, ranjivi narcisizam i preosjetljivost (HSP ili Highly Sensitive Person) mogu djelovati slično, jer su oba tipa sklona povlačenju u sebe, emocionalnoj osjetljivosti i osjećaju neshvaćenosti sa strane drugih. Evo nekih načina na koji ih se može razlikovati:

Preosjetljiva osoba (HSP): 

– mada će je lako povrijediti grubost ili nemar, takva osoba je sklona samopreispitivanju i samokritici, a ne samo okrivljavanju drugih

– može imati poteškoće u postavljanju granica jer se boji da ne povrijedi druge

– preosjetljivost se može pokazivati i u osjetljivosti na druge podražaje (zvukove, mirise, vizualne), a ne samo emocionalne

– ne koristi povrijeđenost kao oružje, vjerojatnije je da će pokušati konstruktivniju kritiku (mada to ovisi o komunikacijskim vještinama osobe)

– neće svako neslaganje ili neutralnost doživjeti kao poniženje

– može se ispričati i promijeniti ponašanje ako uvidi svoju pogrešku. 

Ranjivi narcisist:

– krivi druge, a ne preispituje sebe 

– promatra druge, ali ne da vidi kako se oni osjećaju i što im je potrebno, nego da li dovoljno pozitivno reagiraju na njega

– čak i neutralnu reakciju drugih može doživjeti kao poniženje, a pogotovo neslaganje/kritiku 

– snažno reagira (okrivljavanjem) na sve što nije u skladu s njegovim očekivanjima 

– ne procesuira svoje emocije nego nastoji kontrolirati tuđe 

– isprika i promjena ponašanja je vrlo malo vjerojatna, a ponekad se i u isprici može skrivati kritika. 

Kod ove teme može pomoći i članak “Jeste li preosjetljivi?“

Djeca ranjivih narcisista

Ovaj nesklad između (prividne) empatije prema ljudima izvan obitelji te iznimne egocentričnosti unutar uskog kruga može izazvati veliku zbunjenost kod drugih ljudi, pogotovo djece. Djeca imaju potrebu vjerovati svojim roditeljima i temelje svoju sliku sebe na roditeljskim porukama. Ako netko šalje poruku „suosjećam s drugim ljudima, ali tvoje emocije me povređuju” to je za dijete daleko gore nego „ne suosjećam ni sa kim”! Pritom je ranjivi narcisist obično vrlo vješt u uvjeravanju drugih da mu njihove emocije izazivaju bol. Dijete može sebe početi doživljavati kao zlostavljača ako ima vlastite želje i izražava ih.

Za ranjivog narcisista, „dobra” osoba je ona koja mu povlađuje. Znači osoba koja se žrtvuje za njega, koja njegove potrebe pretpostavlja vlastitima, koja ne pokazuje nezadovoljstvo i ne traži da on nešto promijeni kod sebe. (To može uključivati i životinje.) Osoba koja se slaže da je on žrtva i da je moralno superioran drugima. Po mogućnosti netko tko mu se divi. Djeca su često savršena meta – netko koga se može uvjeriti i oblikovati. No ako djeca s vremenom prozru manipulaciju i počnu postavljati granice, obično slijedi raskol.

Najteži izazov za djecu ranjivih narcisista jest oslobađanje od internalizirane krivnje. Ona su često odrasla u uvjerenju da je svako njihovo postavljanje granica zapravo čin agresije prema „jadnom” roditelju. Kada takav roditelj vlastitu žrtvu i ranjivost koristi kao štit – ili oružje – vi nesvjesno preuzimate ulogu njegovog skrbnika, potiskujući vlastiti identitet i potrebe. Važno je razumjeti da vaša krivnja nije realistična. Ona je rezultat dugogodišnje manipulacije u kojoj je vaša autonomija proglašena sebičnošću, a vaša poslušnost dokazom ljubavi.

Potrebno je prihvatiti da ne možete pomoći takvom roditelju, bez obzira koliko se trudili. Autonomija i postavljanje granica nisu sebičnost, nego ključ emocionalnog zdravlja i ravnoteže. Dopustiti sebi da budete odvojena i cjelovita osoba, unatoč optužbama i okrivljavanju, jedini je put prema prekidanju transgeneracijskog lanca traume.

Vezani članci:

Narcizam ili sebičnost?

Kako se oduprijeti manipulaciji

Zdravi obiteljski odnosi

Svi članci

Individualni rad

Naš Youtube kanal